Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt


Broj 132-133 (43-44 - nova serija)

Godina XXVI novembar-decembar/studeni-prosinac 2001.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Miralem Sefer - Hodža (Pismo iz Haaga)
LEŠINARI NA POLJIMA PRAVDE
Mostar je bio i biće duhovna hipoteka
demokratije i multinacionalnosti


Ovim mojim pisanjem želio bih samo podržati kontinuitet naše borbe i našu želju za jedinstvenim Mostarom.

Kao novinar dopisnik u onim prošlim ratnim danima imao sam mogućnost razgovora i susretanja s mnogim političarima iz EU, NATO saveza kao i predstavnicima Haškog tribunala. Čuo sam mnoge riječi o tim zakletim
domoljubima i bojovnicima: Krezubi lavovi, beskičmenjaci, ljudi bez ikakvog autoriteta, zvučnici sa Pantovčaka...

Valjda je svakome pravom Mostarcu već odavno postalo jasno da od strane HDZ-a nikada i nije postojala ni najmanja vjera u jedinstveni Mostar. Iluzije njihovih čelnika - naredbodavaca su bile sasvim drugačije. I prije rođenja konstitucije ’erceg-Bosne' je postojao
jasan cilj. Mnogo gore od te konstitucije je što su nam i u ratu i u miru bili suprotstavljeni politički ciljevi. Nisu se naši ciljevi sukobili samo za vrijeme rata. Ne. Oni su bili sukobljeni i prije, i za vrijeme i poslije rata. A što mi pravi Mostarci to nismo na vrijeme uočili? Što smo zbog naše tolerantnosti i demokratičnosti poricali postojanje različitih ciljeva. Ističući samo ono zajedničko. To je stvar naše političke pameti, odnosno gluposti. Gluposti koju ispoljiše naši najpametniji ljudi! U političke glupake na prvo mijesto stavljam sebe. HDZ-ovci su u ovaj naš Mostar uložili sebičan račun i neposredni nacionalni interes. Mi Mostarci krv i vjeru, da su to ipak ljudi kao i mi. Naša braća? Mi nji’ovo cviće? Mostarci su ginuli i izginuli za svoj voljeni grad 1992-95. Iako je ovo pisanje prožeto žestinom i strašću, mene garantujem ne muče nacionalne brige. Ne muči me sudbina Tute i Štele. Obuzet sam Mostarom i Bosnom i Hercegovinom. Demokratskom idejom. Nečim što smatram višim od primitivizma ove dvojice i njihovih naredbodavaca. U cijeloj istoriji mostarskoj, njihovoj iskompleksiranosti. Moralno i psihički je najmučnije nji’ovo ne pri’vatanje nikoga za svoga. Mi smo vjerovali da su to samo naše komšije? Siguran sam da će se mnogi Mostarci složiti sa mnom: Tutići, Štelići i još mnogi HDZ-ovci će se osjećati slobodnim tek kada se oslobode sebe i svoga ’rvatstva! U političkom i moralnom smislu moramo li mi Mostarci OPET preuzeti neugodnu ulogu oslobodioca?


Stojko-Stole Stojkovic - Strahote rata
Stojko-Stole Stojković - Strahote rata

Jer, ti ultranacionalisti su za slobodu i demokratiju mnogo, premnogo, iskompleksirani
rvatstvom'!!! Hoću da kažem da se njihov hegemonizam ponavljao kroz ubistva i pljačku nevinog naroda. Oni ni u kom slučaju ne mogu da vide, da sagledaju, da poštuju, ono što je drugačije od njiovog.

A šta je to tipično nji
ovo? Da li je ovo samo literarno zapažanje? Prepuštam zaključak drugima. I molim odgovor.

Nije za ime dragoga boga izginula ili protjerana polovina mostarskog stanovništva da bi oni
samo opljačkali i spalili mnoge kuće? U kojima se imalo šta opljačkati!

Časne motive njihovog žrtvovanja ja ne dovodim u pitanje. Samo uviđam i katastrofalne posljedice tog žrtvovanja za Mostar i Mostarce! Zbog toga našeg sukoba Mostar se razjedini u najgorim okolnonostima.

Ako je za Tutiće, Šteliće i ostale ultranacionaliste jedinstveni Mostar
zlo?

Onda je to ono Hegelovo zlo koje donosi i dobro! Valjda im je poznato da su Mostar i prije rušili, Mostarci su ga ponovo gradili. Mostar je od postanka bio politička tvorevina mnogobrojnih naroda i religija. Čini mi se da su napokon shvatili da je teško biti Mostarac. Još teže je htjeti, a ne moći!

Mostar do sada nikada nije bio nesreća ni jednog naroda. On je bio i biće političko prokletstvo sumanutim, ego tipovima kao, što su ti sa liste iz
aga. Mostar je bio i biće duhovna hipoteka demokratije i multinacionalizma. Stare demokratske ideje ovoga tla ne daju mira. I sama ideja o jedinstvenom Mostaru još i dan danas mnoge muči kao vampir. Čak i kada su terorisali nevine starosjedioce na njiovoj strani. A mi smo i te kako svjesni da naš voljeni grad nikada do dolaska Tutića i Stelića na vlast nije bio tamnica ni jednom stanovniku.

Izgleda da ti svi kandidati za
aag ne prihvataju ili ne znaju da smo mi Mostarci samo njegovi građani, sa jednim jezikom i nekoliko različitih vjera!

Znaju li Tuta, Štela, Jelavić, Prlić, Brajković... da su u politici jedna stvar želje, a potpuno druga - mogućnosti??

Samoubica je najmanje među nacionalistima, ubica najviše!

Čelnici pokojne Herceg-Bosne i njihova bratija su za ideju
Trabanta Hrvatske, žrtvovali svoju slobodu, demokratske ustanove, slobodu štampe... Sve to samo zbog jedne svoje bolesne gluposti: nacionalizma. I baš ta glupost ih danas satire. Ne posjeduju više nikakvu snagu. Ona je pri kraju. Troše zadnje atome grudobranske energije i pameti, u odbrani jedne neodbranjive političke ideje.

Svakom trezvenom Mostarcu je postalo jasno da je demokratija nepoželjna na
ultranacionalističkoj strani.

Opcija jedinstvenog Mostara nije diktatura nacionalizma. Ja kao demokrata, Evropejac, Mostarac, Bošnjak, smatram da niko pa ni oni nemaju pravo oduzimati slobodu mojim sugrađanima ni sa
lijeve ni sa desne strane. To je ono naše istorijsko pravo.

Da ste nam
gospodine Brajkoviću, Jelaviću, Prliću... dozvolili, mi bi vas u vrlo kratkom vremenu naučili miroljubivoj politici i demokratiji.

Da ste nam to dozvolili 1993. položaj Mostara, Bosne i Hercegovine, a boga mi i Hrvatske bi danas bio sasvim drugačiji. Kotirali bi visoko u Evropi! Bili moderni multinacionalni grad ili država(e). Međutim, i ćorav čovjek vidi da se Jelaviću, Prliću, Brajkoviću, Tutićima i Štelićima ne sviđa ovakav put.

HDZ bratija ponavlja greške iz Drugog svjetskog rata. Braneći tu groznicu će doživjeti ponovnu katastrofu.

Pod čiji šinjel će se ovoga puta sakriti?
!

Mogu li? Smiju li? Priznati grešku za zločin nad golorukim Mostarom.


Pogledajmo karte i vidjet ćemo prave granice. Zar nije bilo jednostvanije granična pitanja rješavati za stolom? Nego genocid i urbicid sprovoditi.

Stvar razvijenosti i kulture par umobolnika? Ili jednog naroda?

Ne znam znaju li Jelavić, Prlić, Brajković, Topići, Tuta i Štela! Ja znam. To je opštepoznato. Tražili su uvijek samo ono što im ne pripada.

Opet su podigli novu parnicu protiv međunarodne zajednice. Opet. Znaju li ti
superintelektualci da se u politici licemjerne i neprincipijelne parnice obično gube?


Dva svjetska rata ih nisu
oslobodila. Kako da ih oslobodi ovaj malograđanski? Možda se oni još nadaju?

Da li su svjesni da su sve izgubili. Čak i kriterije!

Od glave do pete su jednostavno zaslijepljeni. Shvataju li da su još mnogi sem Tute i Štele
žrtve aaga.

Nisu baš najbolje naplatili
patriotizam i narodnu higijenu. I zato su baš zaslužili ono što im se dogada, poslije onoga šta su uradili. Već odavno se čuje huk lešinara. Kako bi ih lešinarski, dakle veličanstveno razvukli po poljima pravde. Te poštene međunarodne pravde. Odavde iz zemlje vjetrnjača i lala, se rasprostiru vijesti, uvjerljivije nego ikada. Vijesti da će mnogi ”čelnici te trabant države, sem Tute i Štele uskoro (a to nije daleko) doći na ložiranje.

Čovjek bi rekao da sve izgleda kao da je svršeno. Kao da je istorijska istina donijela osudu i presudu u kojoj nema dileme: krivi su! I nema nikakve logike da se dalje srozavaju braneći se od neodbranjivog.

A za koga nema odbrane taj se obično brani kao u filmu: DO POSLJEDNJEG DAHA. Možda ćemo i taj film gledati?

Nema sumnje da će u ovoj našoj, ili sveopštoj preriji
”čelnici ostati potpuno sami. TO JE TA SLIKA!

Ispadoše poslije svega
heroji. Gringosi sa potjernica!

I paradoksalna priča o Tuti, Šteli i ultranacionalistima se završava? Jer borba naroda čije su vođe registrovane kao ratni zločinci je uzaludna. Na kojim je to principima zasnovana ta
zajednica, ako ne na zločinima? I kako može neko ko je sve te zločine i stradanja organizovao i provodio za sebe tražiti više osim Haškog tribunala? Koji samo zahtijeva sudenje ratnim zločincima.

Rizah Stetic - Logorasi, 1930.
Rizah Štetić - Logoraši, 1930.

Kako
vitezovi naroda”, koji znajuda mir nema alternativu, smiju sebi dozvoliti učestvovanje u jednom groznom i prljavom ratu?

Zašto Prlić, Brajković, Topići, Tuta, Štela i drugi nisu na vrijeme poveli računa, kada su previše željeli i tako računali, da postoji i Pravda?

Poslije svih žrtava u Bosni i Hercegovini stručnjaci za ratne zločine su izračunali da veliki dio krvavog polja odgovornosti pripada baš njima. Znam da im nije lako.


Vladati jednom stranom Mostara i sanjati pusti i propali san. O svijetu kao radosnoj nacionalističkoj bašči. Prepunoj krvi, istine, pravde i jednakosti”.

Njihov favorit je retro-sinonim: predstavnik svih kukastokrstaških noćnih mora onoga groznoga vremena.

Potpunom diktaturom, zatvorenošću, pranjem mozgova, orvelovskim invenatrijumom svake vrste. Ali i sa osjećajem nepobjedivosti.

Čini mi se da je to danas samo sjećanje na doba pretvrde čvrstine, ali i nada da će možda opet doći 1993. godina.

Tim više što iz Brisela i Haaga stižu vijesti da se sprema odgovor i
odgovarajuće mjere.

Iz ove priče ispada da Prlić, Praljak, Brajković, Topići, Tuta, Štela ... nemaju baš veliki izbor. Jedino borbu preobraćenih komunista i okorjelih nacionalista izmedu svjetskog desnog ekstremizma i lokalnog, njima svojstvenog hercegovačkog nacionalekstremizma.

Uz ideju globalne selendre, velika sestra, HDZ Hrvatske ih posmatra, pri čemu i njihova lica danas imaju par desetina bora više uz pjesmu sa šest-sedam tonova niže.

A mi Mostarci, šta će biti sa nama?

Sudeći prema stanju stvari: Povraća se duševni mir!

Mada ni Zapad nije tako loš? Desna strana Mostara je na zapadu, jer sa istoka (lijeva strana Mostara) kada se gleda sve je zapad.

Čujem da su se nedavno ponovo raskokodakali o nekakvom referendumu, Jelavić, Brajković i bratija... Ta vijest može da fascinira samo glupane.

Ova vijest u svijetu nije ni približno dobila publicitet kao ona kada je predsjednica Haškog tribunala lično izjavila da privodenje Kordića, Tute i Štele nikako ne znači kraj dosijea Hercegovina i srednja Bosna.

Da li je ovim zadnjim zahtjevom o referendumu i
potvrđena ideja pripadanja Lijepoj Našoj? Ili je to stari prototip manipulisanja sirotinje svuda u svijetu gdje vlada nesreća?

Možda je to dio
šire igre u kojoj treba da izgleda ono što ne izgleda. Ili vice verza?

A šta se to nas Mostaraca tiče? Od svih tih njihovih kokodakanja i kuknjave Mostar neće imati nikakve koristi. Najvjerovatnije će imati štetu.

Uspješnost njihove politike u
zapadnom Mostaru se mjeri samo jednim reperom: Narod koji rade gleda Jelavićevu ili Brajkovićevu facu na nekoj televiziji nego vlastite interese, može da očekuje od pomenutih osoba samo lijepe vijesti.

Zato valjda i postoje te i takve televizije? Stvaranje jedinstvenog Mostara je nekako simptomatično iz više razloga. Građanski Mostar nije dilema za one koji su od početka
sukobamislili i iskreno govorili o baš takvom Mostaru.

Otvorila mi se olovka, mogao bi do sutra pisati, ali mislim da je i ovo napisano dovoljno ako čovjek hoće da shvati. Ako ne?

Napisat ću još jedno pismo (lekciju), jer čovjek nikada nije star da bi nešto
naučio.

Uz mnogo demokratskih pozdrava završavam ovo pisanje i nadam se javnom odgovoru barem od jednog
čelnog-čimbenika”, za kojeg sumnjam da ću ikada dobiti?

Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Rizah Stetic - Mrtva priroda s pticom, 1966.

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2001 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2001 HarisTucakovic, Sweden
oo