|
Istina, i Bashic'u i Sidranu (Abdulahu) pjesme su se otrgle iz njihovog vidnog polja i postale neposlushne i ljute, poput bisernih krila zamornih zhdralova u nebeskom plavetnilu. Tajanstvena i chezhnjiva aura je nestala u daljini i sjaj se zamrachio. Epitafni kazivachi se pojavili na smijeshnom polju punog leda, kao kobne ptice – gavranovi, da bi svjedochili samo jednu istinu opc'e tragedije. Jer, nakon Srebrenice, Omarske, Prijedora, Zvornika, Mostara..., Bashic' se propituje, da li je pjesma uopshte moguc'a? I ima li smisla vishe pisati:
Nikako da stanu s iskopavanjem tragova
Brazde su sve punije.
Kopa se gdje se nije kopalo nikad.
(Iskopavanje tragova)
I zaista, ”rijechi poslije Srebrenice” su nemoc'ne i ogoljele da bilo shta uchine. Uzviknuc'e pjesnik do iza Bola:
O svijete! O gade! O velika huljo!
Zashto si zac'utao?!
Da li c'e ubiti te hulje savjest i sjenka Srebrenice? Ako uopshte danas ima savjesti! Ili, shta rec'i, kad su se sve knjige spepelile na lomachi, povodom bombardovanja i granatiranja Nacionalne i univerzitetske biblioteke u sarajevskoj Vijec'nici? ”Samo su lica piromana bila crna, Crnja od dana shto je zalazio”. Nazhalost, josh nema savjesti ni u nama da uhvatimo svu tezhinu i zapreminu Bola. Sve je u ovog pjesnika, sve je – od prologa, umora do epiloga:
Nema poezije ni anti – poezije,
Ne postoje metafore,
Nema slike koja se mozhe otisnuti
Preko smrznutog mozga,
U vreloj krvi.
Sve shto se bude reklo i chulo
Bic'e i ostac'e
Kao da nije bilo
Srebrenice.
Bozhe moj!... Bozhe! Da li josh tamo zhivi iko?!
Da li je tu, zaista kraj? Smak nevinog vilajeta? Nije toliko savrsheno Zlo da mu istina nishta ne mozhe. Postoji snaga i velika nada u Bashic'evoj poeziji, postoji ”Epilog za kojim je vapila ova knjiga”. Postoji:
Posljednji chin,
Toliko zla,
A niko!
I nishta.
Gospodo, da li postoji ”savrshen” zlochin?
Na ovo pitanje svih pitanja pjesnik odgovara:
U posljednjem ratu
Zlo je napokon usavrsheno
Preko granice uma.
Ne ostavlja nas ravnodushnim ni jedne sekunde Pjesma pred zalazak vijeka u kojoj, ”samo u ovoj krchmi josh nozhevi mec'u i tama gushc'a biva”. Zapravo, to je krvavi Balkan na kojem su u predvecherju trec'eg milenija ”gorjele Bozhije kuc'e”, i to u Bosni, dok je gospodja Europa ravnodushno pa i cinichno spavala. Taj oholi i krvavi rad i zijev ”balkanske krchme” najbolje je sagledao Krlezha.
S kraja ove knjige, vratimo se na njen pochetak:
”Pjevaj, moja zheljo pusta”, shto bi rekao Mesha Selimovic' u tekstu neshto pa je precrtao, ponishtio crnim dijagramima svoje ruke. Odnosno, na ”Zapis na trijemu Aladzha dzhamije u Fochi” koji je ispisao mujezin Evlija Chelebija (: Evliya Celebi) godine 1074 (1664). Ispisao tarih o ljepoti u dva stiha:
”Putovao sam i u mnoge gradove dohodio.
Ali ovako mjesto josh nijesam vidio.”
’Oslobodioci’ krvave Foche dali su novo mitomansko ime gradu na Drini – Srbinje!
Tako je pocheo Bashic' svoju knjigu. Ali, ni Lijepa dzhamija Aladzha u Fochi, ni Ferhadija u Banjoj Luci, ni onih vishe od tisuc'u dzhamija, kao ni Most u Mostaru nije poshtedjen. Ima li ishta tezhe za nash zarobljeni um:
”Chovjek koji mozhe chiniti zlo postaje strashilo koje nije moguc'e smjestiti medju ljude. Njemu danas doista treba posebna drzhava na planeti Zemlji, a sutra c'e mu trebati nova planeta za fantomsku drzhavu, jer njegova potreba je bolest koja napreduje, kao shto je stvaranje besmisla – smisao njegova zhivota koji mu izgleda ’prirodan’ koliko i onima koji su se na to navikli”,
rec'i c'e uvazheni filozof Rasim Muminovic' u svom djelu ”Zarobljeni um”.
Husein Bashic' s iskustvenim darom, stegnuo je chvrsto u zhuch svoju poetsku kuglu i sklopio njene stranice ispisane krvlju. Ta kugla, odnosno Svemir bio je do juche prostrana Kuc'a s dovoljno svjetlosti. Toj novoj Materiji, ethosu (i njegovom instiktu) pjesnik je dao odbrambeni damar, odnosno polozhaj s ljudskim oblichjem i ozrachjem shto se lahko ne predaje, ne ponizhava, ne nishti se ni sa zemlje ni iz pamc'enja. Takav imperativni angazhman je uslovljen prirodnim instiktom za opstanak, jer je stvarnost (Materije i Duha) surova. Posebno do onog ”zadnjeg zijeva”:
Noc'as su kolijevku
U kojoj je spavala moja tek rodjena unuka
Kara-kolji gadjali s brda
Iz petstopedeset teshkih orudja
Dugachkih cijevi
Koje su bile raspolozhene i raspolozhive
Do zadnjeg zijeva.
Da li je vishestoljetnu ljepotu toplih domova, dzhamija i mostova (koji spajaju obale ljubavlju) Mrzhnja razorila, spalila i ubila?
Nije. Ostala je ljepota svih tih toplih domova i kuc'a, ljepota Aladzhe dzhamije u Fochi, Ferhadije u Banja Luci i ljepota Starog Mosta u Mostaru, u obliku duge preko neba, u koshmarnoj fikciji, zasad samo u pamc'enju. A nashe svako pamc'enje je nova inspiracija... I to se ne mozhe unishtiti, jer o svim tim materijalnim i duhovnim vrijednostima, koliko i o opshtem Bolu (koliko i pojedinachnom, pochev od pjesnika Mehe Barakovic'a koji je protjeran iz svog Trebinja zbog samo jedne iskrene pjesme, i koji je nashao privremeno konachishte na Plavskom jezeru u Plavu), pricha Bashic'eva knjiga (na 122 strane) Kad su gorjele Bozhije kuc'e? koju je ilustrovala toplom i sigurnom rukom Shemsa Gavrankapetanovic'.
Sarajevo, proljec'e, 2004. godine
|