|
Poput mrtvih, Fond za izdavaštvo i nakladništvo Federacije BiH, šuti, gluh i hladan. Ama, ni da kažu: sikter! Čujem, dali su našem najstarijem časopisu za književnost koji izdaje Društvo pisaca BiH, Život, hajde, recimo, najmanje: 40.000,00 konvertibilnih maraka. Tako i treba. Život nam treba, baš, kao Život. Ali, zašto Mostu ne daju ništa, majko moja? Jesam li ja izgubio razum, pa mi časopis čitaju na svim kontinentima planete Zemlja, a oni to ne mogu da shvate? Onda čitam u novinama, dnevnim i ozbiljnim, jedan časopis, sasvim izdvojen kantonalno, nedavno, nacionalno i univerzitetski organiziran, iz kantonalnog budžeta dobio lijepe novce! Skoro, pa 100.000,00 konvertibilnih maraka! Halal im vjera! Tako i treba! Znam taj kanton i njegove kulturne i umjetničke potencijale. Ali, zašto Časopisu za obrazovanje i kulturu MOST u Mostaru, ne daju: ni pfeninga?
Prihvatam: neka nismo najbolji. Ali, pouzdano, nismo ni najgori. Traže nas ljudi. Imamo odličnu web site. Niko i ne sluti u kakvom sam uredničkom jadu.
Znam situaciju. Niti jedan od tih časopisa ne dospijeva dokle dosegne i dobaci Most! Za mene je to jedina mjera. Za njih, to, nije ništa! Aferim. A na Redovnoj godišnjoj skupštini Društva pisaca Bosne i Hercegovine, aktualni predsjedatelj, redatelj i spisatelj Gradimir Gojer, u Tešnju, 07. svibnja/maja, anno Domini, 2005. reče: U toku je agresija sa Istoka i sa Zapada prema Bosni i Hercegovini! I mi u ovakvom Društvu pisaca Bosne i Hercegovine agresorima smo trn u oku, jer smo multi… Htjedoh dobacit: I, ponovo ruše Most, Predsjedniče! I Most je multi… – ali , odustadoh u zadnji čas. Jer: čovjek je puno uradio i šta će mu još i moji jadi?!
Vrpoljim se tako i vidim lica članova Redakcije, svojih redovnih saradnika, sjajnih ljudi odanih Mostu, kao očinjem vidu. Sjajno bi bilo makar nekima od njih, ama svakome od njih – isplatiti/poslati barem stotinjak konvertibilnih maraka. Nekima samo pedeset. Nekima, nikad se neću moći odužiti, jer, toliko su učinili, da više: mjere nema.
O čemu drugom da mislim, kad na Redovnoj godišnjoj skupštini Društva pisaca Bosne i Hercegovine koju održavamo u Tešnju, govorimo o dignitetu pisca, zaštiti autorskih prava, izdavačkoj djelatnosti, a ja guram časopis koji se pojavljuje mjesečno. Časopis za kulturu i obrazovanje MOST Mostar. Oj Mostaru, moj Mostaru… Novaca nema i gotovo. Slikaj se Alija sa svojim Časopisom. I ti, i njegovi autori i čitatelji na svim kontinentima Svijeta.
Gura me supruga i kaže:
– Alija, Alija! Okreni se, bolan! Nešto ružno sanjaš! – Hoću, hoću! Kažem. Hvala ti. Možda mi pomogne. Ali, ružno je upravo, ovo što preživljavam.
Okrenem se na drugu stranu i počnem čitati spiskove saradnika, abecednim redom, a ima ih, mašallah! Uhvatilo mene moje, pa ne pušća, evo godinama. Vjeruj mi, prijatelju, noćna mora daleko od mora. Dina mi, počinje me i budnog, usred dana hvatat! Čim sam nasamo! Pa, sve gledam: da budem u kakvom društvu! A onda, sam se ljudima počnem jadat…
* * *
25. svibnja/maja, anno Domini, 2005.
Atif K.
|