|
Poslije ovog podatka o strukturi i broju žitelja naselja na Neretvi tek 1575. godine pojavljuje se pisani trag o pravoslavnom elementu. Naime, te godine red mostarskim kadijom podnijeli su tužbu neki katolici protiv hercegovačkog mitropolita a kasnije patrijarha Savatia. Oni su tvrdili da vladika sa dvanaest carskih konjanika obilazi Hercegovinu i uzima crkveni porez i od njihovih (katoličkih kuća). Na sudu su se umjesto optuženog mitropolitovog sluge Rajaka, koji je maltretirao raju, pojavili njegovi jemci Radonja, Radovanov sin Rivica i Nikola Radosav. Očito da je riječ o pravoslavcima.
U izvještaju francuskog putopisca Pulea iz 1658. godine spominju se mostarski pravoslavci koje on naziva Grcima. Kako je Puleova pratnja rado išla u kafane i birtije gdje je pila vino Pule je zapisao da su odlazili kod pravoslavaca jer su samo oni prodavali vino (”qui ne se vend que chez les Grecs”). Pule takođe opisuje jermenske trgovce koji su prenosili zlato iz Mletaka na istok. Protiv ovih Jermena mostarski trgovci su često upućivali tužbe kadiji jer su svoju robu prodavali pored njihovih dućana i time im umanjivali pazar ne plaćajući gradske dažbine. I ovdje je naravno riječ o pravoslavcima koje strani putnici brkaju poredeći ih sa strancima. Dokaza o pravoslavcima u Mostaru imamo mnogo. Godine 1656. okovao je majstor Ivan ”s pravoslavnimi Hristijani va mesto Mostar” jedan krst za trebinjski manastir Tvrdoš.
Bježeći od Turaka braća Novalići iz Mostara su prešli pod mletačku vlast. Zamolili su dužda da im odobri gradnju pravoslavne crkve u Čitluku kod Mostara gdje je živjelo četrdeset pravoslavnih porodica. Poslije višegodišnjih pregovora izdana im je dozvola 20. jula 1709. godine, dok je zemljište za crkvu poklonio Jovan Novalić. Do zidanja crkve nije došlo zbog nesigurnog stanja pošto je u Čitluku bila granica sa Turskom imperijom. Pošto je 1718. godine Čitluk ponovo vraćen Turcima ingerencija za izdavanje dozvole pripala je Opuzenu.
Iz jednog povjerljivog austrijskog izvještaja iz druge decenije 18. vijeka saznajemo da u Mostaru postoje četiri ulice sa pravoslavnim i katoličkim življem. Dalje se navodi da pravoslavci imaju jednu crkvu, odnosno kuću koja je služila kao crkva i u njoj četiri kaluđera. Najvjerovatnije da su se u tom trenutku, pored mostarskog, tu našli i ostali kaluđeri iz manastira Žitomislić jer za to vrijeme nije bilo potrebe za tolikim brojem kaluđera u Mostaru. Najvjerovatnije je da je autor ovog povjerljivog izvještaja mislio na objekat koji je postojao u Bjelušinama, na mjestu gdje je kasnije potpuno obnovljena Stara pravoslavna crkva.
Luka Grđić Bjelokosić u svom radu navodi da narodno predanje da je u Bjelušinama postojala jedna ćelija ”u kojoj su se Srbi Bogu molili sve dok nije osvještena ona na Suhodolini, gdje je danas Stara crkva”. Sve do 1832. godine ova je ćelija služila za veće duhovne ceremonije mostarskih Srba pravoslavaca. Te godine ona se nalazila u ruševnom stanju i trebalo ju je iz sigurnosnih razloga obnoviti. Ljuba Stojanović u svom djelu ”Stari srpski zapisi i natpisi” piše o Nikoli Opuhiću čija se smrt oplakuje pa kaže: – On bijaše u Mostaru crkveni služitelj i svijem hristjaninom, a sada nam ostade crkva gluha iza njega.
Prema tome, Nikola Opuhić je ostao zabilježen kao mostarski crkveni služitelj u ćeliji na Suhodolini. Iz autentičnog prepisa sultanovog fermana od 8-17. aprila 1846. godine se vidi da se pravoslavno stanovništvo Mostara sahranjivalo kroz proteklih osamdeset do stotinu godina u groblje koje se nalazi na vakufskom zemljištu hadži Balije. Prije nego što je ovo zemljište na padinama brda Stoca izdato, tu su postojali vinogradi. Evo kako je obnovljena ta dotrajala ćelija na Suhodolini poprimivši dimenzije i izgled kakvog danas ima Stara pravoslavna crkva.
Da bi rekonstruisali događaje iz tog perioda poslužićemo se sa dva validna dokumenta. To je ferman iz 14-23. decembra 1832. godine i bujuruldija hercegovačkog paše u vezi sa navedenim fermanom od 13. septembra 1833. godine. Naime, mostarski pravoslavci obratili su se mostarskom kadiji s molbom da im izda odobrenje za popravak crkve. Kadija je formirao komisiju koja je izašla na lice mjesta i utvrdila je činjenično stanje ruševine kao i dimenzije objekta. Dalji put je išao ka bosanskom divanu koji je trebao proslijediti molbu na carigradski dvor. Veliki vezir se, u stvari, obratio šejhul-islamu Jesendži zade mevlana Abdul Vehabu kao vrhovnom vjerskom poglavaru za cijelu tursku carevinu.
|