|
U mostarskom Centru za kulturu već treću godinu održavaju se poetsko-scenski prikazi i dramska čitanja na kojima se publici predstavljaju književna imena u rasponu od najpoznatijih i već etabliranih, pa sve do onih koje je autor i idejni tvorac ovih večeri Salko Šarić spasio od magle zaborava.
Ova scenska ostvarenja održavaju se u, nažalost, nejednakim vremenskim razmacima, bilo zbog zauzetosti glumaca koji se angažuju, bilo zbog objektivnih nemogućnosti organizatora. No, valja reći da su ove večeri izborile za sebe probranu publiku koja u mostarskoj pozorišnoj i kazališnoj suši može tako uživati u lijepo izgovorenoj riječi, u promišljenoj i efektnoj scenografiji, ali i, zajedno sa tvorcima tih prikaza, vrlo često otkrivati nezasluženo zaboravljene književne identitete i odavno zaboravljena njihova djela. Sve to se dešava u jednom neteatarskom prostoru Galerije Centra za kulturu Mostar, koji je i preuzak i prenizak, neopremljen osnovnim pozorišnim rekvizitarijem, ali, uz veliku kreativnost i volju, postaje, uz minimum preinaka, pravo teatarsko svetište. Za to je najzaslužniji odavno već dokazani scenski dar Salke Šarića.
|
Prizor iz: ”Na kamenu u Počitelju” Ive Andrića
|
|
Do sada je održano devet ovih večeri. To su: ”Grad rima i ritmova” Hamze Hume 17. maja 2001., ”Prvoj ljubavi” Safvet-bega Bašagića 19. juna 2001., ”Bosno moja” Envera Čolakovića 11. juna 2002., ”Vjetar bez sna” Mirsada Denje-Mačka, mostarskog haiku pjesnika, 24. septembra 2002., ”Likovi Bosne” Brane Alfirevića 11. decembra 2002., ”Poljska konjica” Marka Vešovića 8. aprila 2003., ”Drugi put bih znao...” Izeta Sarajlića 29. maja 2003., ”Na kamenu u Počitelju” Ive Andrića 21. januara 2004. i ” Mostar” Zulfikara-Zuke Džumhura 7. aprila 2004. godine.
Glumci koji su govorili stihove i prozne tekstove na ovim večerima su Diana Ondelj-Maksumić, Šerif Aljić, Miralem Kolečić i autor ovog teksta, a izbor muzike bivao bi povjeren Salki Šariću ili Mladenu Andrijaniću. Sve ove večeri za scenu je priredio Salko Šarić.
Vrijedi sigurno istaći i pozitivno raspoloženje i podršku ovim projektima u samome Centru za kulturu Mostar, te sve veći odaziv publike, što je pomoglo da ove večeri polako dobiju status intrigantnog i hvale vrijednog teatarskog čina.
Minimalistički kreativni pristup, nastao iz nemogućnosti da se ovi scenski eksperimenti obogate još više teatarskom magijom, postao je upravo zaštitni znak ovih večeri. Naglasak je, tako, morao preći na glumca i njegovu moć interpretacije i transformacije, jer nikada na sceni nije bilo više od dvoje glumaca, nikada više od dva reflektora, a muzička podloga ”išla je” bez prestanka od početka do kraja večeri. Baš to je, vrlo često, dovodilo do magičnih i neobičnih trenutaka, do uspostavljanja jedinstva između interpretatora i publike, do onog čarobnog fluida zbog kojeg i postoji pozorište.
|
Prizor iz: ”Poljske konjice” Marka Vešovića
|
|
Scenografske intervencije u prostoru, za koje je ”odgovoran” Salko Šarić, često su znale polučiti iznimne dosege, posebno u večerima ”Vjetar bez sna” Mirsada Denje-Mačka, ”Poljska konjica” Marka Vešovića i ”Mostar” Zulfikara-Zuke Džumhura. Neke od scenografija urađene su u saradnji sa Likovnim odsjekom Pedagoškog fakulteta u Mostaru. Takođe, još jedan od prepoznatljivih teatarskih simbola, koji povezuje sve ove večeri, svakako je i odbacivanje svakog pročitanog papira, tako da na kraju pod nogama glumaca, svuda oko njih, njihove su pročitane riječi i stranice. Pravo poprište odbačenih rečenica!
Bilo je tu, osim poezije, i putopisne proze i zapisa. Godinu prije nego u našem glavnom gradu mostarska publika je imala priliku vidjeti na sceni ”Poljsku konjicu” Marka Vešovića. Nekada je za izbor teksta povod bio i njegova lokalna tematika, ali je uvijek i prije svega osnovni kriterij bio kvalitet.
Cilj je bio odmaknuti se od klasičnog, uobičajenog shvatanja interpretacije teksta. Nikada to nije bilo ”recitatorsko takmičenje”, nego upravo novo čitanje i traženje novih značenja u odavno poznatom tekstu. Na taj način i posjetioci ovih večeri mogli su se osjetiti dijelom tih traganja. Kao da su iznova ili, bolje, na neki drugi način čitali neke stare knjige. U vremenima u kojima se sve manje čita nije zanemariv ni edukativni momenat ovog projekta.
Oneobičavanje stvarnosti, kao stalno i obavezujuće pozorišno pravilo, tako je promovisano iz ovog naizgled neteatarskog, ali prostora koji bi u tim trenucima postajao iskonski teatarski hram. Sve to je dokaz da je za nastanak i održavanje ovakvog projekta potrebna snažna autorska individualnost, podrška kuće koja stoji iza tih programa, te inicijativa i volja da se svom gradu ponudi nešto novije, drugačije i bolje, što ne mora nužno biti daleko od provjerenih kvaliteta i tradicije. Značajnije je pronaći trajnu svježinu i univerzalnost u književnim djelima koja su izdržala kušnju vremena.
Za vjerovati je da će ovakvih programa biti u našem gradu sve više, u što većem broju ustanova kulture, jer grad koji ima količinu kulturne istorije kao što je ima Mostar, uvijek zaslužuje više i bolje.
|
|
Zadnja izmjena: 2004-07-07
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|