|
 Prije nekoliko dana u Kvebeku, u Kanadi, prekinut je životni i stvaralački put Nenada Žuje, istaknutog novinara i osvjedočenog humaniste, koji je svim svojim bićem bio vezan za kuću ”Oslobođenje”. Tako je smrt, iz redova srednje generacije Redakcije ”Oslobođenja”, odnijela vrijednog i požrtvovanog radnika, susretljivog kolegu i odanog prijatelja, čovjeka koji je za sve imao vremena i razumijevanja, ne štedeći sebe i svoje zdravlje.
Nenad Žujo je, zahvaljujući svojoj mirnoći, sve zadatke ispunjavao tiho i dosljedno, pa mu je često dopisništvo ”Oslobođenja” u Mostaru bilo druga kuća. U prijeratnom, ratnom i poratnom vremenu, naslušao se priča, razmirica, intriga, ali ni o kome i nikada nije izrekao lošu riječ. Najviše je pisao o sportu, posebno o fudbalu, prateći ”rođene” i državno prvenstvo Jugoslavije, ali je svojim perom osvjetljavao mnoge ljude i burne događaje svog vremena. Na svojoj životnoj stazi, prožetoj čovjekoljubljem, ispisao je bezbroj vijesti, izvještaja, osvrta, bilješki, reportaža, društvenih hronika i komentara, prepoznatljivim žurnalističkim stilom, po čemu su ga čitaoci našeg lista širom zemlje i svijeta izuzetno cijenili. Uz tešku fizičku boljku, u dalekoj Kanadi, Nenad je brzo obolio i od čežnje i nostalgije za svojim rodnim Mostarom i domovinom, Bosnom i Hercegovinom i svim prijateljima i saradnicima s kojima je održavao kontakte do posljednjeg daha.
Ali, sudbina je bila više nego okrutna prema Nenadu Žuji i njegovoj porodici, s kojom je, onog kobnog jutra, 9. maja 1993. godine, protjeran iz svog stana na Balinovcu, kada je, mada u jednoj paklenoj atmosferi borbe za goli opstanak, proradio njegov profesionalni nerv da bi se dokopao prvog telefona i obavijestio redakciju ”Oslobođenja” da je u gradu Mostaru započelo etničko čišćenje od strane HVO-a. Tih gorkih i groznih agresorskih majskih dana redovno je izvještavao redakciju o tragediji Mostara i svim svirepostima nad njegovim žiteljima.
Međutim, kada se potkraj maja 93. godine ponadao da bi razum mogao prevladati zlo i mržnju, a oružje utihnuti, Nenad se sa porodicom vratio u svoj stan, u zapadnom dijelu grada, odakle je, nažalost, njegova porodica ponovo protjerana a on dospio u zloglasni logor Heliodrom. Doživljavajući brojna maltretiranja i poniženja, kada se našao nebrojeno puta i u živom štitu na linijama rata u rođenom i do ove golgote mirnom i zajedničkom Mostaru, Nenad se našao pred teškom dilemom – da li ostati ili potražiti spas u trećim zemljama. Ljubav i privrženost prema porodici, supruzi Draginji, sinovima Goranu i Dariu, majci Sabiri i braći Ibrahimu i Miri, odvela ga je na put bez povratka. Zbog svega toga nikada nije bio sretan i teško je patio, koliko zbog udesa svog Mostara, toliko i zbog svoje domovine Bosne i Hercegovine kojoj su sa svih strana izricali smrtne presude.
Svaka smrt je okrutna i neumitna, pogotovo kad iz naših redova odnosi drage i plemenite ljude, pa je i Nenadov, ipak iznenadni odlazak, bolno odjeknuo u njegovom Mostaru, Sarajevu, Bosni i Hercegovini i među izbjeglicama i prognanicima rasijanim širom svijeta. Zato, ovog dragog kolegu, istaknutog novinara i uzornog čovjeka, zaborav nikada neće otrgnuti iz naših srca i pamćenja. To mu poručuju njegove kolege iz redakcije i mostarskog dopisništva ”Oslobođenja”, Mugdim Karabeg, Alija Kebo, Alija Behram, Minja Bojanić, Džemal Raljević, Dalida Tulić, Branka Nožić, Safa Jazvin, Milan Anđelić, zatim Dragan Miladinović, Dževad Kolukčija i drugi s kojima je Nenad svakodnevno ispisivao stranice svoga časnog života.
|