o
Mostujte sa nama
Arhiva
Vlado Puljic - Hommage Pocitelju

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 125-126 (36-37 - nova serija)

Godina XXVI april-travanj/maj-svibanj 2000.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Ramiz Salihović

LJUBAV HANKE ČOLAK

Iako već u pedesetoj godini, Hanka Čolak imala je ženstveno tijelo, bez suvišnih kilograma, skladno i snažno, bez znaka slabosti. Ni pomišljala nije kao ostale glumice na borbu sa godinama. Naprotiv, ako starost dolazi, ne liči na sramotu i bruku koju treba sakriti, jer bore na licu i sijedi pramenovi kose ulivaju poštovanje i dostojanstvo. Zato, ako bi pred ogledalom stajala naga, nije živjela u strepnji kako će iduće nedjelje stati pred pubiku. Uostalom, ionako je naučila da uzima uloge koje joj daju, ili ako budu dali.


A pozorište je za Hanku jedini život. Sa svakom ulogom počinjala je od nule. A u toj nuli bila je najsrećnija. Osjećala je da tu počinje njena odbrana od svega što bi je moglo ugroziti, pa u toj odbrani postajala je otpornija, iako je uvijek bila na početku.

Najteža je praznina između dvije uloge, kao ogromna provalija između dvije planine. Tada se, odnekud iz daljine prema Hanki kreće jedna tačka i približavajući se povećava u krug, u veliko ništa, pa se zaustavlja na njenom stolu među razbacanim tekstovima odigranih dramskih uloga. U njima pokušava prepoznati sebe, ali sjećanje izdaje, mozak je neposlušan. Pa zar je sve prošlo tako brzo i besmisleno?!

Noću se ponavlja onaj strašni, najstrašniji san: mora da glumi, a ne zna ni šta, ni koji komad. Tjeraju je, a ona moli da joj daju kostim, da joj barem ispričaju sadržaj onoga što glumi.

Nekad se opet budila poslije živog sna o sinoćnjoj predstavi i bila toliko srećna da je noću skakala iz postelje. Sinoć je, eto, bila sjajna Poli Pičam, Brehtovo ”otuđenje”. A otuđenje je u tome da, odjedanput, počneš da pjevaš, a da ostaneš Poli.
Mensur Dervisevic - Ilustracija

U trenucima praznine i krize koja je neminovna, obično kad završi neku ulogu prosto bi bježala iz Sarajeva, pronalazeći u putovanjima jedini oblik zaborava. Stara očeva kuća u Kikićevoj 7 u Modrinju bila bi joj privremeno sklonište od posla i publiciteta.

Kuća je jednostavna i lijepa, sa fasadnim potkrovljem i širokim prozorima što gledaju na prostrani trg. Čaršija je Hanku iz iste kuće ispratila prije trideset godina na neizvjestan glumački put a sada, jedanput godišnje, pomno prati Hankine dolaske, njene samačke šetnje u vrtu okruženom visokim zidom koji počinje od samog kamenog stubišta. Nakon očeve smrti u kuću niko nije privirio osim nje i komšije Lutve, koji je održava kao svoju, pokreće ustajali zrak prostranih soba, pretresa posteljinu, u vrtu uspravlja georgine i ruže, čuva kuću od pohare.

Taj komšija Lutvo, bivši mornar, očev prijatelj, kome je drug izbio oko u školi a cirkular osakatio nogu u nekoj posavskoj strugari, neodoljivo je podsjećao na Viktora iz priče Alfonsa Dodea ”Lijepa Niverneza”.

Stojeći na širokom kamenom zidu ispod koga se prostire mutna Sava, Hanka se kao na javi sjeća doživljaja iz djetinjstva. Trinaest joj je godina i ima običaj da čuči na zidu i ispraća svaki šlep kao ploveću tajnu. Na šlepu su dječak i djevojčica, mornar sa drvenom nogom, kapetan sa lulom i bocom, jedna mačka i jedan gavran. Dosjetili su se. Kao pozornica njoj i Adiju poslužiće kameni zid, a šlep su načinili od jabukovih suharaka. Adi je donio mladog gavrana, ona crnu mačku. Sve kao u ”Lijepoj Nivernezi”.

Ne sjeća se koliko je trajala igra na plovećoj tajni kada su im se u zamišljenim ulogama dodirnala tijela, ali zna da je to bila njena prva i najdraža dramska uloga u životu. Zaneseni svojim ulogama i plovidbom na toplim talasima, nisu ni primijetili jedinog svjedoka predstave. Kao probuđeni iz sna, ispod zida su ugledali jednookog komšiju sa drvenom nogom, mornara Lutvu. To bi trebalo biti njihov Viktor iz ”Lijepe Niverneze” koji svakodnevno plovi Savom. Za trenutak zbunjeni i postiđeni, Hanka i Adi kao krivci, postepeno se pribraše i postadoše sigurniji. Neko je ”slijep kod očiju”, a komšijino desno i jedino oko bilo je neobično sjajno, snažog i prodornog pogleda, a svo od neke vatre iz neobrijanog i preplanulog lica. Ovo više nije ličilo na igru iz ”Lijepe Niverneze”, niti je ona djevojčica, ni Adi dječak, ni Lutvo mornar Viktor.

Otkuda slika od prije trideset i pet godina?! Možda su je ova mladalačka igra i šleperi na Savi odmamili na putouanje, bjekstvo od usidrenog života na pozorišne daske!? Nikad do ovog trenutka nije zazirala od jednookog čuvara očeve kuće. Narednih dana neočekivano je počeo progoniti taj davni prodorni pogled jednookog mornara, i to sve snažnije ako bi nastojala da se oslobodi, poredeći ga sa sadašnjim, bezazlenim i bezizražajnim pogledom ispijenog i zapuštenog čovjeka, sijede i neobrijane brade, koji je jutros ulazio u dvorište. Stojeći sada na istom mjestu širokog zida posmatrala je prostranu vodu. Nije znala ni gdje izvire, ni kuda teče, ni kako se zove. Riješena da se oslobodi neobičnog sjećanja i Lutvinog pogleda otputovaće u Sarajevo i neće se više vraćati očevoj kući.

U stanu je pokušala da se smiri i pribere, tješeći se da to nije bolest što je mami i priziva. Kako izaći na pozornicu, šta ako zaboravi svoju ulogu čim pomisli na onaj prodorni pogled? Učiniće joj se da je iz publike gleda samo jedno lice i oko koje prodire u njeno tijelo, oduzima joj glas i potpuno je razoružava.

Strah poprimi zabrinjavajuće dimenzije kada Hanka primijeti da se plaši svakog ljudskog pogleda i lica, jer otkrivaju njenu slabost i muku. Zašto su svi pogledi na ulici, u samoposluzi, u kinu, upereni u nju i protiv nje? Čak i pogled najbolje prjateljlce Edite Ras skida joj sa lica masku i u trncima prodire do petnih žila. Najbolje je biti u stanu, samo noću istrčati daleko od ulice, pozornice i ljudskih lica.

Možda će sve muke proći kad dobije novu ulogu, jer bez posla svi glumci kukaju, prosto se razbole. Tad se neće poistovjećivati sa vanjskom slikom o sebi, neće gubiti sebe. A i taj glumački posao... Da se može nekako obavljati zakulisno, da se uopšte ne mora pojavljivati i da je niko nikada ne vidi. Šta bi onda od nje ostalo, jer zna da u njenom životu i nema mjesta za vlastite misli i ideje, sva je pod vlašću glume, uloge su njene ispovijesti. Nikakvi tragovi neće iza nje ostati. Dnevnike i memoare nije pisala, kritike o sebi nije skupljala, čak ni albume s fotografijama nema kome ostaviti.

Čekajući novu ulogu Hanka čvrsto odluči da otkaže odavno ugovoreni intervju s novinarom ”Večernjih novina”, plašeći se prvi put štampe i publiciteta. Popuniće upitnik koji joj je novinar uručio i poslaće ga u redakciju:

Stanje Vašeg duha? - Depresija.

Glavne crte Vašeg karaktera? - Ne znam.

Ptica koju volite? - Ševa.

Vaš cvijet? - Zumbul.

Gdje biste živjeli? - Na planini.

Vaša boja? - Sve boje.

Šta je nesreća? - Teška bolest.

Šta je smrt? - Radoznala sam. Ako ne može da se izgubi nijedan djelić materije, zašto mora da se izgubi i djelić duše? Smatram da je smrt bezbolna.

Vaše geslo? - Izdrži!

Šta biste htjeli da budete? - To što jesam.

Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Mustafa Pezo - Stari Mostar

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2000 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2000 HarisTucakovic, Sweden
oo