|
Događaju se neki podmukli tektonski poremećaji – i grad Mostar i Bosna i Hercegovina opet su na mukama i golemom iskušenju u kojem, ispada, da su svi narodi jednako stradali i jednako ugroženi, pa se svi okreću svojim torovima u kojima traže uporište i spas.
– E, vala, neću se nikojim prikloniti, pa taman crk’o…
Ovu rečenicu, u popratnom pismu časopisu ”Most” iz daleke Amerike šalje jedan dokazani i neizlječivi Mostarac, Hercegovac i Bosanac koji je vazda tražio neke sunčane staze života, tražio neke svoje jarane s kojima se u našem, ne uvijek lahkom i lagodnom vremenu družio, i u svojim kolumnama i reportažama slikao ih svojom bojom i svojom riječju, uvijek široko otvoren prema svemu što bijaše humano i lijepo.
Istog dana, što nije vrlina ovog zapisivača, poslan je u Ameriku odgovor s kojim će dragi prijatelj biti zadovoljan, možda i neće.
On pita: zašto naš, i njegov časopis ne piše o lopovlucima i pronevjerama, u svakom broju što se piše, od korica do korica. Pa nabraja: kradu državu, kradu zemlju, kradu preduzeća i nadaleko čuvene firme, kradu djecu i ljude, kradu rijeke i šume, kradu ribe i konje, kradu grobnice, kradu istoriju…
Naš je Mostarac i zabrinut, debelo. Jer je vjerovao da će njegov grad i njegova zemlja, poslije ratnog pustošenja biti zaštićeni od zlih vjetrova, od smutljivaca i prepredenjaka svih fela, od kriminalaca i ”političara” koji bi, čini se najradije, kamen po kamen, komad po komad odlamali od Bosne i Hercegovine i pridodavali ga susjednim državama. Jesu neke jake države, haman!
On je pun srdžbe, pa sugeriše da preko ”Mosta” povedemo ”rat” sa svim bukačima i huškačima, sa svim medijima i njihovim pokroviteljima koji se nikada nisu odlikovali osjećajem istorijskog razuma i koji su odavno zanemarili svoj domoljubivi i rodoljubivi instikt.
Kolegu u dijaspori neće utješiti rečenica da nikada nismo ljudskiji i rahatniji nego kada volimo i druge, ali, istovremeno, nismo ni tako tragično nesrećni kao onda kada ljubav nije uzvraćena.
Da li smo mi, da li je naš grad i naša zemlja, da li su naši narodi zaslužili bolju sudbinu!
Što se tiče ovog snivača i zapisivača – Srbi, Hrvati, Crnogorci, Slovenci, Makedonci su njegova braća od amidža i daidža; poslije Bošnjaka, nema od njih bližeg roda i poroda na ovoj planeti – iako, opet i opet, jedni na druge frkću i reže, kao da nikada nisu živjeli u jednoj zemlji. Ovaj časopis, stoga, odbija da vodi polemiku s perjanicama mraka i mržnje. Pogotovo ne na nivou prostačkog verbalnog iživljavanja, čak i siledžijstva.
Ovaj će časopis ustupati prostor autorima koji su činili, i čine čast ovom gradu o ovoj zemlji. Autorima, koji vjeruju u sebe, u svoje prijatelje i saradnike, umne i bratski opredjeljene ljude. Autorima koji – kada im oteža breme života – utjehu nalaze u svojim snovima i maštanjima u kojima su, oduvijek, zavičaji bili u ljudskim srcima gdje su vazda cvjetale bašče s hiljadu trešanja i, u rani sabah, ezani sa munara i crkvena zvona, budili narod.
Druže i gospodine čitaoče, tako je koncipiran i ovaj broj ”Mosta” kojeg imate u rukama i u kojem se javljaju autori iz Sarajeva i Kalifornije, iz Gračanice i Čikaga, iz Osla i Blagaja, iz Stoca i Bostona, iz Bugojna i Belgije, iz Lukavca i Londona, Banjaluke i Beograda, iz Švedske, Kintake i Jute, Zagreba, iz Slovenske Bistrice i Italije…
To višeglasje i harmonija, to jedinstvo čitalaca, saradnika i urednika – izvor su radosti svih dobrih Mostaraca i mostoljubaca.
Za sve njih, ovdje i u dijaspori, Nova, 2005. godina nije ni potpuno crna ni potpuno bijela. Nego, onako, crnobijela. S berićetom!
|