... Godine su prolazile, a Relja s Abidom nije nikad do kraja, otvoreno i s obostranom argumentacijom, raspetljao onaj fundamentalistički čvor zbog komentara u Dnevnim novinama i zbog događaja, koji su potom slijedili. Nebrojeno puta su, po starom običaju, Abid, Božo i on bili zajedno, sjedili u Istri četvrtkom u šest, o svemu i svačemu raspredali, ali tu osjetljivu, velevažnu i vrlo ozbiljnu temu - nikad do kraja nisu raščačkali. Tu i tamo bi se desilo da je zakače, u fragmentima i ovlaš - uglavnom, ali ne i da je sa svih strana pretresu. Kao da su bježali od toga. Iz dva osnovna razloga se to dešavalo: prvi je poznati Božin stav otpora i svojevrsnog gađenja prema razgovorima o politici i političkim temama, čak i onda kad bi se one neposredno nekog od njih ticale, a drugi - to što su se, izgleda, i Abid i Relja bojali (Relja sigurno, priznavao je to samom sebi) da bi seciranje te teme otvorilo neke nove, dotad uspješno zatomljene breše, iz kojih bi pokuljale ko zna kakve razlike, ko zna kakvi povodi za tranžiranje i onih delikatnih tema, za koje je bolje bilo ne čeprkati po njima.

Kada je, skoro sedam godina poslije Abidovog slučaja, Relja bio u prilici da mu on, kao ljekaru, bude pacijent na klinici, činilo se da je cijela priča bespovratno tisnuta u zaborav. Relja se iskreno trudio da pogoršano Abidovo zdravstveno stanje i zamor pumpe po imenu srce, sanira na način koji, stvarno, iziskuje savjestan odnos prema bolesti modernog doba i posljedicama specifičnog posla kojim se njegov prijatelj bavi. Jasno je bilo Relji da je, uz sve ostalo, Abidova pumpa morala platiti cehove onog davnog, političko-partijskog čišćenja, onda nesretne ljubavi, pa neurednog samačkog života, pa...

Obišavši ga, poslije boravka u bolnici, tog dana u njegovoj samačkoj sobi u stanu gospođe Elvire, Relja se, u neko doba, sjetio da je dežurni na klinici i požurio je da ode. Onda je vidio da se napolju sprema salaukovina.

- Imaš li kišobran? - upitao ga je Abid.

- Ne.

- Uzmi moj.

- Dobro, iako ne znam hoće li mi išta pomoći na ovom kijametu.

Abid ga je ispratio do izlaznih vrata i hodnika. Relja je požurio i, tek što je izašao iz zgrade, na ulici ga dočeka pravo proljetno nevrijeme. Vjetar mu je otimao kišobran iz ruku, a kiša, očas pretvorena u prolom oblaka, padajući nekako ukoso, za tili čas ga je ukvasila do iznad koljena.