Home · Arhiva · Novi broj · Traži/Search · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt


Broj 165 (76 - nova serija)

Godina XXVIII avgust/kolovoz 2003.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Šemsudin Zlatko Serdarević
SLIKAR SUNČEVIH ILUMINACIJA (3)
Životna i umjetnička staza Mehe Sefića


U MENI JE SVE BIJELO

Sefić se predstavljanjem na kolektivnim izložbama postepeno uključuje u likovni život Mostara dajući svoj doprinos afirmaciji ove umjetnosti koja u našem gradu prije Drugog svjetskog rata nije imala značajnijih odbljesaka u sveukupnom kulturnom miljeu, a posebno u odnosu na književno stvaralaštvo koje je preko Đikića, Šantića, Čorovića, Šole i drugih pisaca Mostaru donijelo epitet značajnog književnog i izdavačkog centra kakvih je bilo malo na Balkanu. On nastupa na kolektivnim izložbama u novembru 1956. u Klubu prosvjetnih i javnih radnika, februara 1959. godine u kafani ”Pariz” koju je držao Alikalfić na Stefanijinoj aleji. Bila je to izložba novoformirane ”Novembarske grupe”. U tim godinama Meho Sefić je imao svoj atelje u čardaku podignutom iznad ulazne kapije na desnom prilazu Starom mostu. Čardak je bio poznat još od vremena turske uprave jer se u njemu okupljao učeni svijet gdje bi razglabali o pojedinim naučnim disciplinama i književnosti. Ostao je zabilježen jedan zanimljiv događaj vezan za njegovog vrlog prijatelja i čestitog čovjeka gradskog hamala Rampu.

Meha Sefić
Meha Sefić

- Imao sam u životu, pričao je Meha, mnogo prijatelja, i to velikih, ali nisam imao nikog s kim bi prijateljevao. Nikada nisam mogao reći za nekog da mi je jaran... Pa svi u Mostaru znaju koliko sam volio Rampu Mesihovića. Rampa je bio hamal. Bilo je ljeto i imao sam ugovorenu izložbu u Nevesinju. Dan uoči odlaska sreo sam Rampu i zamolio ga da sutradan, u pet sati ujutro, dođe kod mene na Čardak i prenese mi slike do autobusne stanice. Rampa je obećao i sljedećeg jutra ustao sam rano i obukao se. Izađem iz Čardaka da vidim ide li Rampa. Iznenadio sam se kada sam ugledao kako spava u dnu kamenog stepeništa koje vodi ka Čardaku. Kad sam ga probudio Rampa mi je ispričao kako se noćas napio i, znajući da će zakasniti ako ode kući, odlučio je da spava na tom mjestu. Bio je to jedini siguran način da održi zadatu riječ.

Takve prijatelje Meho je cijenio, često ih je spominjao i rado dijelio dane s njima. Iste je osjećaje gajio i prema hamalu Kasimu Zvoniću zvanom Sisak. Maestro je bio vrlo duhovit čovjek pa bi se s pravom moglo reći da je njegova komunikacija predstavljala jedan specifičan mostarski govor u kome je preovladavao produhovljeni liskaluk sa ciljem da precizno ali dvosmisleno ukaže na jednostavnost ali i složenost svakog rješenja. Evo potvrde u jednom primjeru koji to ilustruje.

Prodao Meha nekom preduzeću u Nevesinju svoju sliku, ali nikako da mu uplate pare. Krenuo je u Nevesinje da vidi šta je razlog za neizvršavanje obaveza kupca. Čim je ušao u kancelariju direktora ovaj će mu: - Znam Meho, zašto si došao. Eno ti slike za vratima, i Radnički savjet je odlučio da ti platimo sliku. Ako, pak, mene pitaš da li bih je ja platio, iskreno da ti kažem, mislim da bih radije umjesto tvoje slike, volio svakom radniku kupiti po kvarat kubika drva za ogrijev.

Na to mu Meho lakonski odgovori: - Kad je tako, plati ti tu sliku odmah, onda mi je jeftinije prodaj, pa ćemo opet naći neku budalu da je za dobre pare kupi.

Sefić je zarana osjetio kako se u njemu javlja želja da slika prostor, a ne objekte i predmete. Uz to je pokušavao da riješi problem svjetla, kakvog ga je opisao nobelovac Ivo Andrić za vrijeme jednog boravka u Mostaru. Jedna poetesa mu je ukazala na činjenicu da je otkrila tu njegovu vrijednost rekavši: - Pa vi maestro slikate zrak!

U tom trenutku Sefić je uvidjeo da je ona izrekla najljepši kompliment o njegovom slikarstvu. Kasnije će on potvrditi sebe u bjelini kojom je želio nacrtati mostarski zrak. - Sve je bijelo na mojim slikama, zato što je sve bijelo u meni. Sve su moje slike prepisane iz mene. Ja slikam Mediteran, Hercegovinu i Mostar, a tu je toliko bjeline, toliko svjetla da ja nisam mogao, ni kao čovjek ni kao slikar, ostati indiferentan pred najuočljivijim fenomenom zavičajnog podneblja.

U slikarstvu se držao sintagme jednog filozofa koji je zapisao da ne mora biti lijepo ono što je moderno, ali da je uvijek moderno ono što je lijepo. Nije se povodio za aktuelnim pravcima nego je svoju umjetničku stazu gradio na unutrašnjem doživljaju. Ovog slikara krasila je originalnost i prepoznatljivost likovnog rukopisa specifičnog i do kraja reduciranog koloritnog nanosa.

Mostarski pjesnik Alija Kebo je sedamdesetih godina pisao da se u djelima Mehe Sefića ”osjeća neka čudna ekstaza, možda snatrenje u prostoru i vremenu, ali i životna sredina kojoj pripada.”

- On uvijek otkriva nove ljepote na svojim platnima, na kojima inače preovladavaju svijetli tonovi. Tu južnu svjetlost, rođenu negdje na šarenim otocima djetinjstva, nosi kroz cijeli život - i nalazi je svuda: u mostarskim bašćama kada se zaodjenu proljetnim ruhom, u titravoj bjelini kamena, u zrcalu rijeke kada je posrebri mjesec, u prosijavanju sunčevog bljeska, zapisao je Kebo.

Zanimljivo je kako je Sefić reagovao 14. februara 1978. godine u Domu kulture na Rondou prilikom dodjele ”14. februarske nagrade” kada se spotakao i pao. Svi su bili ubijeđeni da je popio nekoliko čašica i da je to razlog pada. Nisu bili u pravu. Jednostavno, Meho se okliznuo i pao. I dok su svi nijemo posmatrali maestra na podu ne mogavši zbog neugodnog iznenađenja odmah reagovati on se pridigao, obrisao prašinu sa odijela, prišao govornici i rekao u svom stilu: - Put do uspjeha pun je padova.

Salom se prolomio pljesak i oduševljenje. Umjetnik je bio na nivou zadatka. Uvijek je znao brzo reagovati što je govorilo o njegovoj inteligenciji i urođenom smislu za šalu.

U obrazloženju ”14. februarske nagrade” broj O1/ I-136-10/78 od 13.02.1978. g. izdate na osnovu člana 7 Odluke o uslovima i načinu dodjeljivanja Nagrade i Spomen plakete ”14. februar” stoji:

- Meho Sefić, akademski slikar je nagrađen za dugogodišnji plodan stvaralački rad u slikarstvu sa zavičajnom osnovom. Nedavno je obilježio jubilej 25 godina samostalnih likovnih nastupa u mnogim našim galerijama. To isto tako svjedoči o izuzetnoj vrijednosti i bogatom stvaralačkom dijapazonu ovog nadaleko poznatog mostarskog slikara. Autor je ciklusa portreta najistaknutijih ličnosti jugoslovenskog javnog i kulturnog života. Sefićeve slike se nalaze u mnogim našim i stranim galerijama. Nagradu je potpisao Jovo Pejanović, predsjednik Komisije za dodjeljivanje nagrade i Spomen plakete ”14. februar”. Ona je laureatu donijela i novčanu nagradu u iznosu od 10 000 dinara.
Književnik Meša Selimović sa suprugom Darkom u Sefićevom ateljeu
Književnik Meša Selimović sa suprugom Darkom u Sefićevom ateljeu

Godinu dana ranije (16.12.1977.) Sefić je iz Beograda dobio jedno priznanje koje ga je podsjetilo na godine provedene na studijama. Naime, Fakultet likovnih umjetnosti u Beogradu povodom 40-godišnjice osnivanja dodijelio mu je Spomen povelju kao trajan znak sjećanja na prve dane rada Akademije za likovnu umjetnost.

Portetisao je poznate ličnosti iz političkog, kulturnog i društvenog života ne samo naše zemlje nego i iz inostranstva. On je autor portreta Ive Andrića, austrijskog glumca Hansa Mozera, glumice Silve Košćine, Mehmedalije Meše Selimovića, Avde Hume, Blaža Jovanovića, Džemala Bijedića (za istoimeni Univerzitet u Mostaru), Josipa Broza Tita (slikano u Bugojnu), Lazara Drljaču, Branka Ćopića, Gustava Krkleca, glumca Gojka Šantića, Svetozara Vukmanovića Tempa, Karla Afana de Riveru, (direktora Rolly Royce) Paula Deckersa.

(nastavlja se)

Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Zlatko Melcher: Motiv sa stećka

Home · Arhiva · Novi broj · Traži/Search · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2003 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2003 HarisTucakovic, Sweden