|
Poslije rata, kada sam bio, uz prisustvo velikog broja Mostaraca, na ispraćaju posljednje vožnje Ćire, mnogima su bile suzne oči, bili smo tužni, osjećali smo da nestaje nešto drago, blisko, slično kao kada ispraćamo dobrog, dragog, kolegu u penziju.
Za prevoz roba i ljudi koristila se, uglavnom, konjska vuča. Prevoz ljudi, umjesto današnjih taksi-automobila, služio je fijaker, kojeg su vukli jedan ili dva konja. Konjima je upravljao kočijaš-fijakerdžija. Moderniji fijakeri imali su gumene umjesto čeličnih obručeva na točkovima, pa je vožnja takvim fijakerima bila ugodnija. Bilo je čuvenih fijakerdžija, sa brzim, lijepim i snažnim konjima. Parkirališta fijakera bila su na Musali i pored željezničke stanice. Nešto prije II svjetskog rata, uspostavljena je autobuska veza sa istočnom Hercegovinom, a prevoznici su bili Rakić i Kurtović. U prvoj polovini devetnaestoga stoljeća živio je u Sarajevu mudar, znan, cijenjen i hrabar rabin, Mošo Danon. Krenuo je u Palestinu i kod Stoca je umro, gdje je i sahranjen. Njegov grob se smatra svetinjom i svake godine, na dan njegove smrti, dolazio bi veliki broj Jevreja na njegov grob, gdje bi se čitale molitve i govorilo o djelima, životu i radu tog slavnog Rabina. Hodočasnici bi dolazili vozom do Mostara, a zatim bi se fijakerima odvezli do Stoca i natrag. Ja sam sa ocem i jednim i drugim nonom (djedovima po ocu i majci), odlazio nekoliko puta na to hodočašće. Brži fijakeri bi preticali sporije pa je ta vožnja ličila na sportsku trku, uz vesele primjedbe bržih. U nekim svjetskim gradovima i danas saobraćaju fijakeri, kao posebna turistička atrakcija. Velika mi je želja bila da ja, dječak, dizginima upravljam konjima.
Kada bi roditelji odlučili da ćemo u sljedeću nedjelju ići na jednodnevni izlet na more, to bi izazvalo, kod mene i moje sestre, veliku radost i uzbuđenje. Majka bi obavila važne pripreme, tj. skuhala bi dovoljno hrane. Obavezno bi ispekla pile, zatim, tu bi bile pite, burek, neki kolač i voće. To bi nosili u cekeru od pruća. Otac bi naručio fijaker, koji bi nas oko pola noći odvezao na željezničku stanicu. Sa željezničke stanice, ravnomjernim drndanjem vozom Ćirom, došli bi u Metković. Već je bio dan. Žurili bi da kupimo karte za parabrod, jer ko bi prije ušao u parabrod, zauzeo bi bolja mjesta. Mali parabrod je polako plovio i dobro dimio, što nam nije puno smetalo. Išlo se obično u mali primorski gradić – Trpanj. Po dolasku u Trpanj, prihvatili bi se jela, sa velikim zadovoljstvom. Ne znam šta je razlog tom dobrom apetitu. Mi bi se malo kupali, igrali i šetali, a često bi jeli. Sjećam se da je bilo ljudi, koji se uopšte nisu kupali, pa ni šetali, nego su uglavnom vrijeme provodili u jelu. Valjda, putovanje, pogledi na more, prožeti uzbuđenjem i novim okolišem, stvarali su vedru-veselu atmosferu, sa dobrim apetitom. U Trpnju je bila gostiona, gdje se posluživala riba s gradela (roštilja) i pića, naročito dobra vina. Ta gostiona uvijek je bila dobro posjećena i trebalo je čekati da bi se dobilo mjesto i posluženje. Mi smo pored naše hrane, redovno svraćali u tu gostionu na ribu. Kada bi se na vidiku pojavio parabrod, u popodnevnim satima, krenuli bi na pristanište da bi se ukrcali za povratak. Tada je išlo sve kao i u odlasku, samo obrnutim redom. Trpanj-Metković parabrodom, Metković-Mostar, vozom. Kući u Brankovac, fijakerom. Došli bi opet oko pola noći. Bili bi umorni, uprljani, ali sretni i zadovoljni izletom. O proteklom izletu dugo bi pričali, jer nije mala stvar izlet čak do mora!
Tako je to nekada bilo.
|