Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt


Broj 142 (53 - nova serija)

Godina XXVI septembar/rujan 2001.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Munib Delalić
SAVREMENA NORVEŠKA POEZIJA
Harald Sverdrup

Ima pjesnika čiji skoro svaki stih, pa i onaj koji je naizgled tamom ovit, izražava radost i usplahirenu obuzetost fenomenom postojanja. Život je za njih sam po sebi neprocjenjivi dar kojeg treba do kraja (i) poetski iživjeti, kojemu se treba posve predati, i od kojeg treba što je moguće više uzeti. Jedan od takvih pjesnika koji se životu bezrezervno, hedonistički predavao je bez sumnje i norveški poeta Harald Sverdrup (1923-1992).

Sverdrup je izuzetno plodan stvaralac koji je, uz poeziju, pisao i proyu (jedan roman i knjiga putopisa), a pisao je istovremeno i za djecu i omladinu. Od njegovih dvadeset i šest objavljenih knjiga, sedam- naest je zbirki pjesama koje ga doista svrstavaju u red

  Harald Sverdrup
Harald Sverdrup
prvaka norveške i skandinavske pjesničke riječi. U knjizi koja se nudi našemu čitateljstvu sabran je izbor iz svih njegovih pjesničkih knjiga. Osim tih sedamnaest zbirki pjesama Sverdrup je objavio i pjesničko djelo Gokstadova lađa (Gokstadskipet, 1980), koje je, kako sam pjesnik kaže, duga pjesma o dugoj lađi. Riječ je, u stvari, o poznatom vikinškom brodu, 24 metra dugom, 5 metara širokom, i skoro 2 metra visokom, iz, vjerovatno, 9-og stoljeća, pronađenom 1880. u Gokstadu na jugu Norveške. Iako je vrlo zanimljiva, tu dugu pjesmu nisam našao za shodno prenijeti u cjelosti, ili pak pretvoriti u nepouzdanost jednoga, ma kako cjelovita, stihovna ulomka.

Harald Sverdrup se javio u književnosti neposredno nakon Drugog svjetskog rata, zbirkom pjesama San i nagon (Drem og drift, 1948). Već u tom njegovom lirskom prvijencu do izražaja će doći pjesnikova iskrena radost postojanjem, ali i misao o smrti koja je, uglavnom, bila odjekom ratnoga iskustva, odnosno neposredno doživljenih strahota sa nizozemske fronte. San i nagon će obilježiti i neke od njegovih (kasnijih) dominantnijih zaokupiranosti kao što su (sudbinski ) upiti o čovjekovu putu, o njegovu ishodištu i zalazištu. Indikativan je naslov jedne njegove pjesme iz te zbirke koji glasi upravo ”Odakle smo, ko smo, kamo idemo. Tu će svoje vidno mjesto naći i pjesnikova opsjednutost erotskim elementima kamo se čovjekova tjelesnost opjevava, za norveške poetske prilike, na doista poseban način. Nakon te prve knjige, pjesnik će se redovito, reklo bi se ravnomjerno, javljati novim poetskim djelom, u prosjeku nakon svakih par godina. Tako će on već naredne, 1949. godine, objaviti zbirku pjesama Babel što vječito gradi (Evig byggende Babel) koja će, skupa s knjigom On nalazi svoju voljenu (Han funner sin elskede, 1953) još više naglasiti ono što je karakteriziralo njegovu prvu knjigu potcrtavajući, prije svega, pjesnikovu grozničavu potragu za sopstvenim poetskim izrazom.

Prijelomni trenutak u Sverdrupovoj književnoj biografiji zbio se 1955. kada pjesnik objelodanjuje zbirku pjesama Raspjevana noć (Syngende natt). Ta je knjiga konačno legitimirala pjesničku samosvojnost ovoga autora i njegovu sjevernjačku
netipičnost koja se ponajviše ogleda u sverdrupovskoj opijenosti životom, u njegovoj, reklo bi se, južnjačkoj toplini, ali i eruptivnoj snazi lirskoga izraza po čemu je možda ovaj pjesnik i jedinstvena pojava u norveškom i nordijskom pjesništvu. Sve naredne poetske knjige bit će, na neki način, na tragu tematsko-motivske razgranatosti pjesama iz Raspjevane noći. Dinamični međuodnosi životnih elemenata i jedno stalno prisutno dramatsko dešavanje koje ne dopušta izvjesnost i koje usložnjava i samu idilu, ako je ima, obilježit će zbirke pjesama Oganj svetoga Elma (Sankt Elms ild, 1958) i Fantazija polarnog medvjeda (Isbjornfantasi, 1961).

Kao i ostali nordijski pjesnici, i Harald Sverdrup je zaokupiran fenomenom prirode i njenih neuredno-urednih zakonitosti. Sverdrup je s prirodom posve
na ti počesto se pokazujući pravim poetskim znanstvenikom s obiljem biljno-životinjskog svijeta koji izuzetno znakovito nastanjuje njegov pjesmovni prostor. Kod njega je motivski često prisutno sunce, i to u različitim varijacijama, tako da njegovu pjesmu počesto prožima nešto južnjački svijetlo, temperamentno, živopisno, upečatljivo. Časom sunca i svjetlosti, što je, kao rijetko gdje, na sjeveru svetkovina svoje vrste, slavi se i veliča život, istovremeno i sitnost čovjeka i svega ljudskog. To je itekako prisutuo u skoro svim Sverdrupovim zbirkama pjesama, a jedna je i naslovom itekako upućivačka, Pjesma suncu (Sang til solen), iz 1964. gdje su pjesnički sročene prave male sunčane simfonije sa uzvišenim, himničnim raspoloženjem.

U prirodi je smješten njegov Eros koji je, kao kod rijetko kojeg drugog norveškog pjesnika, upravo izraz čovjekova prirodna sadejstva s okolišem. Tu je čitava
zbirka opoetizirana spolnog života, erotski zemljopis bez premca. Stoga je nekako i posve nomalno, i razumljivo, da se i pjesnikov okoliš doimlje itekako erotiziranim, pod visokim spolnim naponom. Eros je, kao i misao o smrti, neraskidivi dio pjesnikova promišljajna postupka, on će biti i ostati trajnim zaštitnim znakom njegova pjesništva. Malo je ko, čini se, od nordijskih pjesnika o ljubavi pjevao kao što je to činio Harald Sverdrup. Pjesma upućena ženi a u slavu njezina spola i ljubavi provlačit će se i zbirkama Opasni vjetar (Farlig vind, 1969), Prognane riječi (Fredlose ord, 1971), kao i zbirkom Ljubav (Kjarlighet, 1973).

Kad je
život nevjeran i kad gledamo kroz masku smrti, onda preostaje jedino Ljubav, koju Sverdrup ne bez razloga piše velikim slovom, ona je, kako ona kaže, svjetlo u očima, čudo, ona nam posvećuje patnju.

Uz opijenost životom i životnom radošću, ovu poeziju zapremaju i tamniji tonovi opterećeni životnom teškosti, mišlju o ratu i elementariju zla i besmisla a što izravno upućuje na pjesnikovu stalnu zaokupiranost svijetom i njegovim, kako on veli,
poraznim pobjedama. Ta silina napretka svijeta sa svim ne-logičnim konzekvencama, a što je u norveškom pjesništvu, među prvima, na karakterističan način dotakao Rolf Jacobsen, svoje će značajno mjesto naći i u lirskom mišljenju Haralda Sverdrupa.

Ne oslobodi me ipak odgovornosti reći će Sverdrup, iako je više nego svjestan sve krhkosti riječi i njezina organičena djejstva, pokazujući se, moralno i ljudski gledano, posve na visini zadatka. Prizvuci zlog nasljeđa, ali i zle suvremenosti, prožimat će se, sukcesivno, od prve knjige, pa i knjigama Zeleni kalendar (Grenn kalender, 197a), Stari Luis i druge pjesme (Gamle Luis og andre dikt, 1976) te knjigom Strašilo za ptice (Fugleskremsel, 1980). Ne bez note ironije, pa i sarkazma, pjesnik će se zapitati šta s pjesmom učinismo kad je ona, eto, i motorizirana, šta učinismo od našega života kojeg živimo sa zgrušanim krikom oko usana i očima što u bol zure, i ko nas je tome naučio?

Od prve Sverdrupove stihozbirke provlačit će se i prizvuci rata čije je strahote pjesnik iskusio na nizozemskoj fronti još kao mladić 1941. Tako će u skoro svakoj njegovoj zbirci pjesama biti prisutna i poneka pjesma s ratnom tematikom. Rat će posebnije doći do izražaja u knjizi Naš sigurni život (Vart trygge liv) iz 1982., što je svojevrsni dijalog između različitih pozicija sa, dabome, itekako prisutnim ironijskim zasjecima, tako svojstvenim ovome pjesniku.

Tu je naš
sigurni život kamo se navodni znaci mogu podjednako, i ironijski, i znakovito, staviti uz sva tri pojmovna elemcnta. Naš život! Život!?

U svojim posljednjim pjesničkim knjigama kao da je Sverdrup htio na neki način sublimirati svo svoje pjesničko iskustvo. Tako će zbirkom pjesama Čas svjetlosti (Lysets oyeblikk, 1985) dominirati opet žena i njezino tijelo, odnosno veličanstvo ljubavi, ali će se nemalo osjetiti i prizvuci bola i razigranosti, to
tamno perje oko našeg srca. Tu je opet i obilje prirode i pjesnikovo nenarušivo pouzdavanje u elementarna i izvorna osjećanja. Općenito je mišljenje da Sverdrupovih deset posljednjih godina života ujedno predstavljaju i njegov najbogatiji poetski period. Tad je on, uz pomenuti, poetski moćan, Čas svjetlosti, objelodanio zbirke pjesama Ždralovi plešu (Tranene danser, 1989) i, na kraju, Sunčani konj u brijegu (Solhest i berget, 1991). Čime se, doista impresivno, i bez ostatka, potvrdio kao pjesnik punokrvne pjesme, ali i posve svoj, nekanoniziran, do kraja dosljedan samo svojoj nedosljednosti. Harald Sverdrup je kao pjesnik u pravilu nekonvencionalan (kakav je, kažu, bio u životu), nesvakidašanj, možda i jedinstven, posebno po svojoj odanosti Životu i Ljubavi. Za njega bi se mogle primijeniti riječi koje je on izrekao govoreći, jednom prigodom, o Hamsunu:
 


Iza sna si pronašao tragičan zakon
O vječitu susretu između nje i njega,
To dvoje što radije ubijaju,
Ili pristaju da budu ubijeni,
Nego da umre ljubav sama.
Jer što smo mi u odnosu na ljubav

MIRAZOM SVEZANA ŽENA

Prići tebi
Je kao izići gol u crvenu izmaglicu mraza,
Ukočene zalediti ruke, i oči pune snijega.

Zagrliti te
Je kao zagrliti drvo
Što je zatvorilo svoje proljetne pore,
Opet priljubiti svoja bijela usta inju i gađenju.

Dodirnuti tvoje talasave udove
Je kaa kliziti bjelinom smrznuta brijega
I do krvi se na ledenu koru posjeći.

Gledati te
Je kao zuriti u smrznuto nebo
Sa zelenim sjevernim svjetlom hladnoće
Što povrh lica luta.

Mogu te osjetiti na svojoj koži
Poput brončane figure što u parku grize.

MORSKA VILA

Duboko pod vodom
Kamo svjetlo smaragdno
Zeleno sjaji
Kao u gustu ledu
Morske vile žive.

Jednom je ovdje živjela morska vila
Koju poznavah, končanim okružena sjenama.
S blijedim se ribama igrala i lijenim meduzama,
I bilo je kao da kroz žice harfe
Bešumno klizi morska struja.

Pod sobom gdje svjetlo u mrak
Plovi
Vidi svjetleća stvorenja,
Svjetiljke što lutaju
Mrakom i tišinom.

Ne usuđuje se u mrak
Spustiti
I odjenuti tijelo školjke
Florom modre svile.

Jer svjetiljke navješćuju smrt.

Ona pliva samo u svježoj vodi,
I uživa u prigušenu zvuku
Žiga udarena s bučne lađe života
Što prolazi daleko gore
Gdje sve užarenim ognjem svijetli.

Jednog se dana drznula približiti vulkanu
Živopisna sunčeva izvora
I naslijepo zaplivati vodom,
Dok orkani su bjesnili sve to jače
Bubnom opnom.

Životni oluj protiv moje male morske vile!
­ Sav sok života iz nje iscijedi.
Beživotna, na morsku se površ pope,
I poput mrtve ribe visini
Svoj bijeli trbuh pokaza.

Odabrao, preveo i prepjevao:
Munib Delalić


Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Jusa Nikšić: Kanjon

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2001 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2001 HarisTucakovic, Sweden
oo