o

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Trazi · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 114 (25 - nova serija)

Godina XXV maj-svibanj 1999.
Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Salko Saric
KUPLERAJ U MOSTARU
Prilog historiji prostitucije u nasem gradu

HISTORIJSKI PRESJEK

"Supruge imamo da bismo s njima radjali djecu a za razonodu imamo prostitutke". Ovim je rijecima opisao politicar Demosten (384. - 322. pr.n.e.) izniman polozaj kurve.

U sacuvanim spisima Grci nam opisuju sto se sve zbivalo u bordelima njihova vremena. Najljepsa razonoda nije se odvijala u skrovitim odajama privatnih kuca, vec u najsvetijoj kuci - kuci posvecenoj bogovima. Muskarac koji je svoj novac trosio na sevu osiguravao je sebi mjesto na nebu, a isto tako i djevojka koja je dopustala da je preplavljuje blagoslov ljubavi.

Ali javna kuca nije grcki pronalazak! Pocelo je jos mnogo prije, naime u Babilonu. Nije slucajno sto je prvi velegrad na svijetu zabiljezen u Bibliji kao "velika kurva", jer je iz dana u dan 18.000 Sumeranki bilo, u cast bozice Istar, zaposleno u vodoravnom polozaju. Tu su se kurve dijelile u tri klase. Salme su potjecale iz skromnih uvjeta, zikru su bile obrazovanije i potjecale su iz srednjih slojeva, a na vrhu ljestvice nalazile su se kadistu, kceri plemica i veleposjednika. Ono sto su one u spolnim uslugama pruzale bilo je tako uvjerljivo da je Sumeranki za sva vremena pripao glas neumorne, svim perverzijama vjeste druzice u postelji.

Otprilike u isto doba, naime 1200. pr.n.e., radila je u jednom bordelu u Jerihonu, na zapadnoj obali Jordana, ljupka bludnica imenom Rahaba. Ljepota mlade dame opisana je u Starom zavjetu. Medju musterijama te zustre cure bile su i dvije uhode koje je poslao Josua, nasljednik Mojsijev i pobunjenik protiv tadasnje vlasti, da izvide stanje u Jerihonu. Buduci da je Rahaba stamene momke skrila pred jerihonskom policijom, Josua ju je postedio kad je osvojio Jerihon. Prije nego sto su bordeli u Svetoj zemlji postali, poslije Sinagoge, najposjecenije mjesto, nastale su javne kuce u obliznjoj Grckoj. One su se ubrajale u najbolje i najrafiniranije medju svim koje je Sredozemlje moglo pruziti. I u Grckoj su se prostitutke djelile na tri klase: dikterlade, aleutride, i omiljene hetere. Najpoznatiji hram u Grckoj je bio Venerin hram u Korintu gdje su se mogli rasteretiti ljubavi gladni muskarci. A u luckim gradovima Pirej ili Misenium, javne su kuce imale po stotinu i vise prostorija.

Sreca je da kurva antike nije ponijela u grob tajnu o tome kako se muskarcu za novac mogu pruziti rajske slasti, vec ju je predala u naslijedje Rimljanima. Da su gradjanke nekad najmocnijeg grada na svijetu posjedovale osnovnu erotsku nadarenost, kazuje nam i predaja o osnutku Rima. Kaze se da je vucica dojila Romula i Rema (po starorimskoj tradiciji, Romul je utemeljitelj Rima), a Vucicom se nazivala lijepa prostitutka sto je svoj zanat obavljala u selu koje je poslije postalo poznato diljem svijeta pod imenom Rim.

Razumljivo je sto su pisci historije htjeli zaviti ovako skakljive cinjenice u romanticno obojenu legendu. No, narodna predaja nije brinula o igri hronicara skrivaca. Ona je rimske kuce bluda nazivala lupanare (lat. lupus - vuk; lupa - vucica). Usmena je predaja podigla zeni, koja je Romula i Rema dojila, spomenik kakvog nema u vjecnom, ali pomalo licemjernom gradu. Zna se cak i njeno gradjansko ime Aca Laurentia. Rimske prostitutke, prije nego sto bi pocele da rade u javnoj kuci i urone u burnu praksu, prolazile bi pravu skolu. Obrazovanje prostitutki trajalo je godinu dana. Kandidatkinje su ucile smijeh i plac, hod i govor, ples i pjevanje. Sve to onako kako muskarci od ljepotice na prodaju i ocekuju. Jedna od najpoznatijih rimskih prostitutki bila je izvjesna Leda, sto se kurvala u bordelu u Via Sacra i kazu da je za svoja izuzetna seks- umijeca zaradila silan novac. U svojim memoarima Katul je nahvalio izvjesnu bludnicu Arneonu. Cuvena je i supruga cara Klaudija Mesalina. Sevila se pod imenom Lysisca, a najradije se upustala u odnos s primitivnim muckarcima, mornarima i gonicima mazgi.

Dok su se gradjani Srednje Evrope, Francuske i Njemacke mogli prepustiti zagrljaju lijepe prostitutke morala su prohujati stoljeca. U ovim zemljama rasadista placene ljubavi bila su srednjevjekovna kupalista pogotovo u germanskim zemljama. Tek oko 1500. godine u ovim zemljama gradjanski je moral iznudio formalno kaserniranje prostitutki. Uredjene su zatvorene kuce ("maisons closes"), ne samo u Parisu, Rimu, Bologni i Bruxellesu vec i u uspavanoj Njemackoj.

U javne kuce se odlazilo "radi zabave", "vesela provoda" i "posezanja za uzitkom". Francuski historicar Jacques Rossiaud tvrdi da je "...od srednjeg vijeka do renesanse odlazak mladica u javne kuce bio za njih dokaz da su normalni, sto vise cesto su ih roditelji poticali na to..."

Devetnaesto stoljece u Evropi nam je ostavilo dosta realistickih podataka o njegovom erotskom zivotu. Javne kuce i kabarei koji su predstavljali veoma znacajan dio urbane scene opcinjavali su umjetnike, od slikarstva (E. Degas, C. Guys, J. L. Forain, H. de Toulouse Lautrec) do realizma u literaturi (Maupassant, Zola, Flaubert, braca Goncourt itd). U dvadesetom stoljecu bordeli imaju dasak raskosi, a prostitucija poprima nove oblike djelovanja, skladno senzibilitetu vremena.

MOSTAR

Prvi pomen prostitucije u Mostaru seze u daleku 1658. godinu. Naime, historicar Ciro Truhelka je 1905. godine obznanio u sarajevskom "Glasniku Zemaljskog muzeja" u svesku XVII, postojanje do tada javnosti nepoznatog putopisa Francuza Poulleta iz 1658. godine u kojemu je ovaj opisao svoje utiske sa putovanja kroz Dubrovnik i Bosnu. Dio tog putopisa posvecen je Mostaru i u njemu se u jednom pasusu opisuje scena prostitucije. Kasnije su neki historicari analizirali ovaj putopis ocijenivsi ga povrsnim, a neki od njih dosli su do "zakljucka" da Poullet nije ni bio u Mostaru. O tome je pisao i Mostarac Husaga Cisic u svojoj knjizi "Mostar u Herceg-Bosni" (Mostar 1991.).

O proslosti "najstarijeg zanata na svijetu" u Mostaru nije napisano nista. Sigurno je samo da je zbog apostola morala jedan segment iz zivota grada ostao nepoznat i tesko pristupacan ozbiljnijem istrazivanju. O erotskom zivotu uopce na ovim prostorima moze se doznati ponesto iskljucivo zahvaljujuci radovima cuvenog austrijskog folkloriste, pripovjedaca i seksologa Friedricha Salomona Kraussa (Slav. Pozega 1859. -Bec 1938.), koji je u godisnjaku pod nazivom "Anthropophyteia" (izlazio u Leipzigu od 1904. do 1913, ukupno X svezaka), sa svojim suradnicima, znatno obradio i jedan segment erotike u BiH. Nesto je pokusala i njegova dugogodisnja suradnica Jasna Belovic u knjizi "Die Sitten der Südslawen" ("Obicaji Juznih Slavena", Dresden, 1827.).

U najnovije vrijeme pojavila se u Becu knjiga autora Reden/ Schweikhardt "Eros untern Doppeladler" Bec, 1993. ("Eros pod dvoglavim orlom"), koja se dobrim dijelom bavi temom erosa i u BiH za vrijeme Austro- Ugarske uprave.

Sa relativnom pouzdanoscu o proslosti prostitucije u Mostaru moze se govoriti od 1878. godine tj. od vremena Austro- Ugarske okupacije BiH. Kao u cijeloj BiH tako i u Mostaru, bio je stacioniran veliki broj austrougarske vojske. U samom Mostaru postojala su tri velika vojna logora: Zapadni, Sjeverni i Juzni logor. Austro- Ugarske vlasti su dozvoljavale prostituciju u bordelima, pa njihovo otvaranje nije zaobislo ni Mostar. U Mostaru se za bordele govorilo kupleraj - sto je njemacka rijec za bordel ili javnu kucu.

UBISTVO IVANA CORICA

Hronoloski gledano prvi objekat u kome su ordinirale i prostitutke sagradjen je u Mostaru 1895. godine. Naime, poduzetni Madjar Djula Kramer (madjarski Gyula Krámer ili njemacki Georg Kramer) otvara na Semovcu "Badhaus restaurant" ("Kupatilo restoran"), kome je dao ime "Hundert Zähne" ("Stotinu zuba"). Taj neveliki objekat imao je uz kupatilo i restoran, i nekoliko soba za iznajmljivanje, a u unutrasnjosti zgrade postojala je lijepa kafanska basca uz Radobolju.

U basci ovog objekta (11.10.1898. godine), dogodilo se ubojstvo Ivana Corica dvadesetsedmogodisnjeg sina "Napretkovog" gostionicara Simuna Corica.

Naime, nesretni mladic zaljubio se u neku od cura iz "Stotinu zuba" koju je simpatizirao i izvjesni madjarski vojnik. On je Corica uz pomoc nekog vojnika bacio u korito Radobolje. Mladic je pri padu udario glavom od pecinu i na mjestu ostao mrtav.
Na njegovoj sahrani desio se presedan. Naime, tada je prvi put na jednoj sahrani govorio biskup mostarsko- duvanjski fra Pasko Buconjic - uputivsi prijekor vlastima zbog nemila dogadjaja. (Prema kazivanju pokojne Srecke Milicevic, Mostar 1902 - 1975, rodice ubijenog Corica.)

Pored ovog, jos jedan objekat otvoren kao "Praona" u Dudinom sokaku, danas ulica Drage Palavestre, sluzio je i za prostituciju. "Praona" je bila okruzena visokim avlijskim zidom, a imala je i veliku kapiju kroz koju su mogli prolaziti fijakeri. To je bilo veoma povoljno za diskretne dolaske i ugovorene susrete.

I. Vadasz - Gosti su odlazili i dolazili... , 1913.

Tek godine 1905. Mostar je dobio zvanican kupleraj, veliko zdanje uz Carinski most, koje je vidljivo i danas. Prvi vlasnik kupleraja bio je David Steiner. Godine 1911. vlasnik 1/3 kupleraja postaje Josef Mandlbaum, a iste godine David Steiner daruje 1/3 svoga vlasnistva Leopoldu Mandlbaumu i Tereziji Mandlbaum, rodjenoj Papo. Godine 1928. Josef Mandlbaum daruje svoj dio Tereziji Mandlbaum i Neli Mandlbaum, rodjenoj Gros, tako da su od tada njih dvije vlasnice objekta.

Godine 1939. u Kraljevini Jugoslaviji donesen je Zakon o prestanku rada javnih kuca.

U februaru 1952. na osnovu ugovora o zamjeni nekretnina izmedju vlasnika i SO Mostar zgrada kupleraja postaje drustveno vlasnistvo, a iste godine u novembru zgrada se dodjeljuje PI "Djuro Salaj" za izgradnju stanova. (K. C. stara 2211/2)

Ovaj kupleraj bio je veoma dobro vodjen i izuzetno posjecen sto od austrougarske klijentele sto od Mostaraca. Kazu da su bogati mostarski trgovci znali priredjivati takve zabave u kupleraju da se o njima dugo prepricavalo. Basce uz kupleraj zvale su se "vojnicke basce", a po Mostaru se seretski pjevalo:

Kupleraju, djevojacki raju,
u tebi se cure ne udaju!


Poslije I svjetskog rata, stvaranjem Kraljevine Jugoslavije (1818.) kupleraj nastavlja da egzistira, ali javlja se tada i novi oblik prostitucije u Mostaru tzv. ulicna prostitucija. "Diskretna" prostitucija odvijala se u poznatim mostarskim kafanama "Pariz", na Setalistu, "Ruza" na Bascinama i "Bijela ladja" na Ogradi. Tu su djevojke vecinom unajmljivali oficiri starojugoslavenske vojske. Poznato mjesto za naci kurvu bilo je i "Zupancica podrum" u Telcevom sokaku.

Godine 1929., u blizini kupleraja na Carini, Mostarac Ibrahim Hakalo otvara u pocetku ducan, a kasnije kafanu "Lira", koja je bila veoma popularna sto zbog dobre muzike sto zbog izuzetno lijepih "komada". Mnogi Mostarci su tu procardali silne novce. Neki su prodavali vlastita dobra da bi se zabavili u "Liri". Gradjani su to opet prokomentirali duhovito - pjesmom:

Ela ladi, pita sladi, evala.
Mila majko, ova pita debela.
Mili babo, kol'ko isces za kravu,
Da je dadem Ibrahimu Hakalu.


(Prema kazivanju rahmetli Camile Jakupovic, rodjene Kusturica, Stolac 1898. - Rijeka 1980.)

FAHIRA IZ MOSTARA I RUZA IZ POSUSJA

Godine 1929. "Jugoslavenski list" biljezi (13. 01. 1929.) kako je izvjesna Ruza Kovac zbog bluda po Mostaru uhicena i vracena u Nevesinje, a isti list biljezi godinu dana prije (26. 10. 1928.) kako se nekom Slavku Miljanovicu iz Trebinja, u Mostaru sudilo radi trgovine bijelim robljem tj. vrbovanja djevojaka za prostituciju.

Tokom II svjetskog rata talijanski vojnici su odlazili organizirano iz Mostara u splitske javne kuce. Ali, u Mostaru je u to vrijeme cvjetala individualna prostitucija sa talijanskim vojnicima, pogotovo pod Pecinom u Kujundziluku. Talijanski oficiri bili su smjesteni u hotelu "Neretva" i govori se da su znatno koristili usluge mostarskih prostitutki.

Dolaskom njemackih vojnika u Mostar poslije kapitulacije Italije (sept. 1943.), bila je zabranjena ulicna prostitucija sa njemackim vojnicima. Tako su dvije prostitutke zbog prekrsaja zabrane, izvjesna Fahira iz Mostara i Ruza iz Posusja bile ubijene na taj nacin sto ih je njemacka vojna policija bacila sa Carinskog mosta u Neretvu. To se desilo u januaru 1944. godine. Mostarci su svoje ulicne prostitutke nazivali "brasnare", a to zbog toga sto im je "stajga" bila ispred magazina gdje se istovaralo brasno na staroj zeljeznickoj stanici. One same imale su svoja izmisljena imena i nadimke, pa se jos uvijek pamte: Pula, Gara, Keksara, Ketika, Dzekusa, Zela, Luna, Hela, Cita itd.

Poslije II svjetskog rata smanjio se broj prostitutki, ali one sto su preostale, i neke nove, nastavile su svoju djelatnost. Opet su mjesta njihova iskupljanja bila kafana "Koscela" u Kujundziluku uz poznatu Pecinu, prostor oko stare Zeljeznicke stanice i kafane "Velez" u Cernici i "Lira". Ulicna prostitucija u Mostaru iscezla je negdje krajem sedamdesetih godina. Poslije toga, ona u Mostaru poprima "diskretne oblike". Javna tajna bila su imena gospodja i djevojaka koje su bile na usluzi da prave drustvo i zabave sto domacu klijentelu sto goste grada. Da je prostitucija u Mostaru nastavila da egzistira uvjerava nas i informacija iz "Euro-sex guide" za 1979. godinu (Amsterdam 1979. godine). Tu stoji za Mostar da za djevojke treba pitati na recepcijama mostarskih hotela, posebice "Hercegovine" i "Mostara", a za one koji traze zabavu sa muskarcima, informira se da je veoma frekventno na parkingu i u bifeu nove Zeljeznicke stanice.

Ovo je bio skroman pokusaj da se napravi uvid u proslost prostitucije u nasem gradu. Podaci sigurno nisu potpuni.

Cak i da postoje odredjena istrazivanja i statisticki podaci o prostituciji na nasim prostorima oni ne bi davali potpunu sliku, jer pored otkrivene prostitucije postoji neotkrivena koja se u socijalnoj patologiji naziva "tamnim brojkama". Govorili smo samo o onome sto se, zahvaljujuci sjecanjima starih Mostaraca, moze sacuvati od zaborava.

I na kraju, evo jedne vesele pjesme iz sfere tzv. "narodne intime" zabiljezene u Mostaru od, u tekstu pomenutog, Friedricha Salomona Kraussa, objavljene u casopisu "Kryptadia", Paris, 1902. godine.

POSLE CURE U ILICE

Podigle se cure od Mostara
u Ilice da beru cvijece
pa pred njima dizdareva Fata.
Kad su cure dosle u Ilice
te nabrale bijelo cvijece
pa su sjele cure, uzinale;
one jedu meda i pogace,
pripijaju slatka museleza.
Gdje su pile, tu su se opile
gdje s opile, tu su i zaspale.
Privuce se jedno momce mlado
te curama gace drijesijase.
Od djevojak niko ne vidjase;
dockan vidje dizdareva Fata;
ona svoje drugarice budi.
drugarice dugo jadne bile!
I prije smo museleza pile
al nijesmo mokrih gaca bile!

Literatura:
Jacques Rossiaud "Matura u bordelu", Izbor, 10, Zagreb, 1984., str. 87- 101.
"Euro-sex guide", Amsterdam, 1979.
"Bosanski glasnik" (Bosnischer Bote) opci adresni prirucnik sa kalendarom svih vjeroispovijedi u BiH, Sarajevo, 1899. - 1906.

Slika:
Aquarell austrougarskog vojnika I. Vadasza pod naslovom: "Gosti su odlazili i dolazili..." nastao u mostarskom kupleraju 1913. godine. Original se nalazi u "Bildarchiv der Österreichischen Nationalbibliothek", Bec.

Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Nesim Tahirovic - Velika bijela slova, 1990.

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Trazi · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-1999 Casopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by © 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo