Srdja Pavlovic
PJESME - SVJEDOCI
BOLA I NADE
Savremeni kanadski
pjesnici
POETA DOCTUS - Skica za portret E.D.
Bladzeta |
Sredinom
pedesetih godina, u Sjevernoj
Americi se formirala nova
generacija pjesnika pod uticajem
"Beat" pokreta.
Propagiralo se citanje poezije po
kafeterijama (najpoznatija od
njih bila je takozvana "Ten
O'Clock Scholar"
kafeterija na Univerzitetu
u Minesoti), i zbirka
pjesama "Howl",
Alana Ginsberga dala je
pobunjenicku notu opstoj klimi
anti-establismenta na citavom
kontinentu. Naravno, postojali su
i oni koji su i dalje pisali
akademsku poeziju na fonu
sjecanja i uticaja T.S.
Eliota - liricari poput Roberta
Lovela, Randala Dzarela, Houarda
Nemerova i Karla
Sapiroa.
No, to je bilo i vrijeme pjesnika
koji su osluskivali i biljezili
jedino najdublji eho sopstvenih
osjecanja. Vrijeme onih koji
nijesu protestovali, pratili
trend i zagovarali velike
promjene. Oni su bili okupirani
otkrivanjem znacenja same
kategorije vremena i odnosa
izmedju vremena i jezika. Jedan
od ovakvih pjesnika, E.D.
Bladzet, strpljivo je ispisivao
svoj lirski testament, dok su
drugi pokusavali kreirati ili
pratiti tadasnje literarne
trendove.
Bladzetove pjesme su
svjedoci. One govore o
dubini bola, tezini gubitka i
gustini odsustva. Ali one,
takodje, zvuce kao nada, kao
obecanje koje moze da ukroti ocaj
i omoguci nam da govorimo buduce
vrijeme. One su post-strukturalni
pastoralni lament i pripadaju
tradiciji na kojoj su izrasli Rilke
i Malarme. Bladzetove
pjesme su ekstaza,
kontrapunktalna i zadivljujuca -
pune briznosti, poput Bahove
muzike, istovremeno i dar i passacaglia.
Ovo je, medjutim, samo jedan
segment iz spektra Bladzetove
poezije - elegijska meditacija
nad onim sto je izgubljeno,
odsustva koja nas okruzuju u ovom
svijetu i njihove rijeci. No, ako
u ovim pjesmama postoji tama,
onda postoji i svjetlost. Osim
gubitka, nalazimo i na dobit -
sami cin pisanja, cin ljubavi. To
su ljubavne pjesme svijetu i
voljenoj osobi. Ova poezija
definise svijest da sve njegove "zelje
odlaze/ napolje ka nemoguce/
lijepom". Ovo,
naravno ne znaci da treba
prestati sa pisanjem pjesama.
U pocetku - cistota dikcije. Od
prve pjesme u prvoj knjizi "Take
away the names",
ocituje se zelja za postizanjem i
dostizanjem te cistote. Bez
obzira na to koliko se, u
kasnijim knjigama ovog pjesnika
uvecava retoricka kompleksnost,
teznja ka cistoti dikcije odrzava
se kao konstanta. Kao sto i sam
autor kaze: "Zelio
sam da saznam sta su bile rijeci
koje namjeravam koristiti. Stoga
sam namjerno ogranicavao
rijecnik. Ali, jedna od ljepota
omedjenog jezika jeste da, iako
se jedna te ista rijec ponavlja u
razlicitom kontekstu, ona pocinje
da mijenja sopstvenu znacenjsku
vrijednost. Dakle, ona lagano
cini svijet neuhvatljivim."
Ta neuhvatljivost i elegijsko
raspolozenje konstante su u
Bladzetovoj poeziji. Iako se rane
pjesme mogu uciniti slicne onima
koje su pisali Imazisti, |
| |
JEZIK *
( * take
away the names, 1975.)
Ptica
je napustila
moj jezik
stablo
je golo
bez jata
moj jezik
ogoljeno
stablo
govori |
|
program je drugaciji. Ne
insistira se na jasnoci slike kao
takve, vec na cistoti izraza.
Bladzetova poezija
je nezaboravno polilingvalna i
neuhvatljiva. Ona trazi upornog i
obrazovanog citaoca. Puna je
naprslih idioma, aluzija,
lingvistickih inovacija i
poigravanja pravilima gramatike. To
je nova vrsta post-moderne
poezije koja duguje
srednjovjekovnim lirskim
pjesnicima i trubadurima, koliko
i modernistiva poput Rilkea,
Stivensa, Paunda, Malarmea i
Vilijamsa. Ova poetska
forma je gradjena na iskustvu iz
sirokog spektra mogucnosti,
ukljucujuci i evropske uzore,
drevne rimske i grcke majstore
stiha, te bolnu tisinu Pola
Selana. Iako je
ocigledno da je Bladzet
ucio i od sjevernoamerickih
pjesnika, njegove palimpsesticne
pozajmice otezavaju, ako ne i
onemogucavaju odredjenje jasne
linije poetskog nasljedja i
kategorizaciju ovog pjesnika i
njegovog djela.
Odgovarajuci na ceste komentare o
kompleksnosti njegove poezije,
znacaju ponavljanja rijeci i
insistiranju na ogranicenom
jezickom aparatu, autor kaze: "Jedini
pjesnici za koje znam da su ovo
cinili su srednjovjekovni lirski
pjesnici, i savremenim
kriticarima postaje jasno da je
cak i taj ograniceni rijecnik
veoma zavaravajuci. Radi se o
konstanti prelaska od denotacije
ka konotaciji, u jednoj te istoj
rijeci. Ovo je osobita
karakteristika drevnih
provansalskih ljubavnih
pjesama."
Jedno od najvecih zadovoljstava
koje citaocu pruza Bladzetova
poezija jeste upravo njena
neodredjenost i neuhvatljivost.
Pjesme odbijaju da se zatvore,
zato sto njihove rijeci odbijaju
da budu staticne. Iako same po
sebi jednostavne i razumljive,
one prolaze kroz tako duboke
promjene da cesto gube svaki
smisao konvencionalnog znacenja.
Cini se da je pravi posao bio
nauciti kako da se napise
recenica, a potom, uciti kako i
koliko je ta recenica samosvjesna
- recenica koja samu sebe
promislja dok se ispisuje na
hartiji. Recenica kao zmija. Cin
pisanja poezije nema za cilj da
nadjene ime, vec da artikulise,
saplicuci se o ivice rijeci, dok
ispisuje stihove, ispisuje mijene
svijeta i metamorfoze. Cemu,
onda, napisana recenica, cemu
stih? Zato sto se stih ne
okoncava - on dodiruje tisinu
koju zeli da otkrije. Cini se,
ponekad, da potpuno promasi
zeljeni cilj, samo da bi namah
zapoceo novi zivot. |
|
 |
GRADOVI
Svi gradovi nasih djetinjstava sada su
uzapceni u
ono drugo Sada njihovih vjecitih sabata,
sebe preslikavaju
nepokolebljivi, mirujuci u odsustvu,
simetrija
drveca uspravljenog duz bulevara, sunce
zatomljeno u
popodnevima dugih vjecnosti, na ulici
ljudi u
koraku i pokretu, pseci lavez, zvuk
nevidjen
na horizontima zvijezda u drugim
konstelacijama: Zasto
su ovo jedini gradovi u kojima se
srijecemo pod zvijezdama sto
za nas nemaju imena, Mi, mi se srijecemo
uvijek ogoljeni, osim onih
zvijezda cija nas svjetlost pokriva kao
kisa sto
propada kroz snove o kisi, nemocna da
objasni Nas sopstvenim
ocima ? Mnostva zvijezda su nasa tjelesa,
ona kisa
po najmanjim gradovima u njihovim
vjecitim oklijevanjima. Ruze nicu
u nama nevidljive; svjetlost, njihov
oblik, postaje ruza
gotovo otvorena, zvijezde nad nama tek
sto doticu zemlju.
RENESANSA
Tebi predajem sve moje kosti, one sto sam
dobio
na rodjenju, tvoje daj meni, i mi smo
rodjeni iznova,
rebro koje si imala, rebro sto je sada
moje, Adam
i Eva cjelokupni, razmijenjene anatomije,
sunce i mjesec
u obostranom pomracenju, svjetlost medju
njima, ne sunceva
vec od oboje. sta to u basti treperi u
zraku
gdje jabuke nijesu jabuke no svjetlost
sto pada
po suncu i mjesecu, i sta su sve one
kosti
ako ne nasi oblici u podijeljenim
samocama? One su kosti
ranijih misli, obuzetih samima sobom,
sunce po njihovim kozama, mjesec se mladi
u tami
odvojenog uma. Kosti su bile kosti, a mi
smo bili nijemi izrazi,
kosti u nama, rekviziti sto nas pretacu u
sjenke, vjetar, travu,
stvari napustene u grudvicama vremena,
koje se usamljene vracaju u prah,
ali nase kosti su sada nase, ne tvoje ili
moje, mjesec i sunce,
kamen razgradjen u vatri, jabuke iz vrta
koje plesu na nasim rukama.
EMILI
Sve sto je zaklanjalo tvoje tijelo od
svijeta bila je haljina, krpa
cistote i smrti. Gospodari tvojom
napustenom sobom, stojeci pred
nama u svom prozirnom kavezu, i ti unutar
svega - staklo,
vakum, unutrasnja praznina, gdje su Bog i
vrapci, mnostva i
odsustva medjusobno uskladjeni, zanos i
patnja,
sinonimi tvoje cistote i smrti, koje
navlacis
da odjenes stranicu pred nama u jednom
potezu, nerazgovijetnu
i ogoljenu, pokret ka vjecnosti od stakla
gdje sunca u svojim
apstrakcijama pune vazduh u jednom
neprekidnom snopu, udar
tako tezak i nemaran da niko i ne sanja
prestanak, pogodjeni
cvjetovi i trava povratnica na godinu.
Tvoja haljina odolijeva,
njena cistota i smrt hermeticki
zatvoreni. Sta je ta pokrivka
za tvoju put te mislimo da ona
prevladava? Postace prasina,
staklo i bog zajedno oduvani u nistavilo
gdje lezi pocetak,
beskrajna praznina u koju si otisla,
jedan udarac i sve je
izbrisano, i evo tebe, cista snaga
pokreta u zraku,
nevidljiva i nedokuciva za relikvije.
Vjecnosti
stoje uspravne u vazduhu oko nas,
odjevene u oblike
od nevidljive boje, sve su kao azbuka sto
ne govori nego dise,
dah rijeci u njihovoj pocetnoj cistoti,
neodjevenih glagola,
obozavanje, uzbudjenje ranjenog sunca,
svjetlost,
svemir polozen nag, prvobitnost prasine,
vazduh
vidljiv jedino kao spoznaja, i tamo, u
toj rijeci gdje ti
ne Znas vec Jesi, sam vazduh pocinje,
spoznaja onog,
Onog sto jeste, druga strana Boga i
trave, vazduh
sto vjecno propada kroz sopstvenu
prazninu, sunce
u pokretu, ali prasina, prasina sto
leluja u notnom ritmu
koji je Osnova spone gdje pukotina
prestaje -
knjiga otvorenih ruku.
BOJE RATA
Ona je mozda nekad i bila djevojcica
doplovila
u necije misli .......... stabljika
bog se igrao
zeleno
lovci opkoljavaju velike mocvare
ubijaju ptice
posvuda su mamci
ovlas objeseni u nasim rukama:
Monteverdi, Karl Marks, dueti
za flautu i harfu,
muzika za topove
naspram sunca
ne vjerujem u bogove
koji se igraju na poljani
vjerujem
da nas okruzuju lovci
muzika koju cujemo suprotstavlja
crveno: zeleno
SE DALL'INFERNO ARRIVO A QUALCHE
QUIETE
Izvijeni u pernatu strijelu ljeta,
prozori svih juznih krajeva
presjekli su poznati svijet po nepoznatoj
ivici
gdje se brodovi vrte u zalivima bez
odjeka
kao kuca sto drzi svoje beskorisne urne
ovdje smo dovedeni, sine, da gledamo
iza vidika koji nam daju dnevni prozori,
gdje ptice u beskonacnim zljebovima
svjetlosti
otrzu nas bez ociju od talasa i raspinju
zijeve stolica sa pjescanih horizonata
ja sam gluv za planete
prazne greske zapada
sva stvorenja sto su dopuzala u njihovu
praznu kucu:
ona, gdje svjetlost
kao Saskvahana dotice
na obalu tame, ona omedjava prostor
gdje kao statuete bogova
ribe pocivaju
daj mi tvoju ruku aprilskih jutara;
ne dodiruj, sine,
malene brodove, mi nemamo
svetih stvari
SJENKE
Moze li biti, pitala si, da mrtvi
sanjaju, i moze li biti da u njihovim
uskim hodnicima rastu nocne more snova o
njihovoj smrtnosti
ili, da li oni sanjaju kada legnu poput
spavaca da su oni sami snovi
koji mogu biti nasi kada se zagrlimo u
tami, mrtvi-zivi u nama,
nasi snovi, san ponovnog radjanja,
trenutak kada se budimo
trenutak kada su mrtvi mrtvi? Grobovi su
ono sto nosimo
pod suncem, tisina sto je cine sjenke
koje vidimo pored
nas, cestice prasine koje lebde nasuprot
ljetu. Ako su noc i ozivljeni
mjesec mjesta gdje mrtvi prave uvertire
za nas, i mi smo
njihovi, sta ce biti od nas mrtvih, ili
si ti sada
san moga sna, sto me vec odvlaci u san
besmrtnosti, i ja u njemu sanjajuci tebe?
Tada
bi mi bili nas san, san naseg budjenja,
budjenja u
naboranu sjenku koju mislimo, njena
svjetlost, mjesec koji sanja.
DOMA*
(*
Ceski: kuca; dom)
Sakupili smo sva malena jezera i odnijeli
ih kuci - ribe uspavane
u njihovim talasima, stabla zastitinike
duz obala,
ptice sto bacaju nenadne sjenke po vodi -
jezera i priroda
smjesteni u nasoj kuci, mi smo sjedjeli
kroz
njihove vremenske mijene, pod nama
travnate podnice i umjesto plafona
nebo od jezera, drugaciji zrak: zivjeli
smo
s njima, i ona sa nama, sve dok ne
postadosmo
njihova godisnja doba u prolasku,
bljestave jeseni na odlasku,
bili smo snijeg i kisa, mjesecina prosuta
po vodi u dugim nocima,
jedno sa zvijezdama koje se ogledaju
u nama i u jezerima. Mi smo znanje
nevidjeno
sopstvenim ocima, ali zivo u nasim
tijelima,
ponudjeno kao govor sto se sam pise
onamo gdje se razminjuju vjetrovi, boja
jezera
mijenja se i moze se reci da sve to - Mi,
kako
sebe zamisljamo, voda, vazduh i njegove
mijene - samo
sto ne progovori, i ako progovori bise to
tudjim jezicima,
mi cemo govoriti kao voda, jezera ce
mrmljati zdravice kise
po njihovom licu, kisa i sunce u nasim
ustima kao nase
rijeci, mi - slicni svemu postojecem,
znali smo
gdje centar svega je, tamo, kod kuce, na
obalama jezera.
S engleskog preveo: Srdja
Pavlovic |
BILJESKA O AUTORU
E.D. Bladzet (Edward Dickinson
Blodgett), je rodjen 26.
februara, 1935. Jedan je od osnivaca
Odjeljenja za Uporednu Knjizevnost na
University of Alberta (Alberta, Kanada),
gdje vec vise od tri decenije radi kao
univerzitetski profesor. Aktivni je clan
Kraljevskog Drustva Kanade (Fellow of the
Royal Society of Canada) i urednik u
casopisu Canadian Review of Comparative
Literature. Medju njegovim naucnim
radovima posebno mjesto zauzimaju:
monografija o kanadskom autoru Alis Munro
(Alice Munro), prevodi Karmina Burana
(Carmina Burana), drevne provansalske
romanse Flamenca i Istorije Knjizevnosti
Francuske Kanade (u stampi).
Jedan je od najpoznatijih pjesnika
Kanade. Do sada je objavio deset knjiga
poezije. |
take away the names (1975),
sounding (1977),
Beast Gate (1980),
Arche/Elegies (1983) - Nagrada za poeziju
'Stephan G. Stephannson'.
Musical Offering (1986) - Nagrada za
poeziju 'Stephan G. Stephannson'.
Da Capo (1990),
Apostrophes: woman at a piano (1996) -
'Governor General's Literary Award for
Poetry'.
Apostrophes II: through you I, (1997).
Transfiguration, zajedno sa Zakom Brolom,
(1998).
Apostrophes III: alone upon the earth,
(1999).
Zivi u Edmontonu (Alberta, Kanada). |
|
