o

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 127 (38 - nova serija)

Godina XXVI juni-lipanj 2000.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Slovo urednikovo - Alija Kebo
MOSTARCI U TEGLAMA

Mili moji, kuda koji...

Stiglo mostarsko, raskošno proljeće. Procvjetao jorgovan, mirišu ljubice, zova, ruže, šeboji, magnolije, jasmini, - ali cvjetaju i drača, žara, i sjekavica, i haptika, i trnina...

Samo, život ne cvjeta... Čovjek puk’o ko Černobil... šanse su promilske da preživi traume savremenog svijeta.

U Mostaru ništa novo! Niko se još ne vraća u stanove i kuće na desnoj strani grada. Ama baš - niko. Ne daju ekstremisti. Na ovom pitanju padaju i Federacija, i Dejton i Međunarodna zajednica.

A Mostarci, prognanici i izbjeglice iz inostranstva masovno se vraćaju u zavičaj.

Tako su ove zime i proljeća u glavni grad Hercegovine stigli Hiba Jugo, Ešref Kupusija, prim. dr. Dževad Halilhodžić i mnogi drugi. Ali - stigli u urnama!

- Jadan je to i kukavan povratak kada dolaze u teglama - komentariše stara Mostarka u Cernici.

Istovremeno, Muslimani, Srbi, Hrvati i drugi narodi i narodnosti, u sve većem broju napuštaju ovu sredinu i odlaze u svijet.

Sada oni imaju dvije domovine, ali i bez i jedne su.
Mersad Berber - Horseman before Alifakovac, 1999.

Pa jedna poznata sugrađanka iz Bućeve ulice, za ”Pisma Mostu” iz Amerike šalje svoju pjesmu koja ovako počinje i završava:

”Kada umrem, Allahu oprosti
U Hercegovinu
prenesite ml kosti”...


Drugi građanin, u reviji Povratak piše reportažu čiji jedan fragment ovako glasi:

”Ko je kome, moj komšija, onda u ratu mogao pomoći?! Zlo nastaje od ljudi, a ne od Boga, Bog odstupio, đavo pristupio, te nikako da ode!”

Treći građanin, komšija i pošteni vjernik, na ovo uzvraća ajetom iz Kur’ana:

”Možda će Bog jednog dana izmiriti vas i vaše protivnike i između vas uspostaviti prijateljstvo”.

U ovoj sluđenoj stvarnosti kvasa osjećaj tuge i beznađa na svakom koraku.

U posljednjoj godini dvadesetog stoljeća počeo je opet rat u Evropi, kažu kolijevci civilizacije.

Sada se čini da globalnog, termonuklearnog rata neće biti, a ovih lokalnih, regionalnih biće, biće... i danas traju...

Znamo šta mogu da urade zračne i kopnene snage, a gdje su snage razuma?!

Sjećanja sežu do Vijetnama, Čilea, Kube, Koreje, Konga, Iraka, Irana, Egipta, Palestine...

Pedeset godina se ubijaju Izraelci i Palestinci, ali ni jedna bomba nije pala, niti će pasti na Tel Aviv. Tako, valjda, Veliki hoće i - kroje.

Nekada je osuđen najveći boksač svih vremena Kasius Klej zato što je odbio da ide u vijetnamski rat, dok je Jaser Arafat, borac za palestinsku državu proglašen za neprijatelja br 1 i prvim teroristom svijeta - da bi kasnije Kasiusu Kleju bila vraćena titula svjetskog šampiona, a Arafatu dodijeljena - Nobelova nagrada za mir!

Ovaj autor kada piše Slovo, vazda je u dilemi: kako da razluči lijepe i ružne, odnosno životodajne i smrto(do)nosne teme kojima je i njegov prijatelj, slavni poeta Jevrem Brković posvetio mnoge svoje stranice i knjige.

Tako i ovih majskih dana, dok se na sve strane toče zvuci i mirisi proljeća, i dok se obilježava Dan pobjede nad fašizmom i odaje pošta žrtvama Drugog svjetskog rata, čita, ponovo, knjige o Jasenovcu (poznat kao ”balkanski Aušvic”) u kojem su Pavelićeve i Artukovićeve ustaše ubile 80 hiljada ljudi koji su umoreni najsurovijom smrću!

Tamo su, u Jasenovcu, ustaše maljem ubile naše poznate knjževnike Ziju Dizdarevića (Muslimana) i Grgura Karlovčana (Hrvata); Hasana Kikića četnici su zaklali na planini Čemernici, kao i Ivana Gorana Kovačića (dok je Skendera Kulenovića - vele njegovi biografi i kritičari - u Beogradu ubilo njegovo vlastito srce).

Ako se nekada, davno, u Hercegovini najviše umiralo od kuge, šuge i sušice, danas se, kažu, najviše umire - od tuge. Od te boljke najviše stradaju oni što osuđuju ta nakazna čudovišta što se zovu - rat i nacionalizam.

Zato će se i hroničareva nova knjiga poezije zvati: Mostarci u teglama koja će biti neka vrsta Poslanice svima koji vole ovaj grad, ali onaj naš, drugarski, bratski, komšijski, zajednički.

Za moto te knjige posuđuje stihove akademskog slikara i pjesnika Ismeta Ramljaka velikog i dokazanog prijatelja Mostara koji - veli:

Pjesma se nikad nije odmicala
Od moje duše radosne il’ tužne
Uvijek je bdila i vidala mi rane
Davala mi snove i impulse nužne

Kad bijah u samoći, na vjetru, u kiši
Bila mi drugar, sestra i mati,
Hranila me slovom, napajala rimom,
Brižno, radino da nije znala stati.

Ja nju nisam molio da pjesnik postanem,
Već samo da imam kome nešto reći...

I, evo govorim, pa kome krivo i mrsko, kome milo i drago...

Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Mersad Berber - Iz kataloga "Graphic prints 2000"

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2000 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2000
HarisTucakovic, Sweden
oo