|
Povod ovom promišljanju i progovoru, jeste, nova knjiga Gradimira Gojera, Kazališni kaleidoskop, petnaesta po redu izdavanja, a posvećena predšasnicima teatra Velimiru Stojanoviću i Luki Pavloviću, koji su čitavu jednu epohu teatra na prostorima Bosne i Hercegovine učinili svojim analitičkim, ali duboko poetičnim tekstovima, dostupnom širem krugu čitatelja… Istina je, otkako je prestao izlaziti časopis Pozorište koji je izdavalo Narodno pozorište Tuzla, osim prikraćenosti za mjerodavno i validno razmatranje teatarskih pitanja i poduhvata, Bosna i Hercegovina nema ni ovlašnu hroniku teatarskih zbivanja, a to je za svaku recepciju u budućnosti, nenadoknadiva šteta.
Gojer priznaje svoju začaranost teatrom u svim aspektima, uključujući i pisanje o teatarskom životu. Decenijama je prilježno bilježio, a knjige su se same slagale. Razumijevamo, kako je pisanje o svome poslu i ljubav prema njemu, dio visoke profesionalne etike i odgovornosti, upotpunjavanje slike o sebi, svome radu i teatru, uopće. Polaganje računa suvremenosti i budućnosti na najbolji način. Gojer je sasvim usvojio, pa bez ograda i uvjetovanja radi i živi maksimu Paola Magellija, prema kojoj je: kazalište soba za pravljenje snova. U tom smislu, Gojer je prema teatru i njegovim ljudima – akterima, iznimno brižljiv, pažljiv i nježan.
U ovoj knjizi, Gojer se još jedanput predstavlja kao čovjek i osoba sjajne inventivno-kreativne energije i kulturološke širine i beskrajnog humanizma. O tome najbolje svjedoči njegova krajnja dobrota i nepretencioznost koju možemo pratiti u rasponu: od riječi do iskaza, od prve do posljednje strane ove knjige.
U knjizi, Gojerova bilježenja kreću od odjeljka: Bosanskohercegovačke drame – uvjeta naše kazališne budućnosti – Alija Isaković i bosanskohercegovački teatar, Drama prošlosti i sadašnjosti – dramatski rad akademika Abdulaha Sidrana, Dramatski opus Radovana Marušića – nad rukopisom Triptih o Bosni, Savremena drama o našoj suvremenosti – povodom autorskog rada pisca i redatelja Harisa Pašovića, a nastavljaju odjeljkom: Poetski teatar – A. Šantić, M.Ć. Ćatić, I. Samokovlija, V. Lukić. Slijedi, Dvanaest zapisa o recentnoj teatarskoj produkciji, pa odjeljak: Glazba i teatar, u kojem se Gojer brižljivo bavi portretiranjem maestra Dževada Šabanagića u tri teksta, a donosi i obiman interview sa njim, slijede dva teksta o Ivici Šariću, osvrt na utiske sa proba Ere s onog svijeta Jakova Gotovca, tekst i interview sa maestrom Vjekoslavom Šutejom, tekst povodom četiri decenije rada flautiste Bećira Drnde, tekst o Dubrovačkim ljetnim igrama i Makedonskoj operi, Ranko Rihtman, Duško Bugarin…
Zatim, Dva kritička teksta iz ranijih godina, Piter Bruk, Beket, Konstantinović, Dosije Katarina – Edina Papo i balet – poslanice – šest njih, Luko Paljetak, Đelo Jusić, Belma Čečo, Svijet likovnog angažmana Vanje Popović, Teatarski plakat Branka Bačanovića, Tuzlanski teatar – Putovanja Ivana Frane Jukića – Ivan Lovrenović, Prva bošnjačka opera – Hasanaginica – Nijaza Alispahića i Asima Horozića, Srebrenički inferno – Džemaludina Latića, dramski tekstovi Safeta Plakala, Nijaza Alispahića, Nedžada Ibrišimovića, Zlatka Topčića – u redateljskom iskustvu Gradimira Gojera, Katarina Kosača – posljednja večera – Ibrahima Kajana, knjige: Ivana Ivanovskog, Čede Kisića, Gojka Bjelca, Sarajevska zima, Ines Fančović, Fadil Hadžić, Reihan Demirdžić, Zaim Muzaferija, Sedmodnevnik – povodom Katarine Kosače u Sartru, Suzan Zontag, Makedonija – postojbina teatra, Obitelj Stafanovski, … pa Kazalo imena sa preko 500 podataka…
|