|
Pomakni obalu svoju
Da nam se jagodice
Dotaknu iznad vode.
Na tvojoj obali kamen,
Na mojoj ruja plamen.
Ne gledaj usplahiren u ambis,
To dolje je samo rijeka,
Ona nosi svježinu
U ostarjelo more.
Ne misli da gradiš most
Kojim će tutnjati stoljeća,
I da li će naši prsti
Podnijeti teret oblaka
Kad nestane vedrine.
Priljubi jagodice
Uz vrške prsta mojih,
Osluškuj kako život
Protiče kroz naša tijela
Kao svježina rijeke.
Neki će zadivljen Pjesnik
Možda izreći stih
Za mosta sretan čas.
Uvijek su mostovi čuda
Koja pokrenu ljude.
Ako nas više ne bude,
Ako nam ruke klonu,
Tarih će nositi onu
Vječnost od mosta trajniju
Kojom će tutnjati stoljeća.
U Tvojoj pjesmi
Nasihi
U Tvojoj pjesmi grad je sav od lišća,
dobrote ljudi, cvjetna vodopada.
Kao da si znala da dolaze studi
vremena bez ljudi, i ljudi bez grada.
Ti si otišla, u svojoj dobroti
preko ruba svijeta, da u čistoj vodi
Opereš ruke svem zlu i prostoti,
da trudna trešnja bijeli cvijet rodi.
Po cijelom svijetu, ljudi tek u mašti
nose svoj grad, k’o izgubljen broš.
Nađu ga u pjesmi, tvojoj rodnoj bašti
”gdje je lijepo biti pod šimširom kokoš.”
Vrbas popodio snutkom i oblutkom
od brda do brda luke i sećije,
Ti pjesmom tkala mekane serdžade
misleći na bose noge dječije.
Snovima izvezen trenutak ljepote
ostade u pjesmi, u sehari ruha.
Tajanstvo priča, ušuškani kutak,
kriška zavičaja, kao toplog kruha.
Otišla si da prebrojiš zvijezde.
Da svakoj daruješ haljinu od tila,
da izvezeš nebo onim što si snila,
da se ljepota ne bi izgubila.
U Tvojoj pjesmi grad je sav od lišća,
I rijeka k’o suza u oko Ti pada.
Kao da si znala da dolaze neka
vremena bez ljudi, i ljudi bez grada.
4.12.2003. godine
|