|
Sada, u ovome svevrtlogu, kada su još zategnute mnoge niti, ljudske, komšijske i međuvjerske, nemamo ništa jedinstveno. Ni državu, ni vladu, ni vojsku, ni obrazovni sistem. A hoćemo u Evropu. Hoćemo da se oslobodimo ratnih trauma i siromaštva. Malo morgen!
Znano je da je u povijesti više puta isticano, i danas se ističe – da nam nije bilo Turaka, pa Austrougarske, Njemačke, Italije i drugih, da su nas ostavljali na miru – da bismo imali jednu zemlju, jednu kulturu; imali bismo u svemu ravnopravne narode i narodnosti koji bi imali istu i nedjeljivu sudbinu, što, naravski, podrazumijeva etničke, kulturne i sve druge posebnosti.
A znano je da se ni stari Sloveni nisu dijelili na ”istočne” i ”zapadne”, na civilizovane i osvajače, na katolike, pravoslavne i muslimane, na Evropu i Aziju.
Jesu stranci rasparčavali naše narode i u našu svijest usađivali tuđe ideje, a među nama sijali mržnju i netrpeljivost. Sada mi, između se, razvijamo mržnju, podvojenost i razlike. Bajraktari toga su naši stranački lideri, opsjednuti fenomenom nacionalnog, što je za njih neprikosnoveni cilj i apsolut. Atribut ”svoje” kulture, ”svojeg” jezika iza kojeg se zaklanjaju, atribut je njihove težnje za vladanjem. Iako su jezik i obrazovanje dio kulture, a njena primarna svrha jeste da povezuje ljude i generacije, da ih prožima istinskim, zajedničkim vrijednostima, da ih oplemenjuje i nadahnjuje na nivou na kome ”naše” i ”vaše” postaju relativna određenja.
Tako se danas, kobajagi, i SDA i HDZ u Mostaru zalažu za Mostar, kao normalan, jedinstven grad. Lijepo zamišljeno, ali od stvarnosti daleko, možda stotinu svjetlosnih godina.
I početkom rata, kao i početkom mira bilo je u Mostaru ”zlobnika” koji su govorili da pomirenje ovih stranaka i njihovi partnerski odnosi neće duže trajati od jedne hefte, jer ni u SDA, ni u HDZ – svejedno – nisu bili svjesni na kakav ih tanak led navlači druga strana.
Jedan uvaženi građanin, intelektualac (koji je davno istupio iz svih stranaka) smatra da je mostarski narod debelo pogriješio što je za njih glasao (i što će, možda, opet glasati) i da će proći kao što prolaze svi koji ”sa đavolom tikve sade”.
U ovdašnjoj svakodnevici, tako reći, nema ni manje ni mnogo više protivurječnosti nego drugdje. Ali, ima nekih naznaka koje u posljednje vrijeme potvrđuju te protivurječnosti.
Ovog člankopisca i mostopisca, one uopšte ne zanimaju. Njeg interesuje: hoće li u danima i godinama što dolaze oživjeti privreda, hoće li biti posla. Hoće li se, konačno, ujediniti Gimnazija, dva univerziteta (sveučilišta), dva medicinska centra, dva...
Hoće li biti slobode i mira, hljeba i pijaće vode... sve ostalo je mindžin dim.
|