|
Ne poredeći neusporedivo valja ipak zabilježiti da je Slovo Gorčina najautentičnija pjesnička manifestacija, koja respektirajući različitost u pjesničkom govoru, ali i narodnosnom podrijetlu autora pjesama stvarala je i stvara takvo ozračje u kome dostatne širine i zrak ima za sve poetskoljubive ljude, za sve dobronamjernike, upravo onako kako je pjevao Mak Dizdar, kako je tragom bosanskih mramorova zborio pokojni Jan Beran, kako je mudro meditirao Alija Isaković...
Slovo Gorčina je bilo i ostalo i neka vrsta poklonjenja našem kulturnom žiću prohujalih vremena, ali u isto doba i mjesto ozbiljnih prijepora, ozbiljnog valorizacijskog procesa onoga što je suvremena književna misao kod nas...
Takva manifestacija ne može proći, niti jedne godine nezamjećena u širem europskom kontekstu poetskih manifestacija.
Posebice danas kada količina šunda i kiča ugrožava iole kulturnu akcionost kod nas. Zato i sa ovoga mjesta upozoravam na to du ova manifestacija sa tradicijom i redovito dobro ”odvaganom” mjerom, jeste i svojevrstan omaž graditeljskoj veličini i prepreka rušiteljskom, barbarodidnom znaku ništavnosti i zato je ona ne samo neophodna, zato je ona ljekovita, zato nas ona vraća i djelima jednoga Buzaljka, jednoga Džumhura, dublje u povijest jednoga Čelebije...
Ona je odslik naših različitih nacionalnih i poetičkih sustava formi ispoljavanja različitosti života na hercegovačkom tlu.
Otvarajući ovogodišnju manifestaciju upućujem pogled nade u beskraj kozmosa, hercegovačkog neba na kome moraju sve zvijezde sjati ma iz kojeg zvjezdanog jata dolazile...
Stolac, 24.9.2004.
|