|
Kresnuo je upaljač u nečijoj ruci. Bljesnulo je.
Sluteći ono najgore, zarobljenica se naglo trznula, a potom je ustuknula nazad. Nazad ili naprijed, svejedno, čekala ju je smrt.
Ubrzo, u krugu, zavrtila se ukrug.
Sve se odigralo brzinom munje. Između dva treptaja očiju, svjetlica se pretvorila u pet plamenih krugova.
Čim je vatra svom silinom buknula, zarobljenica je panično potrčala. U očajničkom pokušaju da pronađe izlaz, njena utrka se ubrzo pretvorila u panično kruženje. U plamenoj vrtešci, zavrtjeli su se oko nje i pustinja i nebo.
S one druge strane krugova, od kojih su se usijavali pijesak i nebo, u nekom drugom svijetu za mučenicu, igralo je kolo od ljudskog mesa i šejtanskih duša.
Mučitelji su bazdili na trulež i zlo, a vatra na benzin.
Ljudske nakaze su krkljale od užitka nad mukama one koja je uzalud pokušavala da spasi živu glavu.
Zaslijepljena svjetlom i omamljena paklenom vrelinom, još jednom je očajnica pokušala da iznađe izlaz kojeg nije bilo, ali se po ko zna koji put samo okrenula u jednom mjestu.
U jednom trenutku uslijedio je muk.
Mučitelji su se zgledali.
Nosnice su zaslinile, a usta ostala otvorena.
Škorpija je naglo povila rep, i u trzaju, očajnički, zabola je otrovnu bodlju u vlastiti potiljak.
Načinila je još jedan samrtni trzaj, a onda se sasvim umirila. Nebo se naglo odlijepilo od pustinje.
Brzo će i vatra zgasnuti, a na čistini, par koraka dalje od ugljenisane škorpije, ostaće mučitelji. Usamljeni, svodeći račun sa sobom, pokušavali su da objasne nešto što se nije moglo objasniti. Tišina je najmanje bila šutnja. Trebali su zaigrati od radosti, čega li, ali im se nije dalo igrati. Gutali su nešto što se nije moglo progutati. Tek, iz ždrijela, povremeno, zakrkljalo bi nešto što je ukazivalo na gorko nezadovoljstvo.
Sve je isuviše bilo kratko za užitak koji je hranio njihovu glad za tuđom nesrećom. Žrtva, koja je sama sebi skratila muke, učinila ih je poraženim i nesretnim.
Vođa čopora će se propeti na brijeg, ispružiće vrat koliko je dug, potom će zatvoriti krvoločne oči i sa njuškom podignutom prema nebu, oglasiće se zavijanjem.
Bio je to znak da će čopor, nošen bijesom i glađu za napadom, ponovo jurnuti preko pustinje.
Zlo je donosilo novo zlo.
Te godine, kada se pustinja presvlačila u proljeće, lijep dan će im prinijeti novu žrtvu: ljepoticu, kakvu još muške oči nisu vidjele.
Kao da je iz dine izronila, bljesnula je na vidiku.
Umotana u bijelo, jahala je na devi, iza muškarca odjevenog u crno. Petorka je napravila zasjedu.
Otkrilo ih je režanje i škljocanje očnjaka.
Mladi i naočiti muškarac je munjevito sjahao sa dvogrbe deve.
Čim je nogama dotakao pijesak, pretvorio se u pustinjskog lava-ratnika.
Od lavlje rike i režanja šakala, dine su se počele urušavati. U njih su upadali oni koje je neustrašivi ratnik razgonio.
Žena, koja je ostala na devi, rukom je sklonila zar s očiju da bolje vidi kako njen zaštitnik na sve četiri strane razgoni one koji su režali, ili cvilili kada bi ih sustizao. Bježali su ukrug i čim bi lav posustajao, zastajali su i okretali glavu u pravcu deve, sa blagom kakvo se rijetko susreće u pustinji.
Vraćala ih je nazad glad za ženom.
Između one na devi i njih u pustinji, stajao je on – pustinjski lav!
Trebalo ga je ukloniti.
Usijane dine su poljubile užarenu loptu, a borba je još trajala.
Srcem zaljubljenog mužjaka i umijećem ratnika, pustinjski lav je branio svoje carstvo. Kako je mogao i umio, odbijao je šakale, koji su nošeni pohlepom i divljim nagonom jurišali naprijed, odlučni da preotmu ženu od koje je mirisala cijela pustinja. Otmice nisu rijetkost u pustinjskoj divljini. Znao je to i ovaj mladi i neustrašivi muškarac, koji je najdragocjenije blago trebao prenijeti s kraja na kraj pustinje. Neljubljena draga, po zakonima vjere i običaja, postaće njegova suđena žena, tek onda, ako je do svojih odaja donese.
Tu, gdje je vladao zakon jačega, odvijala se neravnopravna borba između petorice i jednoga.
Napadači nisu posustajali.
Branitelj je i da je napadao, ali u isto vrijeme je bio i napadnut. Sve češće je bio primoran da uzmiče.
Najbolje je to mogla vidjeti žena koja je odozgo, sa dvogrbe deve, imala pregled borbe kao na dlanu. Srce joj je zadrhtalo od straha.
U jednom trenutku mladom lavu se učinilo, kako će se bijesni šakali udaljiti, ali kada je njegova lavica, nenadano, skočila sa devine grbe na vreli pijesak, otkrivši lice, čopor je krenuo u odlučujući napad.
Što je više branitelj ranjavao napadače, oni su postajali bjesniji i opasniji. Počeo je i on osjećati ugrize. Zahramao je i prokrvario. Odbijajući napade, povlačio se u onom smjeru kamo je bila lavica. U nemoći da se odbrani, zatrebaće mu i njena pomoć. Ubrzo, zaštićena će se pretvoriti u zaštitnika.
Upravo kada je odlučila da to bude, postala je žrtva onih koji su upravo zbog nje vodili bitku života i smrti.
Sve se preokrenulo u korist napadača, onog trenutka kada je mladi ratnik izgubio tlo pod nogama. Zadaće mu smrtni ugriz i on će iskrvariti. Otvorenih očiju, još neko vrijeme je gledao kako su šakali, u krugu, jurnuli put one koju nije mogao odbraniti. Mlada lavica se branila i napadala iznutra, a oni su sužavali odveć zatvoreni krug.
Mučitelji su bazdili na znoj i krv.
Djevojka je mirisala.
Sve više i sve češće, opkoljena sa svih strana, žrtva je zamahivala rukama uprazno, a njeni napadači su, koristeći njenu malaksalost, s divljim užitkom, trgali dio po dio tkanine. Zalud je lijepa sirotica pokušavala da sakrije ono što svačije oko nije smjelo vidjeti. U isto vrijeme, drugom rukom je odgurivala od sebe zvijeri koje su parali noktima njenu mirisnu kožu.
Pomisao, kako će pred sobom imati prvi put golu ženu, činila ih je izbezumljenim i neumoljivim. Tako se nesvakidašnja ljepota ove djevojke neminovno pretvarala u njenu nesreću.
U jednom trenutku neko je pocijepao tkaninu na prsima i djevojačke grudi su zaigrale pred očima pohotnika.
Da su mogli čuti, kao što nisu od sljepila i pohote, čuli bi glas djevojačke duše kako moli da je ne diraju. I suze u lijepim očima su imale glas. Molile su da je ostave.
|