|
Dajući čulno obilježje više riječima koje označavaju nego gradivu koje opjesmljuje, Dž. Jahić ritualnom čistoćom i osobitošću slika intuira svaku riječ. Poezija je to očišćena od ideja i ideologema, upućena drugome, gdje bujaju misli, pršte slike, dišu drhtaji, dubine se nude, ne zanemarujući pritom sigurnost lociranja u zavičaju ili regiji.
Pjesnik svoju leksiku poima arhaično. Jahića će privući svetost arhetipova i tajne zlokobnog posla koji zahtijeva žrtvovanje, a potom svjedočenje čovjekovih težnji, bez mističnih fraza iz Kur’ana, kojima se tako rado služe neki drugi pjesnici. No sličnost je uspostavljena. Dževad Jahić, uvjeren u mudrost svojih očeva, upire ispitivačke poglede u stvari pokrivene pečatom starine ne bi li se rodila misao koja će razriješiti strahovanja i skrb za duše stradalih: život je dala priroda i jedino ona ima pravo da ga uzme; ljepotu je dala priroda i jedino ona ima pravo da mu na nju ukaže. Svaka amnezija, svako ignoriranje te ljepote i takva života je sankcioniranje ubojstva ljepote, esteticid, grijeh je koji vapi odgovornost pred licem Božijim. Njegovo svjetlo kao da nas prati, hoće reći pjesnik, i onda kada u tajnim odajama naše lunatičke prirode spremamo zavjeru okultnih slika.
S mnogo rafinmana i elegancije Jahić pokušava iscrtati vlastitu kružnicu povijesti strasti upinjući se da zadobije što širi uvid u ceremonijal tijela (čulnoga), čime je potiskivao misao i sadržaj rigoroznošću duha.
U svom posvemašnjem trošenju jezik je hranjen uživao gotovo do rasprsnuća. U rasapu jezika i unutar njegovih materijalnih supstanci ustanovljavao se podtekst (fonološki i gramatički nivo) koji će podastrijeti skrivenu semantiku i naglasiti prirodnost onog već poznatog jahićevskog ”erotskog šerbeta”.
Jahić, koji do sada nikad nije bio komercijalan niti utilitaran, odjednom stvara multiplikate s više naracije i gotovo iz svega: ljubavi i seksa, rijeka, vlasti; uz ekstatično pozitivnu viziju duhovne i fizičke ljubavi ne bi li na taj način ponovo uspostavio harmoniju razorene ličnosti. On sam pokušava arbitrirati između ove dvije datosti, u čemu teško uspijeva, ali ostaje dosljedni ritualist.
Takav pristup podsjeća jednim svojim dijelom na psihodelično, na onaj kult mladosti koji Jahić sad revalorizira stvarajući nikad monotone multiplikate. Osjetit ćete komunikaciju koja protječe, koja je uspostavljena, koja teži totalitetu i nije prolazna i nije ponovljiva. U tome je Dževad Jahić mladićki umiven, gotovo nenadmašan.
I dok se danas mnogi trse kako bi raslojenost subjekta ponovo definirali, u Dževada Jahića to je samopotraga ili bolje rečeno njim samim: njegova je to datost. To je, ustvari, hodanje u krug i nalaženje stjecišta prave riječi. Prije svega, vidljivo je njegovo uvažavanje ritma i muzike. Takva pojačana svijest za auditivnim, vizuelnim i olfaktivnim percepcije teksta često nije prisutna kod drugih autora jer je iziskivala određeno umijeće od većine je odbačena kao suvišna impregniranost teksta, kao sprega i sapetost. Ipak, ta stroga forma, imanentna za lirske zapise, kao što je ova zbirka, nije za Dževada pravilo već svojevrsni artizam, jer su ostale pjesme pisane besjedovnim stihom.
I u ovoj knjizi, kao u prethodne tri, sačuvana je bipolarnost. To je knjiga sa dva srca: na jednoj strani jasno vidljive zvukovne mede koje po rasporedu akcenata nisu potpuno sukladne, a zašto bi i bio kad pjesnik nema svoj stihotvorni uzor koji bi nasljedovao, osim u nekim iskricama kad, bez epigonstva, nalikuje ranom Andriću iz Nemira i Ex Ponta, te ritmom i versom iz Makova Spavača. Očito, Jahić dobrim sluhom otkriva zvukovnu ustrojenost i akcentski pristup. To je shvaćanje njegove sve strožije određenosti. Radi se o generacijskom komformizmu i grčevitoj potrazi za što izdašnijim smislom.
Dakle, osim idilične prirode, u mnogim pjesmama i zapisima, druge opažajne i duhovne sredine, koje su uzdrmale naš način življenja i mi ga sada moramo preispitati – i život i sliku o sebi. U tome nam pomaže Jahićev preokret, kao i veća srodnost sa ličnom sudbinom. Pritom Dževad Jahić nije u svom tijelu zatočen, on je u prirodi ili u gradu – skrita memorija. S riječima iz govornog jezika on postiže rijetku izravnost u kojoj predmet doživljaja nikad neće zaostajati za doživljajem. Njegov je poklič: što dalje od dekoracije!
Jahić je svjestan da upravo jednostavan jezik zahtijeva striktnu organizaciju – pogrešna riječ, suvišan izraz, usmrćuje pjesmu. Ukratko, Jahić ne vježba s jezikom, on nije pjesnik načina, nego predmeta, negdje između osmijeha i cereka, između tuge i nostalgije. Zato je ovo knjiga sa dva srca.
Kao što vidimo iz datiranih notacija, on je ove lirske zapise ustrajno zapisivao. Ne samo da je dan, ili, pak, doba dana, već je i sat bitan kad je nešto zapisano. Oknjižio je, vjerujemo, samo ono što kao književnina može opstati kao prepoznatljivo feniranje svakodnevnog, gdje je sve dorečeno, sve što se nudi opojnošću trenutačnog smisla.
Zasad nepravedno i premalo poznat čitalačkoj publici, što i neće biti čudno, budući da pjesnici mogu i dobrano ostarjeti prije nego što se književni znalci potrude i posvijetle izabrane. Čitaoci će odlučiti, ako uopće uspiju pratiti ubrzanu produkciju ovog pjesnika, radi li se to o visokom pjesničkom standardu, ili o samodopadnoj pjesničkoj pjenici od kvasca od kojeg će biti ispečen hljeb.
Sarajevo, 27.5.2004.
|