Most - Index
Most - Pretplata
Pierre-Auguste Renoir: Young Girls at the piano, 1889. [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 182 (93 - nova serija)

Godina XXX januar/siječanj 2005.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Nusret Omerika
Odbljesci divanskog pjesništva u gazelima i divanima Saliha Sevdija Trbonje

Iako je termin divanske književnosti nastao dosta kasno tek poslije 1900. god. ne može se reći da ove književnosti nije bilo mnogo ranije. Utjecaj arapske i perzijske književnosti na divansku književnost stvaranu na južnoslavenskim prostorima je uistinu velik. Gotovo da nema ni jednog pjesnika na orijentalnim jezicima u BiH koji nije baštinio ponešto iz divanske poetike.

U XX stoljeću posebno su je proučavali Safvet-beg Bašagić, Muhamed Hadžijahić, Fehim Nametak, Muhsin Rizvić, Nedim Filipović, Lamija Hadžiosmanović i drugi ističući njenu metaforičko-alegorijsku kodiranost utemeljenu na simbolu kao nezaobilaznom tropu iste, te tesavvufu koji nas uvijek odvodi ka metafizičkoj spoznaji Ljubavi u ovom pjesništvu, prema kome je ”jedina realnost Bog, dok je ovaj svijet privid te realnosti.”1

U bošnjačkoj književnoj kritici i historiografiji vlada mišljenje da divanska poezija ima dvije linije: sufijsku i laičku, te da je sufijska poezija mnogo prisutnija i bogatija u ukupnom korpusu divanskog pjesništva.2

Uvriježeno je, također, shvatanje da je za ”pravilno” razumijevanje i percipiranje stiha divanskog pjesništva neophodno poznavati tesavvuf, dominantne žanrove u orijentalnoj poetici i zakonitosti njihovog ”pravljenja”. U posljednje vrijeme ima mišljenja da se ona može čitati i na referencijalnom planu iako motivski i sadržajno njeni stihovi upućuju na metafizičku ljubav.3

Tragovi utjecaja ove poetike na bošnjačke pjesnike vidljivi su naročito kod Safvet-beg Bašagića, Muse Ćazima Ćatića, Skendera Kulenovića, Hamze Hume, pa sve do najmlađe generacije Rapka Ormana, Atifa Kujundžića, Hadžema Hajdarevića, Džemaludina Latića, Saliha Sevdija Trbonje. Možda je u posljednjim decenijama XX stoljeća Trbonja ponajviše baštinio divansku poetiku i Tradiciju gdje mu je prošlost poslužila kao kod na kome se postiže najviši učinak očuđavanja, kako bi rekli ruski formalisti. Uronjen i zagledan u prošlost tematski, motivski i žanrovski, pjevajući ponajviše gazele, tarihe, rabanije i ilahije, on istovremeno vrši i njihovu dekonstrukciju, jer se tekst prelijeva, kako bi rekao Derida, preko svih postavljenih granica. Izvanredno je primjetio pjesnik Zilhad Ključanin u svojoj knjizi ”Lice svjetlosti” ”da Sevdi ne oponaša gotovo ništa od strukturnih modela divanske poezije, nema tu ni trunke pseudogazela, ni pseudorubaije, ni pseudotariha ni pseudodivana, ničega od one poetske tvorevine nastale na pseudopoziciji primjerenoj evropskoj kodiranoj književnosti, koja oponaša orijentalnu islamsku poetičnost”.

Salih Sevdi Trbonja: Himber

Salih Sevdi Trbonja: Himber

Ali ima, pored divanske markiranosti žanra, obilje Tradicije, inkorporirane u koncept ”bosanskog islama” čiju je specifičnost u formi teorijskog diskursa prvi izložio Muhamed Filipović u čuvenom eseju ”Bosanski duh u književnosti – šta je to?” Od drugih muslimana bosanski se muslimani i bosanski islam znatno razlikuju. Njihov islam je stopljen sa elementima narodne tradicije, naše bosanske i uopće slovenske provenijencije.4

Kod Trbonje je to očito. Uzmimo za primjer ”Gazel o hrabrosti”:

Bi vako, pred muškinjem prva, hrabra predosta
Pečatna, međ hajduke hašar učinje, posječena osta
Digoše turbe, svijeće palilo bukadar insana često
Bašluci nestadoše, poravni se, zatravi mjesto
Preko noći, jerbo ni edne svijeće ne bi, mezar je nesto
(Turbe deli djevojke u Zaliku)

Ili, ”Gazel o dobroti”:

Bi vako, Opijač dobri i evlija, stalno Bogu se molio
Narod dohodio da pomogrxe, a on svakog zbilja volio
Pomoći i savjet dobijo svako, liječio; zapiši, prouči
Mačak mu plaho čudan, sam našo dijete, dovo ga kući
Isti tren ugino, kad li Opijač na ahiret ode: ter oba
U turbe zakopani a, bješe uzgor mezar tude do GROBA.

Grob ne bi od živih, u zelenim haljinama vas
Naglo se stvori siromašku – donese spas
Kucne i učini se veliki hljeb – nafaka poteče
I budne svašta i dolazi, dok neko ne izda svako veče
Međer insan nemere šućet pa se pofali i grdno prevari
Jopet se dobrom nadali, kada se fukaraštinja svali
(”Turbe Šejh Opijača na Tekiji”)

Prilikom iščitavanja navedenih ali i drugih Sevdijevih gazela i divana primjetit ćemo da svi imaju istu kompozicionu šemu, ali različit narativni sadržaj naslonjen na predanje, mit, legendu, narodnu priču, zapis, ili, nešto slično što ovog pjesnika izdvaja u bosanskohercegovačkoj literaturi po tematsko-motivskom ishodištu.

Uočljivo je, također, odstupanje od književnoteorijskih obrazaca i zakona poetskog artizma, a sve zarad približavanja Tradiciji i njenoj ljepoti. Tako imamo potpunu ”autonomiju teksta”, kako prema kulturnoj situaciji i društvenim uslovima u kojima je tekst nastao, tako i prema prvom čitaocu. Na ovaj način, kako veli Ricouer, književno se djelo otvara nizu neograničenih čitanja i to u različitim socio-kulturnim kontekstima. ”Ono se može dekontekstualirati, ili njegovo je svojstvo da transcendira psiho-sociološke uvjete vremena i prostora u kojima je nastalo, te ga se čitanjem ’rekontekstualizira’ u potpuno drugim povijesnim uvjetima.”5

Zato Sevdijevi gazeli o gordosti i skromnosti, dostojanstvu i patnji, moći i nemoći, nevolji i pravdi, vidovitosti i čudu, opomeni i ljubavi, bez obzira na neobičnu strukturiranost ukazuju na osobenu sintaktičku i semantičku vrijednost. Izgleda da se Sevdi namjerno ili ne svojim gazelima suprotstavio postojećim modelima i književnoteorijskim kanonima, koji su opet njegov predmet pjevanja. Pogledajmo kako u ”Gazelu o patnji” poetski diskus prekoračuje uspostavljena značenja i razara književni kanon svodeći ga na pučki narativ.

U tmuši sjedila, buljila, dovedena u Kazane
Đe se varilo bukadar hrane
Dumala za kog me daše
Ušunja se blećak, umakaše u saft halapljivo
Osmjeli se mlada; umakalo, za kijem sam? Za mnom
Zabrunda. E neću te Bogami, Vrisnu
Kroza pendžer se vinu, jad srce stisnu.

Očito je, takoder, da je gazel lišen semantičke razine jer otvoreno korespondira sa epskim narativom uronjenim u neposrednu egzistencijalnu situaciju. Takvih je kod Sevdija dosta i zato on toliko uvlači čitača u povijesni i egzistencijalni okvir teksta, čineći (ne)svjesno neku vrstu eksperimenta nad formom gazela.

Sevdijevi gazeli imaju još jednu osobinu, oni vrlo transparentno odslikavaju jedan daleki svijet, tako da je onaj koji čita tekst uvijek u dijalektičkom odnosu sa istim. Ovaj kratki pregled neobičnih gazela nije ništa drugo do jedno novo čitanje ili pokušaj uspostavljanja dijaloga između divanske književnosti i modernog svijeta na razini jednog gotovo zaboravljenog pjesničkog teksta.

____________________

1 Nedim Filipović, O problemima društvenog i etničkog razvitka u doba osmanske vladavine, i Uticaj islama na bosanskohercegovačko tlo u knjizi Bošnjačka književnost u književnoj kritici, knjiga I – starija književnost, Alef, Sarajevo, 1990.
2 L. Hadžiosmanović i Emina Memija, Poezija Bošajaka na orijentalnim jezicima, BZK Preporod, Sarajevo, 1995. str. 11.
3 Adnan Pejčinović, Korak nazad ka tekstu, Život, br. 10, 11, 12, Sarajevo, 2005., str. 95-104.
4 Vedad Spahić, Naličja ”Lica svjetlosti”, Ostrvo, časopis za književnost i umjetnost, br. 1, august 2004. god.
5 Paul Ricouer, Živa metafora, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1981. god.

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Hasan Fazlić: Vrano i Zlobo [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2005-05-07

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden