|
Trideset godina
časopisa za kulturu i društvena pitanja
”Most”
Mostar
Slutnje, činjenice, varijacije
|
|
Vječni san o mostu
Ideja o mostu, svakako, najznačajnija je koju je ikad dosegla i artikulirala ljudskost. Po svome humanističkom sadržaju, to je pjesnička ideja. Pjevanje uopće i pjevanje o mostu ima isti smisao i značenje. Sve pjesme su mostovi. Onoga časa, kada pjesma prestane da mosti, umro je pjesnik i pjesma, jer – rastao se od humanizma kao svog osnovnog sadržaja. Pjesnici su ljudi kojima su oduvijek mostovi i mostovanja na umu.
Arhitekti grade to što pjesnici žive puni nade i beskrajne čežnje za potpunom bliskošću i ukidanjem granica među ljudima. To ne znači da arhitekti, počesto, nisu pjesnici. Naprotiv.
Ali, šta je to tako veliko u ideji mosta?
Pa, nigdje i nikad čovjek ne može doživjeti tako neposredno svoju majušnost i beznačajnost kao ispred najobičnije pukotine, rupe u tlu – majci zemlji, koju ne može prekoračiti, ni preskočiti. Most omogućava da se ljudski, gordo, prijeđe na drugu obalu ili stranu provalije.
Osim toga, niko nije tako velik, kao čovjek koji je napravio most, uspostavio vezu, omogućio komuniciranje. Ideja mosta, dakle, kardinalna je ideja koja istodobno potvrđuje i odriče čovjeka u njegovoj suštini.
Zatim, postoje osobe koje ruše mostove i koji tako, funkcioniraju bez osnovnog ljudskog i pomenutog – pjesničkog – humanističkog sadržaja i ljudi ih zovu zločincima.
|
Naslovna stranica prvog broja časopisa Most
(Mica Todorović: Mrtva priroda sa flašama)
|
|
Nešto o simbolizmu mosta
Simbolizam mosta najrazvijeniji i najrašireniji je simbolizam u svijetu čovjekovog mišljenja. Čovjek je uspio izgraditi vrlo različite mostove: s obale na obalu, od čovjeka čovjeku, mostove vjere, mostove povjerenja, mostove pažnje, mostove ljubavi, mostove sa zemlje na nebo, na druge planete, mostove iz ljudskih u nadljudska stanja, mostove iz prolaznosti u vječnost, mostove iz osjetilnog svijeta u nadosjetilni, etc., sve do Sirat ćuprije, koja je tanja od dlake i oštrija od sablje za nebogobojazne. I, kako će sada neko, ko se Boga ne boji a ljudi ne srami, ko mostove ruši, zakoračiti na Sirat ćupriju – prijeći Modru rijeku, e da bi došao do onoga koga voli, ili do Milosti Svemoćnog i Svemilosnog?
U samoj suštini i iskonskom smislu most je simbol komuniciranja između neba i zemlje, između čovjeka kao ovozemaljskog stvora i njegovoga nedohvata. Most je čovjekova mogućnost da dosegne božansko, besmrtno. Simbolika mosta podrazumijeva i uključuje čovjeka i njegove moći, čak i kad je riječ o dugi kao mostu, dakle tek o čistom vazdušastom sjaju vodenih isparenja u spektru sunčeve svjetlosti.
Ustvari, pokušavamo dokonati i reći, kako je ideja o mostu i njegovoj gradnji, njegovom uspostavljanju, čovjekov oblik spoznaje o Božijoj Moći i Milosti, o stvarnosti krhke ljudske nade da se može ljudski potrajati u blatu i prahu ovoga svijeta. Zato što most može biti od čiste vatre, od golih mačeva, uži od dlake – oštriji od sablje, mogu ga bezbjedno prelaziti ljudi lahkoćom i brzinom misli, dok se most pod teškima, neukima i glupima ruši i oni padaju u pakao, u kandže demona i nemani koji ih čekaju u provaliji – kao simbol grijeha neznanja. Ne postoji vjera i kulturna tradicija u kojoj most kao ideja i simbol nema veliku ulogu.
Ideja o mostu, dakle, ideja je o inicijacijskom putu, sasvim bliska svakom svjetonazoru. Ideja/simbol od općeg značaja za čovječanstvo. Zato je srušiti most isto, kao pogledati u ogledalo a ne vidjeti svoje oči i svoje lice. Jer, ljudsko lice je most. Oči su most kojim duša govori ogledajući se u njima. U ideji mosta, prepoznaje se i razaznaje sve po čemu smo ljudi.
I, vidi se ako to nismo.
Nekada je, a odavno to bijaše, rimski car imao naslov pontifex. Graditelj mostova – onaj koji uspostavlja mostove. Rimskoga cara nema. Papu, kao pontifex maximus-a, rado se grade da ne čuju. Ovi koji se zovu carevima, ne izgledaju naročito carski. Znam, jednoga Džasmina, koji, kad me ugleda kaže: Selam, care! Daj mi jednu marku!
Šala nastranu. Pontifical, Papino je Bogoslužje, kojim se uspostavlja most vjernika prema Gospodu i njegovoj Vječnosti Dobrote i Milosrđa. Isti smisao imaju sve čovjekove molitve i vjerski obredi.
Različitost mostova i mostovanja, neograničena je. Nepostojanje mosta samo je činjenica o mostu. Nepremost, samo je most bola. Mostopisac je graditelj mostova, par exellence na dobrobit znanim i neznanim, dobrim i hrđavim. Zauvijek.
Časopis za kulturu i društvena pitanja
Most
Decembra, 1974. godine, već četiri godine funkcionirala je Prva književna komuna u Mostaru. Bila je to godina u kojoj je pjesnički monument – knjiga Maka Dizdara Kameni spavač, koju je izdala Prva književna komuna – likovno obogaćena grafikama Dževada Hoze – dobila Prvu nagradu za likovnotehničku opremu na Sajmu knjige u Frankfurtu – kao najljepša knjiga, a u Mostaru je iznikla još jedna neslična ljepota: izašao je prvi broj Časopisa za kulturu i društvena pitanja Most.
Zašto sve ovo na samom početku i u jednoj jedinoj rečenici?
Zato što je Prva književna komuna Mostar, kao izdavač, u idejnom, sadržajnom, književnoestetskom i likovnotehničkom smislu i značenju predstavljala visoki kriterijum mostarskog i bosanskohercegovačkog kulturno-umjetničkog prostora i miljea, a časopis Most, javlja se u sasvim prirodnom slijedu: kako bi zaokružio kulturološko-antropološku sliku i predstavu o pregnućima i postignućima mostarskoga predznaka i onoga što taj ljudski i umjetnički krug može i znači.
Iz pojedinosti, može se vidjeti: angažirani su istinski znalci do granica njihovih sjajnih i dotad ne/s/poznatih mogućnosti. Oni koji ne znaju ili se ne sjećaju tih godina, vremena i rezultata, danas mogu plakati i, niko im ne može pomoći. Jer, trebalo je dugo vrijeme da se raste i doraste do takvih rezultata. Oni koji o tome ne znaju, ne mogu nikako razumjeti, niti im može biti jasno šta i koliko dobroga ljudi uistinu mogu. I, proći će puno vremena…
|
Iz arhive primijenjenog umjetnika Sulejmana Čelebića koju su sačuvali njegovi sinovi Šaćir i Miro Čelebić, s desna na lijevo: Ivo Andrić, Ljubo Jandrić, Zuko Džumhur, Ico Mutevelić i Sulejman Čelebić
|
|
Naime, projekat Prve književne komune Mostar, koji je pripremio Ihsan Ico Mutevelić koji i potpisuje za izdavača, već 1974. godine, imao je 392 utemeljitelja. Prvoj književnoj komuni već je pristupilo 865 pojedinaca i 71 radna organizacija, a izdanja su, kako god da se gledaju – predstavljala istinsko čudo ljepote i kvaliteta. Predsjednik Prve književne komune Mostar, bio je – Avdo Humo, a potpredsjednik – Čedo Kisić, sekretar je bio – Antonije Karačić, a predsjednik Izdavačkog savjeta – Skender Kulenović, redakcijski kolegij činili su: Alija Isaković, Andrija Krešić, Ico Mutevelić, Vlado Puljić, Jovo Spajić i Neđo Šipovac.
Kameni spavač Maka Dizdara bio je prva knjiga u nizu blistavih bibliofilskih izdanja, štampan na 120-gramskom zandersovom umjetničkom papiru – kunstdruku. Prvih 392 primjerka imali su i numeraciju utemeljitelja. Podaci o utemeljiteljima tiskani su na bezdrvnom kuler sivom papiru… a slijedile su knjige: Putovanja Ivana Frane Jukića – Ivan Lovrenović; Na kamenu u Počitelju – Ivo Andrić; Stojan Mutikaša – Svetozar Ćorović; O klasje moje – Aleksa Šantić; Larva – Bisera Alikadić, etc., pomenuto po sjećanju.
Dakle, u takvoj, po svemu visokozahtjevnoj i kulturalno produktivnoj situaciji, javlja se Časopis za kulturu i društvena pitanja Most i označava sami vrh htijenja i mogućnosti: da se jedan kulturni prostor u punoj snazi, u cijelosti uspravi i rascvjeta, zaokruži u svome višeznačju i obilju.
Na sasvim određen način, koncepcijski i izgledom, pojava časopisa za kulturu i društvena pitanja Most, izazvala je i neku vrstu kulturnoga šoka. Časopis je izgledao lijepo, likovno i grafički pažljivo oblikovan, a koncepcijski jasan i precizan, okupio je najznačajnija imena s nedvosmislenim namjerama da u recentnom nivou društvenog i kulturnog života bude meritumom određenom broju pitanja u sopstvenom okruženju i primjer u širem. Izdavač je Međuopštinska zajednica kulture za Hercegovinu Mostar.
Izdavački savjet čine: Slađan Ajvaz, Vladimir Boričić, Izet Brković, Rade Budalić, Božo Budimir (predsjednik), Safet Burina, Branko Dželetović, dr. Nikola Filipović, Hrvoje Ištuk, Kažimir Jelčić, Mugdim Karabeg, dr. Nikola Kovač, dr. Franjo Kožul, Ismet Kreso, Skender Kulenović, Danica Kurtović, Velimir Laznibat, dr. Predrag Matvejeveć, Ico Mutevelić, dr. Mate Oreč, dr. Kasim Prohić, Vlado Puljić, Milan Škoro, Radomir Šakotić, dr. Arif Tanović i Anđelko Vuletić.
Članovi Redakcije su: Rade Budalić, Safet Burina, Branko Dželetović, dr. Nikola Filipović, Mugdim Karabeg, Danica Kurtović, Velimir Laznibat (urednik i lektor), Ico Mutevelić (urednik), Arif Nožić, Vlado Puljić, Vlado Smoljan, Milan Škoro i Anđelko Vuletić.
Glavni i odgovorni urednik je Rade Budalić. Tehnički i likovni urednik: Ico Voljevica. Naslovnu stranu prvoga broja riješio je Dobrivoje-Bobo Samardžić. Adresa Redakcije časopisa: ”Most”, Rade Bitange 16, 79 000 Mostar, tel. 22-194. Broj žiro-računa: 11800-643-609 kod SDK Mostar.
Cijena prvom broju 30 dinara, a pretplata za 1975. godinu: 150 dinara. Za inostranstvo: dvostruko. Cijena oglasa – jedna strana 10.000 dinara. Poštarina plaćena u gotovom. Rukopisi se ne vraćaju.
Štamparija: IP Veselin Masleša Sarajevo – OOUR Štamparija Mostar / Monofoto slog / Slagari: Omer Rahimić, Zvonko Ondelj, Ibro Šukalić / Reprofotograf: Jurica Maras / Meter: Dragan Milićević / Štampa: Stanko Šarac, Alija Golić / Rukovodilac odjeljenja štampe: Emir Vukotić / Za Štampariju: Rudo Bandić.
Uvodnik, u prvom broju pod naslovom: Umjesto uvodnika, napisao je, za to vrijeme politički i na svaki drugi način neizbježni: Todo Kurtović, na 25 od ukupno 130 stranica, kako bismo danas rekli: fontom 8. Njegov tekst kreće s podnaslovom: O ULOZI GLASILA, a nastavlja se cjelinama: POZICIJE ČASOPISA, ISTRAŽIVAČKA ULOGA ČASOPISA, KPJ I USTANAK U HERCEGOVINI, RJEŠAVANjE PROBLEMA MEĐUNACIONALNIH ODNOSA, BORBA PROTIV NACIONALIZMA I ŠOVINIZMA, O USTANCIMA U HERCEGOVINI 1875. GODINE, RAZVOJ HERCEGOVINE. Tekst je pisan u Beogradu, septembra, 1974. godine. Slijede ilustracije, Virgilije Nevjestić: NIŠA PJESNIKA i Tihomir Stajčić-Cuco: TRI BRATA KAMENA, a potom rubrika: AKTUELNOSTI koja počinje tekstom dr-a Arifa Tanovića: DUHOVNA KVINTESENCIJA I REALNI HUMANIZAM, a nastavlja se tekstom Ivice Lovrića: DELEGATSKI SISTEM I NjEGOVA PRIMJENA U PRAKSI. Rubrika završava crnobijelom reprodukcijom slike Ismeta Mujezinovića: NOŠENjE RANjENIKA. Dr. Predrag Matvejević piše tekst: SAMOUPRAVLjANjE I SAMOUPRAVLjAČKA KULTURA – ćirilično; Božo Budimir piše tekst: KULTURA I RADNIČKA KLASA – latinično; Dragan Bartolović: MARKSISTIČKA VALORIZACIJA KULTURNOG NASLjEĐA – ćirilično. Slijedi crno-bijela reprodukcija slike Mirka Kujačića: GOLORUKI.
Odjeljak KNjIŽEVNOST, počinje profilom Nobelovca Ive Andrića, koji je štampan na paosu, sigurnom rukom i za njega karakterističnom, preciznom linijom iscrtao Zuko Džumhur, a nastavlja potpisanim reprintom Andrićevog teksta o Mostaru iz njegove knjige Na kamenu, u Počitelju, koju je objavila Prva književna komuna Mostar. Slijedi sonet Skendera Kulenovića: BRANKO SINE – Vijek i po od pjesnikovog rođenja (posvećen Branku Radičeviću), a nastavljaju je FRAGMENTI IZ KRLEŽIJANE po izboru Enesa Čengića – fontom 6 na 10 strana. Crno-bijela reprodukcija slike Romana Petrovića: DJEVOJKA PLAVIH OČIJU. Slijede pjesme Desanke Maksimović: NOĆ i RAŠKA ZGARIŠTA (Iz Letopisa Perunovih potomaka); Esad Mekuli objavljuje dvije pjesme dvojezično, na albanskom i srpskom jeziku: ALATAU – iz zemlje Abaja i DžAMBULU DžAMBAJEVU; Safet Burina objavljuje pjesmu: KAZALjKA PUTA; Vlado Puljić objavljuje tri pjesme: SUHO DRVO, BJEKSTVO OD PUKA i PUT GUŠTERICE; Ivan Minatti objavljuje dvije pjesme dvojezično, na slovenskom i srpskohrvatskom; Milovan Krunić objavljuje pjesmu: RAĐANjE PJESME, a Ružica Komar pjesmu: PUTNIK ZA HERAKLEJU, slijedi crno-bijela reprodukcija slike Mladena Solde: DJEDOVINA. Alija Isaković objavljuje prozu: MORO; Janko Đonović objavljuje pjesme: ČAŠA SUNCA, CRNO JEZERO, CRVENA GREDA; Ivan V. Lalić – dužu pjesmu: POVODOM VODE; Gane Todorovski objavljuje dvije pjesme dvojezično – na makedonskom i srpskohrvatskom: NEVA i NAJKRAĆA PJESMA O SKOPJU; Goran Babić objavljuje tri pjesme: GROBLjE, SLIVNO RAVNO..., LOVEĆI SVOG DEMONA i KAMEN DRVO; potom ide crno-bijela reprodukcija slike Želimira Miladina: NEVJESTA SVEOPŠTA; Alija Kebo objavljuje dvije pjesme: SVIJET U SNOVIĐENjU i U OBRUČU JAVE; Vladimir Nastić objavljuje pjesmu: NE MOŽE SEBI DA DOĐE; Mile Ratković objavljuje priču: OPANCI NAD PRIJEKLADOM; Zlata Artuković objavljuje pjesmu: BEZ NAZIVA I TRENUTKA, a Mila Vlašić pjesmu: IZ POEME NERETVI; pa crno-bijela reprodukcija slike Juse Nikšića: GNIJEZDA U KAMENU. Slijedi rubrika: VRIJEME KOJE NE PROLAZI, a u njoj Jovan Jovanović piše: NEKOLIKO PODATAKA O ŠANTIĆEVOM PREVODU ”PISNE OTROKA” SVATOPLUKA ČEHA – iz korespondencije A. Šantića; dr. Asim Peco piše: OD ”HASANAGINICE” DO ”ASANAGINICE” – neki problemi ”Hasanaginice” sa posebnim osvrtom na njenu osnovnu varijantu; slijedi crno-bijela reprodukcija slike Mersada Berbera: IZ CIKLUSA POSVEĆENOG VELASKEZU; u rubrici DOKUMENTI, Rade Budalić, Velimir Laznibat i Ico Mutevelić – detaljno obrazlažu: IDEJNI PROJEKAT ČASOPISA ZA KULTURU I DRUŠTVENA PITANjA ”MOST”. Oni obrazlažu kulturno-istorijske činioce i savremeni društveni razvoj kao osnovu za pokretanje časopisa ”Most”, govore o njegovoj Programskoj orijentaciji i koncepciji, finansijama i tehničkim pojedinostima.
Prvi broj Časopisa za kulturu i društvena pitanja Most, donosi i reklame Metaloprerađivačke industrije SOKO, Industrije granita Jablanica i Privredne banke Sarajevo Filijala Mostar.
Kolor reprodukcije na koricama prvoga broja Časopisa za kulturu i društvena pitanja Most, na prednjoj, Mica Todorović: Mrtva priroda sa flašama, a na zadnjoj, Halil Tikveša: Žuto proljeće.
|
Zadnja stranica prvog broja časopisa Most
(Halil Tikveša: Žuto proljeće)
|
|
Krah i pad
mostova
Poslije toga, iz broja u broj, izašlo je 89 brojeva – dvobrojeva časopisa Most.
A onda, došao je rat.
Časopis za kulturu i društvena pitanja Most je stao. Prestao izlaziti. A Stari Most je pao, porušen granatama junaka i bojovnika. Podudarnost usuda dva mosta neslučajna jest. I jedan i drugi mostili su to čega je u ljudima definitivno uzmanjkalo: ljudskost.
Zatim, pomislimo: ni jedan – ni drugi, nisu pristajali mostiti naraslo ljudsko zlo, zločin i nečovještvo. Zato se, kada je ponestalo riječi da bi časopis Most i dalje izlazio, i Stari – sunovratio u dubinu Modre rijeke.
Ni ljudi, ni neljudi nisu imali kud.
Ideja mosta u pjesniku
živa sasvim
Kolovoza/augusta, anno Domini, 1992. godine, bez traga slutnje o katastrofi koja će uslijediti, zarobljen u opkoljenom, Sarajevu, pjesnik Ivo Mijo Andrić piše poemu, u formalnom smislu sasvim neslične arhitektonike, slične i bliske samo ljepoti Hajredinovog djela, a pod naslovom: SLOVO O MOSTU.
Ivo Mijo Andrić, dakle, nije bio samo pjesnički nadahnut veličanstvenom humanističkom idejom mosta kao takvoga, kao svekolikog simbola ljudske nade o kojem je bilo riječi na početku ovoga teksta. Andrić se pokazao kao, za naše prilike i svekoliko književno iskustvo do sada neviđen arhitekta pjesme o Starom mostu, u formalnom smislu. Riječ je o tome, da je Ivo Mijo Andrić izgradio heterostrofičnu poemu sa polimetričnim idejno-misaonim i literarno-poetskim eksplikacijama.
Dakle, kazano u najkraćem vidu, Andrićevo pjesmovanje i stihovanje organizirano je kao:
I. POVIJEST, koja, uvjetno kazano, donosi (15) petnaest poetskih medaljona pjesnički artikuliranih i numeriranih: I. – VIII. – I. Redni broj određuje broj stihova u medaljonu. Naknadno, razvijajući svoju zamisao, pjesnik pod istim brojem ispisuje pjesničku formu kao cjelinu u kojoj redni broj određuje broj stihova u strofi. Tako se u ovoj jedinstvenoj poemi Starome mostu, pojavljuju: monostih, distih, tercet, katren, kvinta, sekstina, septima i oktava – kao strofe! Da. U formalnom smislu savršene, u sadržajnm i poetičkom smislu i značenju – pjesnički ubojite, u književnom smislu – izvan svake sumnje jedinstven, vrijedan i značajan doseg – ostvaren, jednako poštivanjem tradicionalne pjesničke forme i hrabrim inventivnim, inovativnim zahvatima.
Dakle, slijede:
II. KARAVAN – sedamnaest monostihova artikuliranih kao nepobitne tvrdnje o rijeci, toku, jezeru, obalama, karavanu, žeđi, strijepnji, konjima, žuboru, plićacima, dubinama, gazovima, promicanju valova i čežnji putnika za ćuprijama.
III. GLAD – ispisana gnomskim stihom – distihom, kao pjesničke slike o ocu, suncu, vrućini, znoju, kopanju, gladnoj djeci, majci, sofri, puri, zelju, rotkvi, travi kiselici.
IV. VODA – oblikovana u šest terceta formuliranih kao pitanja, pjesnička pitanja o toku, koritu, pticama, srnama, patkama, ribama, njivama, žilama, žitima i smislovima koje voda protječući podstiče.
V. MOLITVA – donosi šest strofa od po četiri ritmički, smisaono i metrički usaglašena stiha koji polaze od trojedinstva ili podjele Božijeg bića na Oca,
Sina i Duha svetoga – kao osnove čovjekovih unutarnjih i svih drugih podjela i sklonosti ”biču i bunama” i kreću se uz čovjeka kao biće koje opstaje zahvaljujući Božijoj milosti koju ne zaslužuje – a između zavađenih obala.
VI. KRUGOVI – kao cjelina imaju sedam strofa od po pet stihova (kvinte) poetski artikuliraju čovjekovo prisustvo od raspada carstva nebeskog i predaje reda kozmičkim silama, preko krugova o Zemlji, Svjetlosti, stanjima Vode, do putova o povratku i Izvoru Svevišnje Moći.
VII. HADIM – donosi šest strofa od po šest stihova: U polju zlopolju, Dobrom polju, Sejmenima – pustim askerima, Sinu kojega odvode, Ocu usahlom, Žitu i motici, Dječijoj suzi na dlanu, O mrmoru sepeta na konjskim sapima, o snu askera i ćupriji, o tome kako je Hadim hodio, brodio, vojske vodio, plamsao, plamtio, klasao, pamtio i svoju namjeru čuvao.
VIII. MOST, 1566. – donosi sedam strofa od po sedam stihova. Pjesma precizno artikulira i pjesnički suptilno donosi i iznosi ideju o mostu kao galebu raširenih krila, o sveukom mimaru Sinanu, o njegovom darovitom učeniku Hajredinu, o krilima koja su raširena ostala zauvijek za tle vezana kulama na dvije obale, o Evlijinom slovu, o vodi iz tabačke čaršije, o Mostaru koji mostuje na priobalju.
IX. NEMIRI – su saopćeni u osam strofa od po osam stihova, a pjesnički i filosofski interpretiraju i relativiziraju protjecanje vremena i ljudsko opstajanje kroz nesporazume i svekoliku muku. Stih je precizan, slike jasne i bistre, a intonacija, nerijetko, izvedena iz tradicije i muzike narodnoga govora i pjesme sevdalinke, e da bi pjesmu završio slikama o Emiru i njegovome letu s MOSTA, odlasku ratnika i skorom miru…
X. GABELA – pod rednim brojem VII. – u šest strofa od po šest stihova, u koje su smisleno ugrađeni toponimi koji dominiraju humskim krajem, ušćem rijeke Neretve, Kula stolačka, Čapljina, Počitelj, Trebižat, Mogorjelo, Radimlja, Međugorje…
XI. SLOVO O MOSTU – pet strofa od po pet stihova, u kojima je Gospino ukazanje artikulirano kao nesumnjivo Znak Božije Milosti koji označava vrata Raja…
XII. LIRA – donosi sedam strofa od po četiri stiha koji pjesnički slave ljepotu Staroga Mosta i one, koji su njegove ljepote bili svjesni, pa su o tome pisali: Evlija Čelebija, Ibrahim-efendija, Medžazi, Derviš-paša, Mišo Marić, Emina i Aleksa, Allah i Bog dragi…
XIII. UROD – cjelina oblikovan u šest terceta, koje su ispjevane na tragu otčitavanja morfoloških značenja toponima rodnoga Polja, Žitomislići, gladnih ptica, grozdova koji se osipaju…
XIV. POPLAVE – u šest slika, kao biblijska slika Potopa koja se obraća Svevišnjem, Svemoćnom i Svemilosnom…
XV. PORUKE – osam monostihova koji predstavljaju završetke misaonih eksplikacija kroz POEMU i mogućnosti da se uopće izdrži taj POHOD, te: IBIDEM – na istom mjestu.
Dakle, ako POEMU Ive Mije Andrića SLOVO O MOSTU pokušamo i grafički sagledati, uočit ćemo, kako smo se susreli s nesličnim pjesničkim ostvarenjem kakvo nije poznato u bosansko-hercegovačkom pjesništvu, koje je formalnom smislu i u toj mjeri grafički podudarno s predmetom svoga pjevanja, kao što je to slučaj s poemom SLOVO O MOSTU. U tom smislu i značenju, radi se o nevjerojatno podudarnoj arhitektonici pjesme i konfiguraciji stiha u čijoj reljefno raspoređenoj strukturi dobijamo i grafički: vizuelizaciju predmeta pjevanja – pjesme – poeme i objekta na koji se pjesma odnosi.
Razumije se, za ovakav rezultat i pjesničko postignuće, trebalo je imati i više nego li tek inspiraciju za nastojanje. Pjesma svjedoči o vještini i pjesničkom majstorstvu Ive Mije Andrića. Napisano je puno toga o Starom Mostu, ali toliko dobrih stihova u samo jednoj poemi, pouzdano nije, kao ni slična poema u cjelini.
I sve to, opetovano potpisano nekoliko mjeseci prije nego što će Stari Most biti srušen.
I, sve to, ostaviti tako, nakon što porušen jeste.
Zajedno sa osudom ataka na Most.
I sve to objaviti nakon pet godina, bez intervencija. A navodimo PORUKE: Sve počinje od kapi. Samo je More na kraju. / Tragovi Vode jesu – Staze ljudskog rođenja. / Rijeka je život Ljubavi naše. / Da nije Obala, bili bi Vodena bića. / Mostovi su vječna želja mornih putnika. / Galebov let upisan na krilu Neba. / Kad bura prođe, odjenuta u šutnju i nevjericu. / A nad Mostarom izniču Kiše.
Jasmina Musabegović i njezin roman
Most
Most, roman Jasmine Musabegović doživio je dva izdanja. Prvo, skoro podudarno s ubojstvom Starog mosta, kako kaže autorica, a drugo, opet podudarno s njegovm reinkarnacijom – dizanjem sa dna Neretve. Drugom izdanju, autorica je dodala filosofski intoniran esej pod naslovom Živi most i dvije pjesme: Stari Most i Lûk, obje pisane 1991. godine. Tekstovi svjedoče o prisustvu jezika ispred spoznaje. Vrijedno je navesti stihove: Kuda leti ovaj most? / U koje visine se vine / preko ispaljenog tijela? // Kamen ga bijeli nosi. /Zamahuje njime kao plivač, / dolje, dubinama. // Vinuo se ovaj most / da sprži mrak i hlad nad zvijezdama. // Kao izbačen strijela / kamenom tvarnim u / nedogled. // To matica huči u visinama. (Mostar, 1991.) Pa se pitamo: je li to slutnja ili znak? I stihovi pjesme Luk: Zasvođe začikava / nadsvođe. / Da lučno zašiju nebo. // Moja se misao usitnjava / i ispucala sručuje u / kupolu dlana. // Kojom rukom zasvođe šije nadsvođe? / Ne znam, to se luk neba / u ruci usitnjava. (Mostar, 1991.)
Jasmina Musabegović je osoba čiju je habitus, mentalni sklop i ljudsku konstituciju bitno artikulirala arhitektonska ljepota, smisao i funkcija Staroga Mosta i život u gradu Mostar, u cjelini. Sve bitno što pamti u svome ljudskom uspravljanju, tiče se Mostara, Mosta i života oko tog smisla u ljudskim životima koji prolaze, dok Most, isti uvijek, ostaje.
To, što Jasmina Musabegović piše u svome romanu Most do te mjere je sinkretično ispoljavanje i izjašnjavanje o mostu, da je prozni iskaz prosto-proširena poetska forma koja se poetički ostvaruje poput ideje i estetike Staroga Mosta, makar to autorica i neimala za cilj. Ne znamo jasno, zbog čega mislimo, kako je tu vrstu literarno-estetske sraslosti mogla postići samo osoba ženskoga pola. Možda zbog toga, što je Most oslobađao ljepotom i one, koje je sebično patrijarhalno shvatanje na sve načine i po svaku cijenu željelo zadržati u svome domenu. Ali, kad se dođe do Starog i njegove ljepote, u čovjeku se uspravi svijest o snazi koju mu je dao On. Stvoritelj Svega. Most je poput Božijega dara nadahnjivao ljepotom i veličinom čovjeku na slobodu darovanih moći.
Ključ svega što ljudski jeste ova spisateljica i izuzetno osebujna ličnost Jasmina Musabegović, njezin je roman: Most.
Kažemo to, ne zbog Jasmine Musabegović koja to ionako zna, već zbog svih nas u čijem je kodu Stari Most bitan. Mi smo mostili jedno vrijeme pristajanjem i na odricanje samih sebe, jer smo imali Stari most koji je bio dokaz par exellence za sve što jesmo. Stari most bio je bitan dio nas i mi, bez sumnje, njegov bitan dio, zauvijek. Stari most je i zbog toga rušen. Ali, naše iskustvo o njegovome postojanju i rušenju ostaje jednakovrijedno i važno u svim modalitetima.
U vezi s Mostom i Jasminom Musabegović, tek, akceptirat ćemo opasku: Svemoćni Stvoritelj Svega, Stvarajući Svoja Stvorenja, dao im je i instalirao sva moguća sredstva zaštite, e da bi Život proživjeli bez patnje i bola u sreći i zadovoljstvu. Ali, Čovjek se udaljio od sebe. I, ne zna slušati sebe i znake koje dobija od sopstvenog tijela. Ne razlikuje znake opasnosti od znakova ugode. Kad bi čovjek znao čitati znake koje mu daje već samo njegov organizam, proživio bi život bez bola, u ugodi i ljepoti Božije Milosti.
Knjiga Jasmine Musabegović je zadržala znak i slutnju te vrste i ispisana je na tom tragu. Jasmina Musabegović sačuvala je tu vrstu čistote koja je drži blizu izvora i nadomak Istine. Tako onemogućava sve koji imaju namjeru da je prevare.
Jasmina Musabegović, brižljivo i minuciozno ispisivala je svoj roman o Mostu uz koji je rasla od djeteta i djevojčurka do žene u čijem se tijelu produžava Most čudom svoje ljepote koja se pretače u energiju njegovih ljudi, ljudi koji ga smatraju svojim. U Jasmini Musabegović i njezinom romanu Most je živ sasvim, jednako kao i Neretva koja se ispod njega koprca, ne samo tokom već i zelenom bojom kao simbolom života… u rukama plivača i njihovim mišicama, krvotoku…
Muškarci/patuljci, ipak, pojma nemaju! Takav, prefinjen i lapidaran smisao, za estetsko i erotsko!
Dakle, Most, živ sasvim i zauvijek, baš kao Jasminin brat Teofik Alić, koji je za svoju sestru skakao sa Starog mosta, a poginuo na sarajevskoj ulici od srbo-fašističke granate, 1992. godine… Jasmina Musabegović sasvim jasno vidi, kako je kamen Starog mosta prešao u kulturološko-antropološki kod ljudi ovoga podneblja pretvoren u podnošljivost bez smisla za nijanse od kojih se živi.
Zato nam je njezina priča o Starom i životu koji mosti, na tako jednostavan način bliska i draga.
Život i tekst Jasmine Musabegović, svojom nevinošću u kojoj sve jedino i može opstati – spajaju i moste dva teška, nuždom i nasiljem ratova raspolućena dijela vremena, koja se izjednačavaju kao nevolja koja nas je bitno oblikovala, koja nam je zadata i koju nikako nismo mogli izbjeći. Kao nesreća i promašaj u kojem smo podržavani da istrajemo, jer ćemo tako postati razlogom za slijedeći korak i nesposobni da se odbranimo. Bit ćemo tu za svako rušenje i stradanje, bez posljedica po rušitelje i ubojice.
No, spram postojanja Starog i snage njegove ljepote u ljudima, sve kalkulacije su manjkave i pogrešne.
Bijela,
zlatom vezena mahrama
i
pjesnik
Salko Čevra Mevlana
Slijedeći već utrte pute, hodili smo ex-YU prostorom u većoj grupi i Salko Čevra i ja, 1984. godine.
Tokom književne večeri u Svilajncu, usred zemlje Srbije gdje igraju delije, pitali su nas što god hoće, pa i to: Šta je to: Čevra i šta: Mevlana? Čevra je bijela, svatovska mahrama izvezena zlatom, a Mevlana je derviški red sa kojim su imali veze moji preci, pa to čuvam kao svoje pjesničko ime. Salko je odgovorio precizno, jasno, bez napora. Ali, MOST i MOSTAR, NERETVA, BUNA, BLAGAJ, STOLAC, RADIMLjA, POČITALj..., rekli su i izgledali malo sivlje, neki profesori koji su vodili đačke ekskurzije, dok Salko Čevra svijetli kao sinonim za sve slike koje pamte i sada evociraju u prenatrpanom i poprilično zagušljivom prostoru te decembarske večeri…
Pa smo do kasno nastavili čitati pjesme i zanovijetati sa domaćinima, koji su se trudili oko nas.
Deset godina kasnije, sravnjeno je Ravno. Salko je morao napustiti Bivolje Brdo. Moja mi je kuća do koljena – reče u telefonskom razgovoru, nakon što ju je po povratku zatekao porušenu miniranjem. Biblioteka mi je izgorjela – i, nije htio više pričati o tome. Šuti i danas. Ali, pamti kako su iskopali murvu koju je sadio djed…
Poslije toga, ili: u to vrijeme, napisao je, a poslije rata i objavio knjigu pjesama: (s) ploče humske glagol. A u toj knjizi i pjesma – most i obale: lebdeći / između /lijeve i desne // ne raspoznaje / ih //dok / kroza nj’ / teku // tek / na / riječnom dnu // jedno su (1994.). I pjesma – kao tice zelene: polagahno /iz raspukla sjećanja / izranja / opruža se / preko / ruka / hajredinova / nad maticom rijeke / zastaje /rastvara d(l)an / iz pootvaranih mezara / izlaze / jedan po jedan / rub mehkog dlana /dotiču(ć) nježno / letači / zagledani južno /klize lepršavo / uranjaju / u hladnu utrobu / kao tice zelene / vraćaju se / (pr)oticanjem / u / neprotok (24. 11. 1994.). I pjesma – druge neke kiše: ne / bijelu ćupriju / moje ste srce / trebali gađati / vi /s desne strane /rijeke /s lijeve obale / uma // odstrijeljen bijeli / galeb / nije na riječnom / dnu // u let okamenjena / krila / u srcu su mome / ostala.
Knjiga završava Čevrinom redakcijom štampane i pisane bosančice (1995.).
|
Alija Kebo: Knjiga Mostopisca
|
|
Pojava
Mostopisca
I tako, sve do pojave Mostopisca.
Prvo je čovjek i pjesnik imenom Alija Kebo, podržan odsvakud, odlučio uspraviti ljudskost pokrećući časopis Most. A osnažena ljudskost odlučila je podići Staroga sa dna.
U svojstvu Savjeta, Časopis obnoviše: Esad Bubić, Mehmed Cero, Safet Čišić, Salih ef. Čolaković, Fazlo Dervišbegović, Sead Đulić, Hivzija Hasandedić, Selim Husović, Ramiz Leto, Alija Kebo, Ivan Kordić, Smail Klarić – predsjednik, dr. Predrag Matvejević, Omer Nametak, dr. Kerim Slipičević i Muhamed Šator.
U ulozi Redakcije: Sead Đulić, Gradimir Gojer, Edin Husković, Ibrahim Kajan, Alija Kebo, Jusuf Nikšić, mr. Alija Pirić, dr. Fahrudin Rizvanbegović, dr. Mesud Sabitović, Muhamed Šator i dr. Elbisa Ustamujić.
Glavni i odgovorni urednik: Alija Kebo. Likovni urednik: Jusuf Nikšić. Sekretar Redakcije: Zlatko Tanović. Adresa: Okrug Mostar. Bišćevića bb. 88 000 Mostar.
I, krenuo je MOST.
Potom, kako smo i navikli imati Most – onako, zadžaba, ostavljen je Aliji Kebi na brigu iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. A rukopisi pristižu sa svih kontinenata i strana na adresu Mosta u Alijin stan. 88 000 Mostar, Bulevar NR 41.
Za oba Mosta to je najpouzdanija adresa u Mostaru koji je po mostovima i dobio ime.
Mašallah.
Hvala Ti Alija, gdje čuo i gdje, ne čuo. Više, ne vidim razliku između Tebe i mimara Hajredina. Od Boga Ti zdravlje i dobra sreća. Od mene najljepše i najbolje želje. Svaka ti se pozlatila. Most čitaju ljudi na svim kontinentima i sretni mostuju, jer si most uspostavio. Već si prvi krug izlaženja Mosta nadmašio za četiri broja. Aferim.
Živ i zdrav nam bio.
Slučaja nema
čak ni kad ne razumijemo o čemu je riječ
Kako, bez šuhve, slučaja nema, o ovim pojavama prinuđeni smo misliti i govoriti kao o međusobno duboko uvjetovanim. Uvijek, samo dijelom razumijemo sami sebe, a nekada ni sebe ni druge. Ali, moramo nijjetiti i istrajati u tome, ako želimo ljudski biti nagrađeni.
Osamdesetdevet brojeva su Časopis i Stari most živjeli zajedno do prestanka izlaženja Časopisa i rušenja Mosta.
Devedeset i tri broja časopis je podupirao dizanje uspravljanje ljudskosti koja bi trebala podići Staroga sa dna Neretve, i uz pomoć Međunarodne zajednice.
Hvala dragom Bogu, graditeljima Sinanu i Hajredinu i cijelome Svijetu, te Aliji Kebi Mostopiscu – danas, obojica su uzgor, kako je nekad davno, stigavši mimara Hajredina na putu za Carigrad, a već u blizini Blagaja, Ljubinja ili Trebinja – glasnik, koji je prisustvovao rušenju skela oko podignutoga Mosta uzviknuo:
– Mimar Hajredine, most je uzgor!
A mimar Hajredin, osmjehnuo se samo i iz silaha je potegao pripremljenu kesu dukata. Velikodušan muštuluk glasniku za dobru vijest. I produžio put, gradeći se kako mu je svejedeno. Jer, znao je on: šta i kako zida. Zato nije ni čekao da vidi kako će Most izgledati kada oko njega poruše skele! Nije gubio vrijeme. Pohitio je za drugim poslom. I, osim svega, slijedio je onovremeni običaj pouzdanih, najboljih graditelja.
Alija Kebo, isto tako, nije gubio vrijeme: napisao je i objavio u vrijeme dizanja Starog – KNjIGU MOSTOPISCA. Nesličnu knjigu esejistički intoniranih kolumni, koje kulturološki moste jedno razmrvljeno, ljudski osiromašeno i opustošeno vrijeme. Ma koliko porazno, ta knjiga je istinito svjedočanstvo o vremenu i ljudima koji su nastojali moralno i humanistički uspraviti ljudskost i reafirmirati principe po kojima kao ljudi i opstajemo.
KNjIGA MOSTOPISCA to ne ističe, nije joj to ni bajrak ni poštapalica, čak to ne pominje, ali je uspješna u svojoj namjeri. Ispred nje, nema riječi ni jedan ljudski dušmanin.
* * *
S obzirom na podršku koju ne uživa i kontinuitet brige Alije Kebe za svaki broj Časopisa, iz broja u broj u novi boj, svakoga mjeseca kad dobijem Časopis, nazovem Aliju Kebu i kažem: Dragi Alek, dobio sam Časopis! Svaka ti čast! Most je uzgor! Mimar Hajredin i ti ste podjednako zaslužili. Aferim. Vi ste moje najdraže historijske i povijesne ličnosti!
Alek, gradeći se opet, kako mu je svejedno, kaže: A, šta ću. Borim se, dragi moj prijatelju. A ni sam ne znam, dokle.
I sam, znam, da ne zna/m.
A časopis Most, zahvaljujući sjajnoj ljudskoj i inventivno-kreativnoj energiji Alije Kebe i ljudi sa kojima radi i sarađuje, izlazi, stiže i čita se na svim kontinentima i kao zvijezda pulsira u virtualnom prostoru interneta, kao jedna od najljepših web stranica koju ljudi mogu pogledati, koju sjajno uređuje: Haris Tucaković, živeći čak, tamo u dalekoj, prijateljskoj nam i dragoj zemlji: Švedskoj. Griju ga Most i mogućnosti mostovanja, poput suncem ugrijanog hercegovačkog kamena i osvježava ga Neretva, modra ždrebica…
Za častan odnos i mostovanje
Pontifex
Kao zvanje i priznanje
Danas, kako god pogledamo, Stari most i Časopis za kulturu i društvena pitanja Most – uspjeli su biti i pasti, dići se i živjeti i na strašnome mjestu postojati. Opstati.
Sada su u lijepom trećem dobu.
Mimar Hajredin rahmetullahi allejhi rahmeten vasiah. Pontifex.
Stari Most – 438 godina – uzgor. Časopis Most – 30 godina i 89 + 93 = 182 dvo/broja – uzgor. Alija Kebo – Mostopisac – pontifex – uzgor. Ivo Mijo Andrić – Slovomostac – pontifex – uzgor. Jasmina Musabegović – Most – pontifex – uzgor. Salko Čevra Mevlana – (s) ploče humske glagol – pontifex – uzgor.
Barem za ovaj darovan nam čas i najnoviji broj časopisa Most. A spisak slutnji, želja i smutnji, znamo: puno je duži.
Izlišna
napomena
A kada sve bude iza nas, kao čudo ljudi će i nadalje gledati Most, Stari i Novi i Časopis prije i kasnije i čitat će Knjigu Alije Kebe Mostopisca, i ibreteći se, snažit se na izvoru ljepote, volje, ljudskosti, ljudske vještine i dobrote, u nevjerici prepoznajući svoje uvjete i svoju muku – jer ljudi, k’o ljudi, uvijek će ostati rijetki i isti.
Baš, kao i sad.
Zato će i Most, Slovomostac, (s) ploče humske glagol, Mostopisac i svi pontifex-i ostati začudno jasan smisao naspram nesmisla koji poput tmice odsvakud i uvijek neumorno i iznova nasrće.
No, ako.
Ne damo se, tek tako.
A, anam-njihovo?
Uvijek zakratko.
Jer Knjiga Mostopisca u pročelju svijetli kao nezaborav iznad svakog zla i svih svetinja do kojih držimo.
Umom svijetli i ljudskom dobrotom opstaje.
30. Ševvala, 1425. h. g.
12. prosinca/decembra, ano Domini, 2004.
____________________
Napomena:
Ovaj tekst, nije imao namjeru zanemariti ili omalovažiti niti jednu ljudsku riječ, reagiranje i slovo napisano o Starom Mostu u proteklim godinama. Jer, puno ljudi je diglo svoj glas protiv zla i zločina i dalo svoju podršku dobroti. Zahvaljujući tome, dobrota je i pobijedila.
Autor je samo, bio u nemogućnosti da sve zna i sve pomene, uključujući brojne tekstove i knjige, pa i sopstveno pisanje.
(A. K.)
|
|
Zadnja izmjena: 2005-05-20
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|