o

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 127 (38 - nova serija)

Godina XXVI juni-lipanj 2000.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Nasuf Fazlagić
BJEKSTVO SA RUSKOG DVORA
Narodno predanje o hodži Škaljicu - sužnju sa Ozije
(događaj iz 1737. godine)

U gatačkoj općini postoji selo Dobropolje u kome su od davnina, pored ostalih, živjele porodice Škaljića. Odakle i kad su ovdje doselile nije tačno utvrđeno. Prema jednoj legendi, one su u Dobropolje stigle kao izbjeglice iz oblasti Herceg-Novog u doba bečkog rata 1683.-1699. godine. Možda bi današnje selo Škaljari kod Kotora moglo asocirati na njihovo porijeklo. U Gacku se pričalo, a to je zabilježio i Dedijer dr. Jevto da je Škaljića sablja bila treća od Hercegovine kod turskog sultana, što upućuje na činjenicu da se radilo o porodici sa ratničkom tradicijom.

Ranije je postojalo dosta opširno predanje o izvjesnom hodži Škaljiću iz Dobropolja. Predanje je danas sasvim blijedo i konfuzno, te ukoliko ga do sada niko nije zabilježio kompletnog, skoro ga je nemoguće otrgnuti od zaborava. Prema narodnom predanju, navedeni hodža je živio u 18. vijeku, a njegova porodica je bila u dosluhu sa domaćim hajducima i sa povjerenikom ruskog cara, gatačkim knezom Vladislavićem, kome je ona mnogo ”valjala” dok su Vladislavići živjeli u Hercegovini. Vladislavići su se Škaljićima za to kasnije odužili kad je hodža pao u rusko sužanjstvo. To se desilo 14. jula 1737. godine u bici pod ruskim gradom Ozijom (Očakov) istočno od Odese u Besarabiji u ratu između Turske i Rusije. U turskoj vojsci je bilo dosta muslimana iz Bosne i Hercegovine, među kojima i hodža Škaljić. Ovom vojskom je komandovao bosanski beglerbeg Bećir-paša Čengić. On je prije bitke kao muhafiz čuvao južnu rusku granicu sa 20.930 vojnika i branio Oziju. U ovoj vojsci je bilo: zaima, kapetana, spahija, bešlija, sejmena, nefera i drugih. Turci su poraženi, a dio njihove vojske zarobljen. Zapamćeno je da je pod Ozijom poginuo beg Ljubović iz Nevesinja sa četiri sina. Rusi su Oziju barutom razorili.

BEGOVI I OFICIRI

Prema navodima dr. Safvet-bega Bašagića pod Ozijom je zarobljeno 7.743 vojnika iz Bosne i Hercegovine. On navodi da su bili u sužanjstvu na tri mjesta. Iz ropstva se u februaru 1740. godine vratilo manje od. 2.000 sužanja koji su pričali o nečuvenim patnjama i stradanjima u Rusiji. Hamdija Kreševljaković u djelu Kapetanije u Bosni i Hercegovini, navodi dvojicu bosansko- hercegovačkih kapetana, ljubuškog i tuzlanskog koji su pod Ozijom pali u rusko ropstvo. Mula Mustafa Ševki Bašeskija u Ljetopisu spominje sužnje sa Ozije. Bilo ih je još živih 1795. godine koji su tada imali preko osamdeset godina. Neki su dobro govorili ruski jezik. S. Bašagić navodi da je pod Ozijom zarobljen Mehmed-beg Malkoč sa Pruščanima koje je u tom ratu predvodio.
Ismet Ramljak - Ferhadija u Banjoj Luci

Prema kazivanju hodže Škaljića, Rusi su sve zarobljenike iz naših krajeva iskupili na jednu poljanu tražeći da se izdvoje na jednu stranu begovi i oficiri, a na drugu ostali vojnici. Pošto je utvrđen identitet, vojni sud je na licu mjesta na smrt osudio neke begove koji su tu posječeni. Prvi je posječen bosanski beglerbeg Bećir-paša Čengić, a za njim i ostali. Ni jedan nije pošteđen. Prema pjesmi koja se ranije čula u Jaseniku kod Gacka zarobljenog Bećir-pašu je Sava Vladislavić pitao pod Ozijom:

”Znaš li, pašo, ne znali te ljudi,
Kada moju kuću raskućište,
Posjekoste mog brata Todora,
Mog Todora brata rođenoga,
I krvlju mi vatru pogasiste...”

Škaljići nisu bili na spisku optuženih kao ni gatački Hasanbegovići. General Vladislavić komandant područja Ozije ih je poštedio. Među preostalim zarobljenicima primijećen je jedan koji se posebno isticao visinom, te je tako na sebe svratio pažnju. Zapazili su ga oficiri i pozvali na razgovor, kojom prilikom je ustanovljeno da se radi o hodži Škaljiću. Po fizičkom izgledu im se jako dopao. Bio je mlad, visok, snažan i naočit Gačanin. Navodno su mu predlagali da se pokrsti što je on u početku odbijao. Spomenuo je Rusima saradnju njegove porodice sa Vladislavićima. General se ubrzo pojavio, te su ga oficiri upoznali sa hodžinom izjavo. Čim ga je ugledao Vladislavić mu je pohitao u zagrljaj, jer ga je, navodno, po ocu poznao. Prema hodži, kao zarobljeniku, od tada je primjenjivan poseban tretman. Vladislavić ga je, ipak, nagovorio da se pokrsti što, je on iz nužde učinio. Kasnije je uz pomoć - preporuku Vladislavića školovan, proizveden u sveštenika i zaposlen u jednoj od moskovskih parohija. Oženili su ga Sofijom iz carske porodice sa kojom je stekao dva sina. Jednome od njih je bilo ime Andrej. Škaljić je postao bogat, dobio ime Petar i uživao veliki ugled.

POVRATAK U HERCEGOVINU

Pored svega navedenog, Škaljića je zahvatilo kajanje i nostalgija za zavičajem. Misli su mu se vraćale u rodno selo Dobropolje. Jedan događaj koji se sasvim slučajno desio nakon skoro 16 godina provedenih u Rusiji, promijenio mu je tok života. On je u jednoj moskovskoj čajdžinici čuo dva čovjeka da razgovaraju našim jezikom. Prišao im je. Nije mogao da dođe sebi kad je saznao da su mu to zemljaci. Ova dvojica su, kako kaže predanje, bili izaslanici srpskog življa iz Hercegovine koji ih je poslao da od Rusije traže zaštitu i pomoć za oslobođenje od Turske. Škaljić im se požalio i uvjeravao ih da ne bi žalio umrijeti samo kad bi se mogao vratiti u Hercegovinu. Oni su mu predložili da ide sa njima ilegalno, na što je on pristao. Pričalo se da je ponio pune bisage zlatnog novca kojega je sa njima na troje podijelio. Odmah su krenuli na dug i naporan put u pravcu Moldavije i Karavlaške (Rumunija). Tako su stigli do Hercegovine. Škaljić se sada već u ozbiljnijim godinama poslije tolikih iskušenja, našao u svome Dobropolju. Ponovo je poslije toliko gospoština postao običan seoski hodža, kao što je počeo u mladim danima.

Čim je bjegstvo otkriveno na ruskom dvoru je nastala uzbuna. Carski dvor je preko turskog sultana intervenisao tražeći hodžin povratak. Stizala su razna pisma, molbe i obećanja. Njegova dva sina i žena su ga preklinjali da se vrati, ali je sve bilo uzalud.

O ovom događaju je postojala narodna pjesma u desetercu nastala u Gacku još za turskog vremena, koja je nažalost pala u zaborav. U njoj najvjerovatnije ima dosta fantazije. Sofija se u pjesmi naziva princezom. Nedorečene fragmente ove pjesme pokušao sam rekonstruisati u sljedećoj formi:

Hodža Škaljić u Rusiji bio
Tamo se je jadan osužnjio
Blizu mora i grada Ozije
Gdje su turske stradale spahije
Pod Ozijom u ljutome boju
Slobodu je izgubio svoju
Ovu bitku Rusi su dobili
I Škaljića živa zarobili
Mlada momka sa Gatačkog polja
Iz maloga sela Dobropolja
U ropstvu je vjeru promijenio
Ahmediju nogam pogazio
Avazile očenaš učio
Car je njime zadovoljan bio
Od dobre ga kuće oženio
Iz čuvene porodice carske
Od zenđila i oca i majke
Sa carem je sjedio i pio
I ime je svoje promijenio
Dva je imo u visinu metra
Od hodže su napravili Petra
Za nepunih dvanaest godina
Dva je stek’o u tuđini sina
I ako je u bonluku bio
Zavičaja svog se uželio
Te je hudan djecu napustio
Ludu djecu njemu najmiliju
I sa njima princezu Sofiju
On je zemlju ostavio rusku
I prebjego u državu Tursku
Bježao je od grada do grada,
Od Kijeva preko Bijograda
Prešao je preko vode Drine
I stigao do Hercegovine
Ali ljubav ni od šta ne preza
Knjigu piše Sofija princeza
Kćer jedina moskovskoga kneza
Iz Rusije kaurske busije
Spremi knjigu preko Carigrada
I Ušćupa carevoga grada
Ona pređe brda i planine
Dok ne dođe do Hercegovine
Kud će pusta kome će budžaku
Knjiga ode ravnu polju Gacku
Tatar carsku ispunio volju
Donese je selu Dobropolju
Dobropolju blizu Nadanića
Do čuvenog odžaka Škaljića
Tatar šćeše kuću da projaše
Poštp hodža na njivi bijaše
Tu mu tatar knjigu uručio
Njemu hodža dukat pokučio,
Ubrzo se oni rastadoše
A za hodžu muke nastadoše
Na knjizi je pečat razlomio
I odmah se jadu dosjetio
Jer na knjizi rukopis poznade
I potpise svoje djece mlade
Grozne suze od obraza lije
Žao mu je djece i Sofije
To bijaše knjiga žalovita
Dosta duga iz nje bije tuga
Riječi joj počinju ovako
Vrati nam se naš oče premili
Mi smo te se mnogo uželjeli
Sve smo tebi oprostili davno
Knez moskovski to govori javno
Kad ne žališ ruskinje Sofije
Što joj jadnoj za te srce bije
Zar ne žališ od srca evlada
Tvoju djecu dva posobca mlada

VEZA IZMEĐU VLADISLAVIĆA I HASANBEGOVIĆA


Žena Bećir-paše Čengića poticala je od roda Đulića iz okoline Mostara, vjerovatno iz Dubrava. Rusi su joj pod Ozijom zarobili brata Osmana koji je tamo pokršten. Njen sin Jakub je tamo posjećen. (Jovan Dučić: Grof Sava Vladislavić str. 19). Dučić navodi ovaj podatak prema naštampanoj srpskoj narodnoj pjesmi o navedenom događaju. Da li se u čitavoj ovoj legendi miješa ličnost hodže Škaljića sa Osmanom Đulićem, ili su obojica pokrštena, ne može se nešto sigurno zaključiti.

O porijeklu generala Vladislavića postoji predanje koje pored ostalog objašnjava veza između Vladislavića i gatačkih Hasanbegovića. U narodu se priča da se između gatačkih sela Jasenika i Berušice nekada davno nalazila kula kneza Vladislavića od više bojeva. Za toga kneza se misli da je bio obavještajac u službi ruskog cara. Bosanskohercegovački begovi Čengići iz fočanskog kraja odani sultanu su za to saznali i spremali se da ga uhvate i predaju turskim vlastima. Hasanbegovići su o toj namjeri obavijestili Vladislavića, te je on na vrijeme umakao u Crnu Goru, a odavde sa porodicom u Rusiju. Nije isključeno da u svemu tome nije učestvovala i porodica hodže Škaljića. Jedan iz porodice Vladislavića je, najvjerovatnije, taj ruski general pod Ozijom, koji nije zaboravio usluge svojih zemljaka gatačkih Hasanbegovića i Škaljića.
Ismet Ramljak - Ilustracija

Na osnovu svega što je upamćeno i zabilježeno mogao bi se izvesti nesiguran zaključak da je hodža Škaljić, pored svega što ga je zadesilo mogao biti umiješan u neku špijunsku djelatnost. Zemljaci sa kojima se našao u Rusiji mogli bi prije biti Crnogorci nego Hercegovci.

Narod za Savu Vladislavića misli da je on sin kneza Luke Vladislavića iz Jasenika, te da je rođen oko 1660. godine, što potvrđuju i nesigurni historijski izvori. Sava je, nesumnjivo, dubrovački đak odakle je 1677. godine stigao u Carigrad kao dubrovački službenik, a iz Carigrada otišao u službu ruskog cara Petra prvog kao diplomata. Služio je još dva vladara: Katarinu Prvu i caricu Anu Joanovnu.(1) Pošto je za vrijeme bitke pod Ozijom Sava bio dosta star i uskoro iza toga 1738. godine umro, to bi taj general mogao biti Efim Ivanović Vladislavić, sin Savinog brata Jovana.

U historiji je već odavno poznato da je važna ličnost u organizovanju crnogorskog ustanka protiv Turske 1711. godine, pored njegovog vođe Hercegovca Mihajla Miloradovića, crnogorskog vladike Danila i drugih bio i diplomata ruskog cara Petra Prvog velikog Sava Vladislavić. Ustanici su pored ostalog napadali i turska utvrđenja po Gacku, ali bez značajnijeg uspjeha. Turska je poslije toga na Crnu Goru slala kaznene ekspedicije, i to prvu pod komandom Ahmet-paše, a drugu nešto kasnije 1714. godine koju je vodio bosanski vezir Numan-paša Ćuprilić. Negdje u to vrijeme su neki članovi porodice Vladislavića i Miloradovića preko Herceg-Novog i dubrovačke teritorije otputovali u Rusiju. Historijski dokumenti iz Dubrovačkog arhiva ukazuju da su 1712. godine dvije žene iz porodice Vladislavića iz Jasenika pisale pismo sa dubrovačke teritorije Ahmet-paši i molile ga za povratak u Jasenik. To su žena Duke Vladislavića, Sima i Kanda, žena Živka Vladislavića.

Današnji gatački Vukomanovići su prema porodičnoj tradiciji potomci nekadašnjeg kneza Vladislavića. Što se Save Vladislavića tiče, on je identičan s knezom Raguzinskim koji je dobio ime po Dubrovniku - Raguzi gdje se školovao, a odavde dospio na ruski dvor u diplomatsku službu.

Donji Vakuf, 30. aprila 1986. godine

(1) Carica Ana Joanovna (Ivanovna) vladala je od 1730-1740. godine i bila na vlasti za vrijeme bitke pod Ozijom.

Literatura:

- Dedijer dr. Jevto, ”Hercegovina”, Srpski etnološki zbornik XII Beograd, 1909.
- Dr. Safvet-beg Bašagić, ”Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine od 1463-1850”, Sarajevo, 1900.
- Jovan Dučić, ”Grof Sava Vladislavić”, Sarajevo, 1969.
- Mula Mustafa Ševki Bašeskija, ”Ljetopis (1746-1804.)”, Sarajevo, 1968. Prevod s turskog, uvod i komentar Mehmed Mujezinović.
- Hamdija Kreševljaković, ”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, Sarajevo, 1980.
- Fra Bono Benić, ”Ljetopis sutješkog samostana”, Sarajevo, 1979.
 

Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Mersad Berber - Iz kataloga "Graphic prints 2000"

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2000 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2000
HarisTucakovic, Sweden
oo