|
U svome carstvu. Dotični mostopisac, barem u mašti, često odlazi u predjele nenastanjene. U carstvo trava, ptica i insekata. Dotiče ih rukom i pogledom. Razgovara s njima. Dodvorava im se. Njima se povjerava. Od tog dodira i od tog čuvstva biva srećan. Osjeća sebe kao nerazdvojnu česticu svekolike prirode... Kada tamo kreće, bližnji ga sažalijevaju – da će se posve otuđiti, da će tamo podivljati. I živ se zakopati.
Možda i hoće. Sve u svoje vrijeme.
Zemlja. Njegova zemlja bijaše nekada košnica. Puna meda i sokova proljeća. Građena od tvrdog materijala. Tesana od drveta vjekovita. U njoj se s prvim mrakom išlo na počinak. A na posao u cik zore.
Bijaše to pčelinjak o kome se pričalo nadaleko. Kao o uzornoj zajednici u kojoj vladaju red i sloga. Život bijaše tako organizovan i podešen – da se nije znalo kada je neimaština, a kada izobilje. Niko nikome nije naređivao, niti se petljao u tuđe stvari. Svima jednako nagrađivan trud i strogo kažnjavan neposluh.
Ali, jednog hudog ljeta, kada cvjeta pčelinja ljubica i kada se pčele množe i roje, u njihovo društvo neko, krišom, ubaci osinjak. Već sutradan poče se urušavati njihova zajednička kuća – košnica. Ostade rastočena i napuštena. Bez meda i sokova proljeća. A u izobilju trava, drveća i cvijeća.
Nakon dugo, dugo godina i decenija dođe i
Dan Pomirenja. Treba ustati na noge da se obznani taj svečani trenutak. Dan što bijaše miljama daleko. Kao sunce žarko i dugovijeko. Treba bukačima začepiti usta. Da se ne ponovi zlo i naopako. Izvesti djecu u park, na cvjetnu aleju da, tako, zaobiđu tu ljudsku nakazu. Treba umoliti Gospodara svjetova da ukori neposlušnu pastvu koja se otima u raljama hrđe. Pravi oluju i svetogrđe. I još puno toga treba. Jer, dan pomirenja nije svaki dan. Zbrisati granice i umiti grobove. Pred bogove pasti ničice. Onda: pospremiti stan i avliju. Napojiti stoku i mal.
Pomirenje nije u snu što je i na javi. Lahko može da se pobrka i strmoglavi.
Mir i barut. Ratne sjekire još uvijek nisu zakopane. Mir vlada samo u mirovnim ugovorima. Obnovljene zgrade drhte kao u zemljotresu. Srce lupa kao doboš u ritmu kiše. Na vrijeme dolazi noć – kao skladište za čuvanje ostataka ljubavi. A jutro vazda malo kasni. Puno buke i praznih obećanja... U isto vrijeme tuđi supersonični galebovi paraju nebo nad gradovima i selima. Čovjek – povratnik nemoćan da bilo šta čini. Upisan davno u crnu kutiju. On, čovjek je zborio što je trebalo da prećuti. Prećutao što je trebalo da kaže.
Sad se kaje, ali kasno. Još se puši barut minulih bitaka.
Djelidba. Sve što su njegovi imali, bratski su podijelili. Potom se krmski skrvili oko tla pod nogama. Hoće i vazduh da dijele. Kako će, zaboga, disati... Sve staviše na bubanj. Davne pretke i imetke. Kućne toprake i kućišta. Namještaj, krpe i zakrpe. Pa dođoše horni kupci: tovare zemlju, drvo, vodu i zrak...
Još se krčmi djedovina. Stečevina još se čerupa. Treba sve omeđiti. Nišanima obzidati. Molitve u svijet razaslati i kraste na ranama...
Griješna braća ne posustaju. Uz njih, sav je ubogi rod. Nove planove kuju i amenuju. Djelidba im u krv ušla. Zavukla se pod kožu. Tu je njeno leglo.
A siroti mostopisac nema šta da dijeli. On bi svima – ljubav da udijeli. Ali – avaj!
|