|
Maskirani, bez lica, ljudi počeše izlaziti iz stambenog bloka priključujući se onima koji su čuvali gomilu, uvećanu pristizanjem novih stanara, snenih i uplašenih. Čuvši dijete koje moli majku da ga pusti ocu, čovjek bez lica, najbliži gomili, okrene se i pogledom ga poče tražiti. Muški glas iz kog se osjeti strah za sopstveni život, poluglasno reče ženi: ”Smiri dijete… stradat ćemo… svi… smiri ga pobogu”. Žene počeše negodovati prijeteći mu, tiho, da ih stražari ne čuju.
Kasnije saznade da im se djevojčicin otac suprotstavio ne dozvoljavajući da ih kao stoku iz kuće izgone. ”Ljudi, na što…” zaustio je, ali ga u pola rečenice zauvijek prekinuše kratkim rafalom.
Prasak koji odjeknu ulicom uplaši gomilu, zašutiše, zanijemiše, samo poneko dijete, uplašeno, cikne, a majke prestravljene, usta im rukom prekrivaju da ih spodobe u crnim odorama, bez lica, ne čuju.
Zora još ne zarudi kada ih u kamione prekrivene ceradama uguraše, zatvoriše i povezoše na put bez nade… Možda bez povratka – mislili su.
”Heeh!... Heej!” prodera se netko tik uz njeno uho i ona se prenu iz misli. Ugleda iskeženo lice odmah uz njeno, a na licu rupa, puna polomljenih zuba. Jezik, istrčavajući vani, palaca kao zmijski. Oči mu crne, bez dna, gledaju negdje kroz nju, a na glavi mu, učini joj se, dva roščića. Isplazi mu jezik i odgurnu ga, ljutito, pa napući usne pokazujući mu da je ljuta i da nema namjeru igrati se s njim. ”Mr-š… mrš, Sotono!” kaza mu tjerajući ga od sebe. Pljunu za njim dok je odlazio poskakujući s noge na nogu, cereći se, ne prestajući palacati jezikom. Okupana sunčevom svjetlošću poodmaklog jesenjeg dana, osta sjedjeti na klupi juta i namrgođena. Uvijek se ljutila kada bi je iz svijeta snova galamom ili kakvim zadjevicama vratili u svijet nakaza, iskrivljenih lica, u kome, vjeruje, vlada Sotona.
Ustane s klupe polako, lijeno, i bezvoljnim korakom zagazi na travnjak. Ne razmišljajući vuče se gazeći zeleno polje i samo joj po neki pozni jesenji cvijet skrene pažnju. Sagne se i ubere ga bojažljivo, plašeći se da ga ne povrijedi. Drži ga nježno u ruci, promatra očima punih nježnosti i sreće. Prinese ga raširenim nozdrvama, a one halapljivo uvlače u se opojni miris. Miriše ga i uzdiše. Miris je opi, vrati je ponovno u svijet snova.
Izvedoše je iz ćelije prepune tame, prepune ljudi, prepune mirisa oznojenih tijela, prepune smrada koji se širio iz kible. Dva dana je nisu praznili. Svjetlost rasprostrta od sijalica duž hodnika uđe joj u zjenice i oči je zaboliše, na trenutak obnevidi. Mozak joj se prestravi od blještavila i ona zastade. Udarac u leđa, kundakom, dobi od čuvara, posrnu, brzo se ispravi i krene, zakorači nasumice. Povedoše je niz dugačak hodnik s vratima poredanim lijevo i desno. Iza njih se čuje prigušen ljudski žagor. Uguraše je u tamnu sobu, bez prozora, ispunjenu mirisom mema, mirisom sasušene krvi i bljutavog muškog parfema koji se širi sa jednog od dvoje ljudi u sobi. Krupniji, obrijane glave, staklastih očiju, do pasa gol, raskoračen, drži korbač u ruci i njime lagano udara o dlan druge ruke. Postaviše je licem prema zidu, ruku podignutih i oslonjenih na zid. U polutami po zidu primijeti tragove zgrušane krvi. Na trenutak učini joj se da vidi one čija to bješe krv. Ubrzo joj prvi udarac pade na leđa, i ona ču košulju, puca od žile, cijepa se, a tijelo joj se zgrči. Bol joj brzo paralizira svijest. Samo joj se iz grudi ote dug i zamirući vrisak. Osjeti i drugi udarac. Refleksno, još više se skupi. Kako se broj udaraca redao, vrisak je bio sve slabiji, mukliji, onda prijeđe u tih, jedva čujan i dubok jauk Dok je prizivala Boga da je uzme k sebi, da je oslobodi muka, bol, u početku žestoka, poče jenjavati… Na utrnutim leđima udarce više ne čuje, ne osjeća ih, ne osjeća da se ”gubi”, propada u ponor, u tamu bez kraja. Nađe se u svijetu, stranom… nejasno joj kada i kako se preseli u njega. Jasno joj jedino da trči preko polja punog svjetla. Cvijeće svih šara i boja rasuto na sve strane. Zagleda ga, poskakuje s noge na nogu, miriše, ne zna do kog cvijeta bi prije doskočila, sa koga se napojila rose. U beskrajnom mirisnom polju vrti se u krug, radosna… ne zna čemu se raduje. Pokuša shvatiti gdje se nalazi; pomisli da je krenula na izlet u planinu, sama, ali misao joj zastade, učini joj se da vidi čovjeka bez lica, samo oči… oči na njemu tako su jasne. Pretrnu. Osjeti znoj kako klizi niz lice, pa se suši i steže ga. Čudan i odvratan znoj htjede obrisati dlanovima. No on je ljepljiv. Gust. Okus joj na usnama slan. I žeđ osjeti od straha koji joj tijelom prostruja vidjevši ga. A povjerova da je uspjela pobjeći… Pogledom preko polja prijeđe i to je smiri. Vidi ga u sredini polja, svijetlom okupanog. Oca. Zove je… Zastade na tren, rukom bi tijelo opipala… ali kroz svijest joj misao prostruji: mrtva sam. Podiže pogled prema njemu. Osmijeh mu na licu jasan, vidi – zove je, rukom je doziva. Htjela bi potrčati, baciti mu se u zagrljaj. Srce od sreće zaigra u grudima, prepozna igru njegovu. Ljepota neiskaziva širi se tijelom, a suze radosnice potekoše. Ciknula bi radosna, jer zadnji put ga vidje na odru, usnulog. Vidim ga, stvaran je!... Potrči prema njemu… Pade. Pokušava ustati. Ne uspijeva. Rukama busenje grabi, a zemlja crna pod nokte se uvukla. U rukama između prstiju busenje ostaje, istrgnuto, i učini joj se da rane na polju otvara gdje god ga iščupa. Zar to polje plače? Da l’ suze mu teku?, pita se. Ne! Krvari gdje busenje iščupah, gdje rane mu otvorih. Tuga je spopade i bol osjeti, duboko u sebi. Busen bi da vrati, svaku ranu bi da zatvori. Ne može, polje izmiče, nestaje sa otvorenim ranama. Mrak. Tama neprozirna u misli se uvukla, i misli zamriješe, i zvuci sa njima, sve nestade…
Glasovi, najprije daleki, tihi i nejasni, zatim glasniji, vratiše joj misli i ona se poče buditi. Čuje leleke, kuknjavu i kletve, ne zna kome su upućene. Možda meni, pomisli. Možda sam, nesvjesno, pod batinama kazala nešto što nisam smjela. Ruke su joj slobodne i pokuša se osloniti na njih. Htjede im se javiti, htjede reći: Nisam kriva, ako sam što uradila, kazala – ne učinih to namjerno.
”Ljudi, ona je živa!... ljudi…”, u blizini joj uha netko povika. U već jasnim mislima prepozna glas, kreštavi. I riješi pobjeći, što dalje… Kroz svijest kao munja sjevnu joj misao: vratiti se moram… moram…! Napreže misli, usmjeri ih na jedno mjesto, njoj drago… gdje se uvijek voljela vraćati. I upita se: ”Otac…! Gdje je sada?” Na njenu misao on izroni iz svjetla, na sredini polja izroni, tamo gdje ga je inače viđala. Sjeti se: Uvijek kada pokušah prići mu, pala bih.
Stoji. Promatrajući ga. Budi se želja u njoj da potrči, ali na pomisao da će pasti – uspaniči se. Osta stajati i što duže stoji, želja je u njoj jača. Poželi da se otac pokrene i njoj dođe. Najednom opazi kako klizi, lagano, bez napora, preko po ja, kao da joj želi pokazati kako se cvjetnim poljem treba kretati. Priđe joj pruženom rukom. Ona ga zgrabi. Stegnu je čvrsto, bojeći se da je ne ispusti. On se nasmije… i povede je preko beskrajnog cvjetnog polja. Radosna i sretna kreće se pored njega, radosna što se ne mora vraćati u svijet nakaza i prikaza.
Na tratini osutoj jesenjim cvijećem leži beživotno žensko tijelo. Oko njega s noge na nogu krezavi mladić poskakuje vrišteći kreštavim glasom: ”Ljudi, živa je!... živa je…”
Dva muškarca i jedna žena u bijelim mantilima priđoše žurnim koracima i otjeraše krezavog mladića. On odskakuta kezeći se i ponavljajući: ”Ljudi, živa je.”
Stajali su jedno vrijeme šuteći, zamišljeni. Jedan od dvojice muškaraca tražio je bilo na nepomičnom tijelu. Žena u bijelom mantilu poluglasno progovori: ”Rodila se…” I krenu prema klinici na čijoj fasadi je velikim slovima pisalo:
Psihijatrija.
|