|
U četrnaest i trideset
Zvuk trube
Doziva pjesmu
Tužna melodija
Obasjava nebo
Koje prima časnu
Dušu pjesnikovu.
Ne umiru riječi
Umire tišina
Koja nam je duše
Glasom opijala.
Odlazi Velimir
U svijet poezije
U kome je život
Dar Božjega dobra
Zemlja prima tijelo
Natopljeno vodom
Koju će korijenje
U cvat prometnuti.
Ne umire pjesnik
Sve dok živi pjesma
I dok draga čeka
Na pragu Balkanu.
Odlaze koraci
Ostaje sjećanje
U predvorju grada
Ranjenog opsadom.
Dok se prijatelji
Stihom opraštaju
Mojmilo ostaje
Bez svog Pasternaka.
Ne umire pjesnik
Jer njemu je zemlja
Pjesma koju nikad
Neće dovršiti.
Sarajevo 25.10.2004.
|