|
 Dragi moji Jančići, ladies and gentlemen, prijatelji,
Tamo, u Sarajevu, još nije zarasla rana na zemlji u koju je položen; u Mirjani, Maji, Mirni i Mladenu neće nikad, nema melema za to, a evo nas je Miro, po lijepom običaju, još jednom okupio. Nije prvi, a neće biti ni daje posljednji put jer taj bogomdan talenat nadživi svoje vlasnike...
Pred posljednji odlazak iz Londona javio se telefonom. Kaže: idem u Sarajevo, pa da se pozdravimo. Pitam: kad se vraćaš? Ovaj put ostajem, veli. Pa mi bez truna uzbuđenja, ljekarski precizno i bezdušno opisa metastaze i koliko mu je strana na kalendaru ostalo izlistati. U svemu je imao mjere, pa i u smrti. Kao mudar i pristojan čovjek riječju je nije pomenuo. Jer je bezobrazna i dosadna. Bezobrazna – jer ukida pravo da volimo, da osjećamo uzvraćenu ljubav, stvaramo i darujemo se ljudima, a dosadna – jer je preduga. Zato neću o smrti, njemu se to ne bi dopalo – a meni se, inače, u njegovom slučaju, o životu govori...
Bila je velika čast biti Miroslav Jančić. I njemu i nama koji smo ga poznavali. A koji smo danas, na prijateljski način, uspomena na njega. Lijep zadatak nam je ostavio. Da ga ne bih povrijedio a vas razočarao neću ni pokušati da mu bio i bibliografiju, etičke mjere, estetska poimanja i moral gužvam u pretijesno, nemoguće doreći kako zavređuje, slovo pomena. Reći ću samo neku, što dok zapisivah sjećanja, pade mi napamet i nasrce.
Za jednu vječnost koju ga poznavah, a koju mi je ukrasio, ličio mi je Miroslav Jančić na ispirača zlata kraj prozirne i hirovite vode. Iz koje je, to mogu prisegnuti, isprao tri ogromna grumena; sitnije komade i zrnca da i ne pominjem. Grumen Porodice, Grumen Umjetnosti i Grumen Ljudske Dobrote. Jedino je prvi zadržao i čuvao u bezbjednu i toplu trezoru, pod rebrima. Drugi grumen je usitnio u romane, pripovijetke drame, eseje i feljtone, pa podijelio s onim koji nisu bili njegove sreće. Zlatna zrnca, kao sićušno sjemenje, posadio u plodne brazde. Iznikle su pjesme s nadom u pravedniji i sretniji svijet. Za koji se čitav život borio. Kao dijete, pregazio ga je jedan opak rat. Naučio je da bude antifašista. Biti antifašista, po Miri Jančiću, nije značilo svetiti se i mrziti. Značilo je praštati, tolerisati i živjeti u ljubavi s drugim i drugačijim. Bio je Jugoslaven. Značilo je da voli sve i da njega vole svi. Jugoslavija se survala, nije mu se posrećilo. Bio je izbjeglica. Ni to, znate već, nije neka sreća. Bio je Bosanac i Hercegovac. Ni to mu se nije dalo u mjeru koliko je želio. Za njegova života Bosna i Hercegovina se nije skučila pod jednim krovom. Šta mu je drugo preostalo nego da bude Građanin Svijeta. Tu je dužnost obavio veličanstveno. Povukao se u svoju sjenku i mislio ljubavlju. Na toj misli, i mi smo se ogrijali...
Ni da ostari i postane bezbrižan, nije stigao. A, koliko ga znam, ne bi ni volio. Starost je luksuz za slabe. A on je bio jak. On životu nije dozvolio da ga živi, on je živio život. Tamo gdje je sada, konačno živi u miru, nedodirljiv... Pretpostavljam da se u času nirvane, kad nam se čitav život, priča se, odvrti kao na filmskoj vrpci, okrenuo iza sebe i zavjekovao sa spoznajom da je sve svoje poslove obavio kako treba. A jeste, jer je bio vjernik dobrote.
I šta reći na kraju, koji po Maku ne postoji, nego je sve put od gnijezda do zvijezda. Kao prijatelj Miroslava Jančića, dakle povlašten ćovjek, osjećam se dužnim Mirjani, Maji, Mimi, Mladenu, pa i svima vama, reći bar jednu utješnu. U nesreći što je danas opravdano odsutan, i što ga nema u mjeri koliko je bio, treba biti srećan da je uopšte i toliko bio s nama. I da nas nikad nije skroz napustio. Vjerujem i želim da ni mi nećemo njega. Bilo bi sramota i grijeh.
|