|
 Ponovno smo tu, na Sutini, vječnom počivalištu Mostaraca – da ispratimo dragog čovjeka, druga i prijatelja Avdu Zvonića. Ovdje se okupismo bez poziva, u velikom broju i raznolikom sastavu. Uostalom, vremena su takva, da se u ovolikom broju i ovolikom sastavu i ne znamo, ili nećemo da se okupljamo na drugim mjestima i u drugim prilikama.
Opraštamo se od čovjeka koji je život svoj proživio u rodnom gradu. Za neke je on bio drug, direktor, za druge je bio predsjednik ili ministar, a za nas, njegove drugove, jednostavno Avdo.
Nemam namjeru da govorim o poslovima koje je Avdo obavljao, jer je diapazon tih poslova vrlo širok i uglavnom poznat. Kreće se od dužnosti direktora banke do rukovodioca najvećih mostarskih preduzeća, od položaja predsjednika opštine i predsjednika komore do člana Savezne vlade.
Ono što treba naglasiti, to je da je svaki posao rahmetli Avdo Zvonić obavljao radno, uporno i uspješno. Postizao je vrlo značajne rezultate i iza sebe ostavljao tragove ljudskosti, brige za čovjeka i razumijevanja za teškoće i nevolje drugih. Po tome je bio cijenjen i poštovan. Moglo bi se reći da Avdo nije imao neprijatelja i teško bi bilo naći ljude koji ga nisu voljeli i poštovali.
Rahmetli Avdo je bio čovjek širokog obrazovanja. Završio je ekonomski fakultet, ali njegov interes nisu bile samo ekonomske nauke. Neke su ga teme posebno zanimale, naprimjer istorija, religija. Kupovao je knjige, vodio razgovore sa sveštenim licima. Kao i obično bio je pravi istraživač uporan i temeljit.
Sve ovo je manje-više poznato i nema potrebe da se posebno ističe. No ja želim da kažem nekoliko rečenica o Avdinim aktivnostima koje su manje poznate ili nisu uopšte poznate. Treba da se zna da je Avdo u ratnom vihoru 1941.–1945. pripadao onoj legendarnoj generaciji mostarskih skojevaca, generaciji za koju je Tito zapisao da se njome trebaju ponositi, ne samo građani Mostara nego svi narodi Jugoslavije.
Bila je to mladost koja je sanjala slobodu ali i za nju se odlučno i hrabro borila. Žrtve su bile ogromne. Po trgovima rodnog grada javno su vješali naše drugove, strijeljali i u grupama na Mostarskom blatu, ubijali u zatvorima Mostara i Sarajeva, u logorima Jasenovac, Gradiška, Lepoglava, Dahau, Aušvic, Norveška. Mahale su tugovale kad bi stizale vijesti iz partizanskih jedinica o pogibiji njenih sinova, ali Avdu i njegove drugove ništa nije moglo zastrašiti. Velike žrtve bile su povod da se borba još više razbuktava.
Eto, u takvoj sredini Avdo sa svojih 16 godina izrasta u hrabrog borca.
Čitav grad, a posebno njegova Carina učestvuje u NOP-u. Avdo se kreće i formira u društvu starije raje i vrlo rano prima revolucionarni kov. On stalno insistira da mu se omogući odlazak u partizane. Znao bi se našaliti na svoj račun: ”Ova naša borba koju radimo u gradu nije nevažna, ali to je ipak borba ispod jorgan planine, a prava borba je gore, po šumama i gorama naše zemlje ponosne, tamo gdje se nose krvave gaće.”
Sačuvane su fotografije iz tog vremena, grupe skojevaca iz mostarske gimnazije koji se vraćaju sa jednog važnog sastanka. Dok opasnosti vrebaju iza svakog ugla, oni su veseli i razdragani. Izgledaju kao da se vraćaju sa izleta, a ne sa posla zbog kojeg se lahko može pred streljački vod. Naročito je vedar i veseo dragi lik našeg Avde.
U rano proljeće 1943. godine rukovodstvo NOP-a donosi odluku da dio kadrova koji su kompromitovani i poznati policiji napusti grad i izađe u Dubrave u rejon sela Hairlići. Preko Donje Mahale izlazile su grupe omladinaca i tako je formiran Mostarski omladinski odred.
Avdo je među prvim borcima odreda. I tu se on ističe hrabrošću i doprinosu organizacije života u odredu. Sjećam se, bio je prvi u pripremanju logorske vatre i horskom pjevanju borbenih i drugih pjesama. Uz logorsku vatru smo sanjali o danu kada ćemo se susresti sa našim starijim drugovima prekaljenim ratnicima slavnog Mostarskog bataljona. Naš Avdo je trebao da po formaciji prijeđe u redove bataljona.
No, sudbina je htjela drugačije, zahvaljujući izdaji odred je doživio havariju. Jedinice sedme SS divizije, 5. jula 1943. godine opkolile su ga – jedan dio boraca poginuo je, na licu mjesta kod sela Kamena. Veću grupu boraca koji su zarobljeni strijeljali su u Mostarskom blatu. Tu je pogubljen i komandant odreda – narodni heroj Mladen Balorda. Dva borca, Alica Rizikalo i Drago Palavestra javno su obješeni na Musali. Samo manja grupa boraca probila se do Podveležja.
Teško je i zamisliti kakav je podvig napravio, u toj teškoj situaciji rahmetli Avdo. On se probijao sa borcem odreda Milivojem Bilanovićem prema Gostinoj šumi. Na tom putu upali su u zasjedu njemačke patrole kojom prilikom je Milivoje ranjen. Avdo nije ostavio ranjenog druga već ga je vodio, više nosio do Zalika. Žeđ je bila nesnosna, peklo je podnevno julsko sunce ali Avdo nije ostavljao Milivoja i tako ga spasio sigurne smrti.
Rahmetli Avdo Zvonić nije volio puno da priča o svom učešću u borbama partizanskim, niti o svom ilegalnom radu u okupiranom gradu, a eto kad ga ispraćamo na vječni počinak smatrao sam da mi je dužnost da kažem ovih nekoliko naznaka.
Avdina porodica: supruga Nada, kćerka Maja, sin Zlatko i ostala rodbina zaista mogu biti ponosni što su ga imali. Mi, njegovi prijatelji i drugovi sa sjetom ćemo prepričavati dogodovštine iz mladosti, i ratnih dana i zajedničkog druženja.
Avdo će nam nedostajati, i to puno, tim prije što je naše penzionersko društvo iz ”Bristola”, za posljednjih 6 mjeseci napustilo ovaj dunjaluk četvero dragih ljudi: Meho Jonić, Nusret Rizikalo, Mustafa-Braco Komadina i, evo, sada Avdo Zvonić.
Dragi Avdo, opraštajući se posljednji put od tebe još jedanput, neka ti je lahka ova mostarska zemlja, neka ti je rahmet veliki.
Groblje Sutina, 13. jula 2005.
|