Azra Verlašević
PO(DS)VIJEST AKO
SVETI CILJ ROMANA
Romaneskni opus Muhameda Kondžića |
|
|
|
”Danas, na kraju stoljeća, kada je u svijetu postmoderne
spomen na krizu romana samo još relikt modernističkih briga iz
jednog minulog razdoblja, paradoks je u tome što su nemir i
diskontinuitet dostigli i zahvatili povijesni roman - odnosno ono
što je od njega ostalo - u trenutku kada je na području velikih
proznih oblika postmodernistička rezignacija uklonila napetosti i
ozakonila mogućnosti stilskog pluralizma.”1
Izmijenjeno romaneskno razumijevanje povijesnih procesa suvremena
književna teorija smatra naravnom posljedicom izmijenjenog
historijskog poimanja stubnih novovjekih duhovnih tvorevina i
njegova utjecaja na razgradnju tradicionalnog pojma povijesti. U
okvirima ovakvog promišljanja historiografski um nesvjesno očituje
”dvostruki položaj stvarnog” (M. de Certeau, Pisanje povijesti,
1980), odnosno svoju povijesnu upletenost, i jednovremeno
fikcionalnost/ diskurzivnost vlastita spoznajnog položaja. U
izravnoj ovisnost o ovakvom razumijevanju povijesti je i njeno
romaneskno zazivanje koje, preuzimajući diskurzivnu svijest kao
temelj vlastitom gledištu, opunomoćuje na sumnjičavost prema premoći
pripovjedačeva spoznajnog okvira i na postavljanje povijesti u
romanu uvijek izvan njegova retoričkog dohvata, kao privremenu i
prolaznu. Romaneskni opus Muhameda Kondžića je podsticajan za
historiozofsko promišljanje zbog njegova tematskog utemeljenja u
povijesnoj građi i načina njena romanesknog oblikovanja, pa je
namjera ovog ogleda pokazati kako Kondžićevi romani, svojim
odnosom spram povijesne grade i zbirnom impostacijom pripovijednih
postupaka, svjedoče o napuklini između onoga o čemu i onoga kako
pripovijedaju. Tako ćemo se, u okvirima dominantnog zanimanja za
historiozofsku razinu Kondžićeva romesknog opusa, zaputiti tragom
njihove krovne teme - teme iščašenosti osobnog svijeta na foliji
naglo pokrenutog povijesnog miljea (kao što su rat i revolucija) s
jedne strane, i njihove izvedbene matrice književnog oblikovanja s
druge.
U BRANJEVINI POVIJESTI
U svom kreativnom činu Kondžić tematski izbor, nesumnjiva
povijesnog digniteta, provodi subjektivnom predstavom povijesnosti
koja neprikosnovene povijesne predaje (kao što su
tursko-vaktovska Bosna, Drugi svjetski rat) kao makrotematski -
žanrovski odabir, spušta na razinu osobnih racionalizacija. Umjesto
žanrovskim opredjeljenjem najavljenih, povijesno/ ideologijski
nadziranih značenjskih kompleksa povijesnog cilja, mi se u njegovim
romanima zapravo suočavamo sa izvana nesputanom vrijednosnom
stratifikacijom osobnog iskustvenog repertoara junaka, i ovaj
heretični senzibilitet za povijesna zbivanja razumijevamo kao
predstavu rastućeg zaostajanja za blještavilom i svrhovitošću
povijesti/ stvarnosti/ budućnosti. U kreiranju ove prevlasti osobne
povijesne zadanosti u Kondžićevim romanima sudjeluju brojne
tematske inačice, ali neke opsesivno.
|
Kemo Boloban: Predio |
Rat kao kolektivna pozadina priče u Kondžićevim romanima
metastaza je povijesti koja, ili privilegira ni po čemu
ekskluzivnu osobnost hirovitu u svojim jednosmjernim namirenjima,
ili, posljedično tome, grubo izopćava osobnost i postojanje
pojednostavljuje do broja u svome krvavom objedu. Pa tako,
poručnik Vajsman u Limenom lijesu za Salcburg, superiorni
potrošač ideologije i inferiorni ali inventivni proizvodač
instrumenata njena izrabljivanja, u ofanzivnom maršu ka generalskom
činu guta sve bez ostatka; Hauptman u Silicijum frontu
zbog ”nelagode” u lijevoj čizmi svoj bol/život mjeri mnoštvom drugih.
Ili pak logornik Jere Trtica u Pletačima krletki, u
potpunoj vlasti mentalnog tiranina koji ga nastanjuje (pacova kojega
je u noći pretjeranog pića počastio svojom nosnom hrskavicom), svoje
noćne more produžava opsesivnim mu lovom na pacove. Vrhunaravnost
inventivnosti u kreiranju ovih zamki oćutit će i Židovi koje
će deportovati u zbirališta i prije zvaničnih naloga. Kruna ovog
ekstremnog saveza psiholoških i ideologijskih strasti je ”drvena
kaca” u kojoj je logornik revnosno iscrpljivao sve mogućnosti
uputstava za deportaciju Jevreja. On je rodno mjesto mračnih
nagona, naloga i želja, "crna ruka"
povijesnih vrtoglavica i predmnijevani naputak za njihovo aksiološko
(pre)ispi(t/s)ivanje sve do tačke na kojoj se respektabilnost
povijesne zadaće ne učini odsutnom, kreirana ona bilo nastranim,
bilo pronicljivim umom.
Tako osobna paranoidna mentalna fantazija kod Kondžića
postaje reducirani model globalnog ideološkog defekta -
fašizoidne kolektivne fantazije, a u obostranom izrabljivanju
ideološke i osobne paranoje ispisuju se noćne more povijesti.
Primjerice tema nacizma, sporadično varirana i u drugim
Kondžićevim romanima, temeljna je tema u Limenom lijesu za
Salcburg. Najekstremnija mentalna uslovnost ove kolektivne
paranoje je glavnokomadujući Štatkomande - pukovnik Ernest
Vajsman koji na bosanskom povijesnom prostoru želi
”kameleonskom žilavošću svoje loze” poduprijeti svoje inferiorno,
”derbauersko” personalno stablo. Kao protutežu ovom bremenu
klasnog kantara on postavlja ”generalsko lišće” na reveru koje
postaje agresivni mobilizator energije kojom mu i utire put. U ovaj
račun je već uračunat ”slučaj Rigen” na koji je pukovnik
”stavio tačku” i promovirao ga u utvarnog svjedoka svojoj
osamljenosti kojom paranoično brani naglo osvojeni društveni status.
Svoju paranoju on instrumentalizira ”vojničkom pedanterijom” kojom
podupire odnos spram, za bezočno uspinjanje put društvene ljestvice,
izdašne ideologije, a potom u njenoj branjevini krišom očijuka s
njenim privatnim licem, tajnom šifrom za osobno lovište u kojem
pukovnik utiče povijesnom cilju u istoj mjeri u kojoj spekuliše u
susretu s njim.
Dakle vlast/ moć je tiranski čin koji se u Kondžićevim
romanima svodi na mentalnu uslovnost protagoniste, vlast/ moć
prijanja za superiornu ili inferiornu narav svejedno tvoreći
sladostrasni konstrukt nezamislivih virtualnih energija. Deformiteti
psihološkog bića kod Kondžića su atribut svake vrste niskog
očitovanja života i zatičemo ih izvan bilo kakve vrste cenzure i
moralne sublimacije kao preduvjeta građenja civilizacije. U tom
svijetu prijestupa histerija postaje preovlađujuće stanje svijesti
koje, ukidajući svaki zabran na razini instrumentaliziranja tog
stanja, proizvodi demonsku ekstazu kao spregu psihološke i
voluntarističko-zločinačke nastranosti. Nerijetko posljeduje
kanceroznim metastazama (poručnik Majsner u Limenom lijesu za
Salcburg, poručnik Rifler u Silicijum frontu ...) kao boženskom
porugom narcisoidnoj i zloćudnoj naravi, kao ironičnim komentarom
nacističke ideologeme po kojoj zajednički mogu istrajavati biološko
njegovanje života i suvereno pravo na ubijanje, komentarom
proizašlim čini se iz revoltne nostalgije za transcendentalnom
uvjetovanosti života koja bi obuzdala napetosti iz života
uvjetovanog ljudskim voljnim činom. Tako se u Kondžićevim
romanima nazire neka vrsta pravednog životnog/ povijesnog reda možda
samo tamo gdje caruju snage koje ne podliježu iskustvenom
ovjerovljavanju. Jer, povijesni haos u njima posljeduje razlaganjem
povijesnog konteksta na niz subjektiviziranih doživljaja povijesti
subverzivnih spram ozbiljnosti povijesnog cilja, ali prijemčivih za
konfor njegova zaklona u čijoj branjevini junaci drastično smanjuju
osobni ulog. Nije li to isti konfor povijesne teme u kojem se u
trenutku pisanja naš pisac zatiče i sam, i u kojem se necenzurirano
oslobađa njene ozbiljnosti zarad zatajenog rakursa na intenzivno
oporbenu, osobnu političku eksteritorijalnost koja je posljedovala
ovim narativnim cinizmom spram ideologijske/ povijesne revnosti.
U BRANJEVINI ŽANRA
Dominantnim naponom između vlasništva osobnog/ iskustvenog i
nadređene mu svrhovitosti povijesnog slijeda pokreće stanovite
procese i na razini tehnologije priče, pa Kondžićeve romane
zatičemo izvan tradicionalnih predodžbi žanra historijskog romana.
Poticaji fabularizaciji u njima stižu iz osobnog kao istinske
inspirativne snage koja vanjski, društveni, povijesni zaplet baca u
stalnu recesiju, a naraciju u rukavce kao u nizove njegovih
pojedinačnih osporavanja. Aksiološkim satom on časti nepouzdanu
pripovijednu instancu (junaka) koja, uz opasnost ili stečevinu
neobvezujućeg idejno-vrijednosnog učinka, odbacuje svaku naivnu
vjeru u neproblematičan prikaz povijesnih sinteza.
U romanu Noć nema svjedoka povijesni se okvir
tursko-vaktovske Bosne asimilira dramom grubog zauzdavanja
osobnog iskustva društveno funkcionalnim postupanjem. Romanesknoj se
svijesti (Mula Haris) nude dva nesumjerljiva sustava
vrijednosti: s jedne strane je nadređujuća kolektivna/ ideologijska
hijerarhija koja ne trpi sumnju u vrijednosnu formulu iz koje se
izvodi (kadija, muhafiz Seid), a na drugom kraju osobna etika
za koju se junak trudi izboriti pobunom, koju potom poništava/utišava
osobnim ovjerovljavanjem svog lošeg računa s poviješću.
Romani koji slijede (Silicijum front, Žive muke, Limeni lijes za
Salcburg, Pletači krletki) očituju tematsku koherentnost koja je
u profiliranju različitih sadržaja na foliji istog povijesnog miljea
- Drugog svjetskog rata i poratnog usustavljivanja nereda u
proizvodnji novog života. Ovu dramu povijesti Kondžić dodatno
komplicira, beskrajno umnožava dramom osobne povijesne zadanosti,
dramom svijesti čija se smisaona trvenja u ovim Kondžićevim
romanima događaju kao:
- onečišćenje ideologijske projekcije osobnom etikom (Silicijum
front) jer prva pred junake (Juka Terzić, Hans Knebe) postavlja
neprihvatljiv obrazac etičnosti (Mors tua, vita mea), obrazac koji
im potom postavlja granice opstojnosti i promovira ih u toj etici
ravnopravne proizvođače okrutnosti;
- simulacija ekskluzivne predanosti revoluciji-kao-pobjedi,
odnosno kao zavjera ravnodušja spram ekspanzivne povijesti i njena
euforičnog doživljaja, gdje je zatajeno dezerterstvo ujedno neka
vrsta borbe za primarnu ljudskost koja junake drži na samom pragu
priključenja na opće, zahuktalo kretanje ka budućnosti (Elijas
Nježni u Živim mukama);
- konformistička ideologijska servilnost simulirana mrežom
pedantnih nadomjestaka inferiornoj naravi, izdašna za dizanje
put sanjane vrijednosti te odanosti (poručnik Vajsman u Limenom
lijesu za Salcburg);
- kao bolesna ideologijska projekcija paranoidne svijesti
perverzno inventivne u instrumentaliziranju osobnih ideologijskih
kreacija, a smisaono zadana u diskrepanciju izmedu intimnog
obiteljskog okružja i okrutnog mu društvenog konteksta (Jere
Trtica u Pletačima krletki).
Ako pokušamo izdvojiti osobenu gramatiku zapleta u Kondžićevim
romanima, povijesne procedure jesu pouzdane konstrukcije na koje se
oslanja zaplet iz aspekta uzročno-posljedične strogosti, i one
predstavljaju svojevrstan ustupak komunikaciji sa vrlo proizvoljnim
poretkom epizoda u okviru retrospektivnih razina romana. Kondžić
se trudi proslijediti elementarni društveni zaplet-dramu povijesti,
ali ga i zaključiti u mjeri u kojoj u njemu razgrađuje napetost.
Naime, dominantne figure ovih procedura sanjaju projekciju osobne
povijesne zadanosti u kojoj ostvaruju vlastito puno postojanje, a
napukline u svijesti poravnavaju jednostavnim riječima i mislima
”ćar i šićar”. Učinivši zornim odsustvo moralne zasnovanosti
povijesnih procedura i njihovu krajnju svrhu, Kondžić će događajnost
seliti na retrospektivne razine na kojima će uvlačiti vrijednosno
središte povijesnih procedura u svijest junaka. Tako se recepciji
nude dva slijeda: povijesni zaplet kao svijest o društvenom zapletu
profilirana kolektivnom vrijednošću, a na drugom kraju zaplet u
svijesti koji intervenira u značenjski obzor urešenih povijesnih
ideologema i uprisutnjuje rat u svijesti zbog revoltne nemogućnosti
da se nadomjesti/kompenzira sve što povijest uskraćuje, a zadrži
korak s njenim ignorantskim kontinuitetom. Budući se u
Kondžićevim junacima ovaj napon mentalnog sraza sukobljenih
projekcija povijesnog i empirijskog ne može definitivno niti svezati
niti razvezati, završava u tragičnoj specifikaciji zapleta. Dakle,
konačno odrješenje je u stalnom proklizavanju povijesnog u osobno i
natrag, pri kojem Kondžić s jedne strane načelno otkriva
drama povijesti, a naglim povredama ovog koda stalnim kliženjem u
neprozirost svijesti i podsvijesti junaka - jače otkriva njihova
dramatična sukobljavanja s neuhvatljivim značenjima povijesnih
procedura. Tragom rezultanti ovog sukoba mjesto temeljnog
značenjskog uloga u Kondžićevim romanima uzimaju:
- ideologija kao uljez komunikacije (Habermas) i
razoritelj njena imanentno dijaloškog ustrojstva (Silicijum fron,
Limeni lijes za Salcburg);
- neumoljivo ignorantska potka povijesti kojoj ideja
prošlosti garantira vrijednost sadašnjosti i budućnosti (Žive
muke);
- vlast/ moć kao represivni mehanizam za reprodukciju
nakaznih kolektivnih fantazija i mobilizator mračnih sila osobne
ništavnosti (Pletači krletki, Noć nema svjedoka).
Ideologija/ povijest/ moć se konačno svode na svoju jedino pouzdanu
činjenicu, na sustavno uplitanje pojedinačnog u njihov totalitet, i
to:
- na zatajene umne pretpostavke koje ih drže u pogonu (Isak
Vlak, poručnik Adler, Jere Trtica...)
- na zločestu osobnost kao hirovitu rezistentnost na
povijesnu zadanost koja trivijalizira svoj ideološki prostor (Juka
Terzić, Hans Knebe...);
- na ideologiju/ povijest/ moć i osobnost kao konkurentne
predodžbe u neodlučnom identifikacijskom procesu, ili elastična
mjera sraza socijalnog i psihološkog bića koja nadilazi
nasvodljivost povijesnog i empirijskog zabrana (Golub, Elijas
Nježni, poručnik Flager...);
- na radikalno odsustvo i ideologije/povijesti/moći i osobnosti
kao čin necenzuriranog osvještenja/ oslobođenja straha i ozbiljnosti
u karnevalskom doživljaju svijeta u kojem je, kako veli Bahtin,
”kozmičko, socijalno i tjelesno dano (...) u neraskidivu jedinstvu,
kao nedjeljiva, živa cjelina” (Ferdinand, Novinar, Pindo).
|
Elvedina Huseinbegović:
Makovi |
Romaneskna slika ovakvog razumijevanja povijesti osniva se na vjeri
u estetsku valentnost prije svih - malih nastupa ”potrošača
povijesti”, jer osvješćuje sustav povijesti putem usustavljivanja
svijesti i podsvijesti junaka, pa je historiografija kod Kondžića
doista pozvana za prvog svjedoka, ali je izigrana kao rezultat jer
se zatekla u osobnom. I ako je novohistoristički roman već dospio
”na krabuljni ples naracije gdje se istina, ako je ima, krije iza
hiljadu krinki”2, povijest u
Kondžićevim romanima kao da pleše svoj ”posljednji tango” u opasnom
ritmu ”talasaste liričnosti”, koji je u svojoj nepreciznoj
značenjskoj svedenosti stalna prijetnja da se istina o njoj, ako je
ima, katarktički rastereti svih povijesnih napetosti i sakrije iza
”hiljadu krinki”.3
Naime, neka vrsta centrifugalnog vrijednosnog napona kod Kondžića
svaku povijesnu istinu/istinu o svijetu skida sa njenih ideoloških/
transcendentalnih visina, a u tom aksiološkom mrmoru jedino se
pouzdano razaznaje bahtinovska karnevalizacija svijesti kao skrivena
povijesna konstanta koja nosi/priprema masovne povijesne događaje.
(Na ovom se mjestu ne mogu oteti zloslutnosti tog mrmora koji je u
postnatalnoj kopči Kondžićeva svijeta fikcije sa svijetom
historiografije.) Prijelom sa kojim Kondžićevi romani u tom
smislu započinju govori o jazu između onoga što funkcionira kao
njihov predmet - povijesne teme, i romanesknih tehnika stvaranja
predstave o tom predmetu koja u konačnom zbiru, protivno žanru,
izmiče kulturno- povijesnoj egzemplarnosti.
Ovaj prilog dezautomatizaciji receptivne prakse predmnijevane
žanrovskim opredjeljenjem nameće obvezu njena zamjećivanja kao
ideologizirane role koja žanrovsku-
historiocentričnu projekciju čini zapravo zaklonom za diskurzivno
obeshrabrivanje/ iznevjeravanje povijesti i uzurpaciju narativnog
prostora traumatičnim okolnostima njene proizvodnje. A nije li to
povijest/ stvarnost kojoj smo prestali vjerovati pa smo usred, kako
veli Epštejn (Postmodernizam, 1994) šizofreničkog raskola
između čula koja se pune slikama i intelekta koji ih više ne
obrađuje? A te slike, zaleđene u očima i ušima Kondžićevih junaka,
snovidni su ili noćnomorni tragovi traumatičnog pritiska ideologije.
U njima je i postmodernističke obamrlosti i tradicionalnog - lirski
razboljenog osvajanja uzavrelih slojeva svijesti u kojima se
ontološke zagonetke kao Pravda, Hrabrost, Strah, Istina...
još uvijek pišu velikim slovom i nostalgično dozivaju u svoju
transcendentalnu nevinost. I što ambicioznije Kondžić zalazi
u njihovu transcendentnu suštinu, sve bliže je istinskoj realnosti
pojedinačnog trajanja, a onda sve dublje u svijesti junaka dok se ne
dokopa podsvijesti kao mračnog središta svoje romaneskne pozornosti.
I mogli bismo se složiti sa Epštejnom i ustvrditi da ova
ekspanzija (pod)svijesti, čini se doista pod pritiskom napete pažnje
u kulturi kakva je marksistička, mijenja svoju položajnost i iz
položaja potčinjenosti prelazi u položaj vladavine njenim
imaginarnim mitovima. (Pod)svijest junaka postaje mjesto gdje
prestaje carstvo povijesne teme osvojeno žanrovskim kontekstom, jer
u njegove aksiološke praznine ona upisuje sebe kao krunskog
svjedoka-osporavatelja njegove urešene kulturalne punine.
1. Viktor Žmegač, Povijesna
poetika romana, GZH, Zagreb, 1987, 70.
2. V. Žmegač, Književnost i filozofija povijesti, Zagreb, 1994.
3. Epštejn (Postmodernizam, 1998.) veli da postmodernizam kao
kulturna paradigma nastaje u procesu odbijanja od modernizma kojeg
optužuje za iluziju ”posljednje istine” koja otkriva put do ”čiste
realnosti” kao neprevaziđeni ostatak stare ”metafizike prisustva”. |
|
|
