Most - Index
Most - Pretplata
Mirsad Šišić: Na Hutovu, ulje na platnu [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 174 (85 - nova serija)

Godina XXIX maj/svibanj 2004.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Ekrem Moca Dizdar
Fadila, žena koje (više) nema

Hommage Fadili Čustović
Mostar, 5. april 2004. godine

Fadila ČustovićPonedeljak je 5. april 2004. godine. Zubato proljetno sunce pecka razvigorac zatomljen u granama visokog rastinja, kojim nekad oplemeniše sumornost Sutine.

Moje umorno, izgnječeno tijelo, osakaćeno raznoraznim kemoterapijama i lažnim antioksidansima, kojekakve ruke spustiše na betonirani, niski odar, dozvoljavajući da mi se prorijeđena, novoiznikla kosa prostre, poput mahovine, po sjeverozapadnoj ivici namjenjenog mi mezara.

Ne mogu kriknuti; svi moji krici su davno odstranjeni iz mog grla. Ja sam stvarno u mezarju sutinskome, među bijelim kamenim spavačima s kojima ću dijeliti sva svakodnevlja vječnog života. Osjećam to i vidim po hodži i jednom imamu provincijskom, koji su se, poput gavranova, nadvili nadamnom, čekajući da, što prije, završe svoj, ovozemaljski posao oko dženaza-namaza.

Pokušavam ugaslim očima obgrliti sva lica koja zure u drvenu krletku, u koju me ostaviše milosti Božijoj ili svemiru neobuhvatnom.

Među svim tim spodobama, dragim a i nemilim ljudima i ženama, mizantropima i čovjekoljupcima, u krajobrazu moga vječnog počivališta, ovaj, ne primjećujem moje drage stanovnike i asimilante BH-prijestolnice: Čedu Kisića, Velju Miloševića, Gradimira Gojera, Biseru Alikadić, Abida Kusturicu, Ivana Kordića, Gertrudu Munitić, Amilu Tafro...

Zašto ne mogu, među ovim skupom, pronaći oči Avde Zvonića, Brace Andrića, Vlade Smoljana, okamenjenih gradonačelnika, koji su, za svoje vladavine i uvijek, prihvaćali umjetnost kao vrlinu i koji su mi davno oplemenili dušu svojom privlačnošću, gostoljubljem i šarmom?!

Bože, ako te ima (i koji ćeš me, kao što ovdje kažu, primiti u svoje dvore i dvere), odgovori mi zašto, kroz koprenu svojih vidika, ne primjećujem svitu boema umjetnika, meštara i splektaroša, koji su mi se, nekad, motali oko nogu i pokušavali stegnuti ruku?. Da, zašto ne vidim Vladu Puljića, Jusu Nikšića, Florijana Mičkovića, Icu Mutevelića, Anđelka Zeleniku, Krešimira Šegu, Aliju Cigića, Peru Kožula?. Možda sam im, ovakva-nikakva, postala više neprivlačna, nezanimljiva i odurna?!. Ne, ne, jadni, nisu zasigurno znali za moje umiranje...

Pod šturim svjetlom proljetnog popodneva, u ovoj opskurnoj škatulji, ne mogu razaznati da li mi pozorišna zavjesa ili sutinski sfumato skrivaju Mekremu Vukotić, Tatjanu Feher, Hadžiju Hadžibajramović, Danu Kurbaliju i Antu Vicana, Hamicu Nametka, Dubravku Šunjić, Tonija Pehara? Možda su, ipak, prisutni pod svojim teatarskim krinkama, vješto raspoređeni na ovome prirodnom minanscenu? Ili su i njima moji najmiliji otkazali ”predstavu”, zbog smrti svog omiljenog harlekina?

2.

Zašto mi se ovdje, pred Sjevernom kapijom Mostara, ne pokloniše moji dubrovački gospodari i gospode stradunske: Feđa Šehović, Đelo Jusić, Luko Paljetak, Mladen Glavinović, Milka Podrug-Kokotović, Jagoda Buić? (Njima, nekoć, predstavljah Almu na Vratima od Pila, podno Minčete i u Gradskoj kavani spram Kneževa dvora).

Podamnom se drobi već davno ispričana priča, dok sunce nad Sutinom umire sa mnom mrtvom.

Ne vidim, pored ovog ”krajputaša”, (koji će mi odsad, domom biti) ni sitne oči Mire Banjac i figuru Tamare Đedović, niti nazirem Arsena i Gabi, Vesnu Parun, Alfija Kabilja i dragog Hrvoja Bošnjaka. Možda su mi moji sakrili telegrame i brzojave saučešća i sućuti sa Knez Mihailove i Jelačića placa, da bi mi, valjda, sakrili suze u oku?

”Uvijek sve završava bliže bolu”, ponavlja moj prijatelj Arsen.

Bože, imala sam hiljadu i jednu priču, a sada umirem sama. Ostavljena, napuštena i izdana, u slijepoj sobi svoga odra, u potpunom mraku ”gdje se sjene roje”.

Gdje mi je Adis, moje milo dijete, moj očinji vid?! Zašto ga nisu doveli ovdje, u Sutinu, da me zagrli posljednji put? On je jedino mogao gledati ”ženu-niko”, ženu-nakazu i strpljivo slušati njene priče iz usta punih žući. Utonuo je u moj san... Prije od onih za koje sanjah najljepše snove.

Fadila Čustović (u sredini)

Fadila Čustović (u sredini) na otvaranju kartofilske izložbe
Zlatka Serdarevića: ”Narodne nošnje u BiH
na starim razglednicama”, 23. jula 1987.

Izgleda da sam prispjela milosti Istinitog i da ću se skoro sastati s Njim. Ipak, dok povjetarac aprilskog sutona uznosi moju dušu na krošnje okolnog drveća, u kolopletu likova oko mog odra, raspoznajem draga i odana mi lica, koja me dođoše ispratiti, u svom šarenilu maski i istina, na kolodvoru zvanom Sutina.

Gledam u moju rođaku Diku, koja, ipak, dođe da se sjenama mojim pokloni. Zašto sam bila nepravedna prema toj ženi iz straha od ”prevrtljive nježnosti” one kojoj sve poklonih? Dika je sa mnom proživljavala sve moje radosti i tuge, moju bolest, uspjehe i šikaniranja, razdraganosti i ljutnje... Zbog nje se danas osjećam kao ”dama u baršunu” u ovoj tamnoj školjci, gdje šumovi ne dopiru i u kojoj čekam kraj. Za razliku od onih koje nikad nisam do kraja upoznala, iako sam ih cijeli život voljela i cijela im se davala...

U tamnozelenom odlasku sunca, ispod smrvljenih kapaka, uz Dikin obraz primjećujem Mocu, slikara, kojemu sam, prije 35 godina, uz Mehu Sefića i Reihana Demirdžića, otvorila prvu samostalnu izložbu. Uvijek sam blagosiljala njegovu i Dikinu vezu i umirem sretna zbog toga.

Gle, tu je i šarmantni gospodin, koji rijetko posjećuje sahrane i dženaze: Haso Čustović, ugledni oftamolog, moj rođak, najstarije Šaćirino dijete. On je moja topla priča o vječnom trajanju; čovjek velikog srca, koji je, sa izvanrednom dozom duhovitosti i humora, uspio, do kraja, sačuvati vedrinu i toplinu svoga pripovjedanja i propovjesti života.

Sa glavom i rukama skamenjenim, ja sada plačem crnim talogom, jer ne mogu pomilovati Sibu i Arifa...

Bezuspješno se otimam mojoj okrutnosti, jer ne mogu sada i ovdje, zagrliti moju dragu Feridu Vranić, niti privući sebi moju Mersu Arpadžić, Jelenu Hadžić, Dudu Ćosić, moga Vahdeta Ćišića, Bracu Pezu, Ziju Žmiru i njegovog sina...

3.

Moja usta, prepuna gnjila, ne mogu zahvaliti pridošlim Edinim, Alminim, Dadinim prijateljima...

Bože, zašto mi ne dozvoliš da se sve njihove ruke, posljednji put, sa mojima spletu? Želim, kao kraljica iz svog zatvorenog kruga, zaigrati u velikom kolu, zlatnijem od onog kojeg mi nekad darivaše za moj rad, a kojeg davno poklonih (pored ostalog) mojoj jedinoj sestrični.

Umirala sam od raka, sama, u otmjenosti svojoj, ”bez prestanka”, u hladnom stanu, kao u kakvom nezdravom dvorcu. Cijeli život uzgajala sam biljke oko svog tijela, čije mi puzavice, na kraju, stegnuše vrat.

Prevara, ipak, ima svoje međe i granice i ja ih, tek sada, dotakoh. Smrtni napitak svak će okusiti.

Prvi put se nikom ne podređujem da bih išla tamo kamo želim...

Bože, zašto mi ne pozvaše moju Blaženku Cigić, da me prekrije tonovima Beethovenovog ”Ah! Perfida”?

Zašto mi moja mila poetesa, na oproštaju, ne dovede gorostasnog Ferdinanda Zovku, (koji joj, onomadne, pokloni bokor ruža), da mi, na kraju, odpjeva:

”... od sveg ti srca fala”?

Zašto ...?

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Gabrijel Jurkic': Stari most, ulje na kartonu, 1930. [Povećaj] Rudolf Haupt: Stari most, akvarel [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2004-07-07

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden