|
Lord George Gordon Byron
(1788-1824.)
Korača lijepa poput noći
Korača l’jepa poput noći
Pune zvijezda, bez oblaka
Zrcale joj lice i oči
Sve vrhunce svjetla i mraka
Nježna svjetlost se iz njih toči
Ni rajska nije tako jaka
Spusti se sjena, pomrači dan
I naruši nemjerljiv sklad taj
Što krasi svaki uvojak vran
I nježno licem prosipa sjaj
Gdje vedre misli našle su stan
Što divan je i čist kao raj
Preko lica i čela njena
Tih, al’ pobjednički, se sliva
Osm’jeh i boja užarena
Što dobrotu žića joj skriva
I misao uspokojena,
Srce što čistu ljubav sniva
* * *
Ljubav i smrt
Gledah te kad je dušman u svome nasrtanju
bio nam sasvim blizu, spreman da razdvoji nas.
Ljubav me prema tebi, u tom beznadnom stanju,
potaknula na borbu za slobodu i spas.
Gledah te kada pramcem udarismo o stijenu
i sve bijaše strašno – bura trgala jedra.
Uz sebe tad te privih ranjenu, uplašenu;
pokrov ti moje ruke, odar moja njedra.
Gledah te kad je bolest zacaklila ti oči –
– dok si u mukama bila dijelih tvoju kob.
Smoren tim prizorom znadoh preživjet’ neću moći
ako zbog groznice teške mlada padneš u grob.
Kada se zemljotres zbio, priroda i ljudi svi
teturahu kao p’janac, posvuda bješe lom.
Ko mi je u tom svemu bio najvažniji? Ti.
Čijem životu tada podredih svoj život? Tvom.
I kad su teške muke lišavale me daha,
a konačna mi misao ugasiti se htjela,
tebi, o samo tebi i pored smrtnog straha
težila mi je duša više nego je smjela.
A ti me ne voliš, opet, i pored svega toga.
I nikad nećeš jer voljet’ ne može se tek tako
Ne želim da te krivim – meni je dato od Boga
da i dalje te ljubim zaludno, bludno, jako.
* * *
Percy Bysshe Shelley
(1792–1822.)
Indijska serenada
Prenuh se iz sna o tebi,
prvog sna u blagoj noći,
kad vjetrovi tiho šapću
i zvijezda sjaj se toči.
Prenuh se iz sna o tebi
i tad duh koraka mojih
odvede me ko zna kako
pod prozore soba tvojih.
Lutajući vjetri blijede,
kroz maglu tek tiho cvile,
miris čampaka se gubi
kao u snu misli mile.
Slavujeva tužbalica
na srdašcu njemu mrije –
– tako ljubav prema tebi
u sebi moj konac krije.
Podigni me sad iz trave –
ja umirem, ginem, venem;
spusti cjelov kao kišu
s ljubavlju na usne, zjene.
Lice mi je hladno, blijedo;
srce brzo, glasno bije;
prije nego što se slomi
neka uz tebe se svije.
|