Isnam Taljic
SULTANOV VANBRACNI
SIN
Kad ne bi bilo ljubavi za domovinom,
nasi bi zavicaji ostali pusti |
Neka je hvaljeno njegovo ime
na Oba Svijeta, pocetkom osamnaestoga
stoljeca po Isa pejgamberu preseli se na
Ahiret sultan Sabit- han. Naprecac
nestade s Dunjaluka. Onako, sjedeci za
sofrom. Nije bolovao. Niti se znalo da
ima ikakve boljke. Nije stigao ni dusmane
steci. A niti bi se iko usudio poturiti
mu otrov u hranu.
Sultanu kao da kradom bi dosapnuto. I
samo je on mogao cuti. Tako i prihvati -
bez i pokusaja opiranja i bez i
najmanjega grca na licu - da je njegovo
jedino da poslusa. Ni ne zakovrnu ocima.
Samo ispusti dusu.
Kako je umro, za sofrom, mada je bilo
pouzdanih svjedoka da nije stigao ni vode
otpiti iz mastrafe i ni prvoga zalogaja
ustima prinijeti, ipak bi do tancina
obavljena istraga u kuhinji. I medicinska
pretraga. Hirurzi iz Smirne, Konye i
Izmira, prikljuceni dvorskim lijecnicima,
slozise se da u padisahovim tjelesnim
organima nejma traga otrova. Ujedno,
izrazise cudjenje nad smrcu. Nijedan
unutarnji organ mladoga sultana nije bio
pod mahanom. Svaki je bio potpuno zdrav i
izgledao kao da ce tijelo ozivjeti. Samo
se jos trebalo dogoditi da se dusa vrati
u doskorasnje staniste.
Sultan- Sabitovo napustanje Dunjaluka
bilo je u svakom pogledu neocekivano.
Kako nije pobolijevao i bio je u punom
zamahu snage, daleko i od primisli o
starenju, a i vladao je tako da nije
mogao imati protivnika koji bi ga
zaskocili, dotad se nije pridavalo
znacaja cak ni tome sto nejma djece.
Mislilo se da i za to ima vremena
nepretek.
Stambolski dvor, uspavan sultan-
Sabitovim opcim drzanjem, dobrim
zdravljem i postojanoscu njegove uprave,
iznebuha zapade u golemu nevolju. Krug
nasljednika vise se nije granao po muskoj
liniji. Njegova majka Umihan- hanuma,
bdijuci nad jedincem, odavno je,
podmicivanjima i spletkama, uspjela da se
dohaka njegovoj polubraci i rodjacima. Da
nije, bi se njemu namjestila prerana
smrt. Osim ako nije bilo drukcije
zapisano u Kismet- kitabu. A, evo, jest.
Upraznjeno glavno dunjalucko prijestolje
otvaralo je svakakve mogucnosti i
prijetilo da se zaljulja sigurnost
vrhovne vlasti. Time bi se zatresla
polovica Dunjaluka. Sve od Masrika do
Magriba.
Dvor se i zabavi o svome jadu. Nije se
smjelo znati, ni osjetiti da u vrhu
Carstva ima i malih, a kamoli najvecih
problema.
Ali, covjek, ipak, samo snuje: iznenadna
nesreca, kako i najcesce bude, ne nastupi
sama.
Ne minu ni nekoliko dana od dzenaze,
odgadjane koliko se god moglo i o kojoj
se mislilo da je obavljena u potpunoj
tajnosti, a puce glas da Carstvo ne treba
strahovati. Ima ko zasjesti na
prijestolje. I to s bespogovornim pravom.
Mladi princ Hamid! Moze preuzeti upravu
jos koliko danas. Punoljetan je, a
njegovo krvno srodstvo je u prvom koljenu
s rahmetlijom. Sin! Dovela ga je majka. S
njom su, iz Rumelije, pristigli i
svjedoci koji potvrdjuju da je umrli
sultan mladicev otac. Ali kako se, iz
razumljivog razloga mogucih odnosa
najintimnije prirode izmedju doskorasnjeg
sultana i njegove navodne ljubavnice iz
rane mladosti, s cetiri pouzdana
svjedoka, nije u stanju potvrditi
trenutak tjelesnoga opcenja i da se
sultanovo sjeme zametnulo u trbuhu
rumelijske ljepotice, svjedoci svojim
ocevidom i glasom potvrdjuju da se princ
Sabit kao prijestolonasljednik sastajao s
Hamidovom majkom tamam u vremenu koje je
potrebno da bi prethodilo potomkovu
dolasku na Ovaj svijet. Isto tako,
zaklinju se da je Njegova Svjetlost
redovno slao Hamidovoj majci novac za
izdrzavanje. Navode da se to da utvrditi
i u carskoj blagajni. A i druge dvorske
sluzbe lahko ce potvrditi da je mladi
Sabit u svojstvu buducega suverena
provodio to vrijeme u tome gradu.
Grad je uz najvecu vodu u Rumeliji koja
je, pri njezinu prelazenju, ovome carstvu
zadavala velike nevoije. Na sirokoj
rijeci. I sada joj stvara najvece
probleme. I Bec je na toj vodi!
Hej, Dunavo, sto sam na te zedan...
Ali, ovaj grad je daleko od Beca.
Nizvodno. I nije posebno cuven. I njegovo
ime je kratko. Kad bi bilo imalo duze,
dojmilo bi se sasvim istocnjacki. Ovako,
naziv mu je uvredljivo uprosten. Samo:
Arad. |
 |
Najtvrdji branitelji cistote familije
Osmanovica isturise tefsirlije koji
nijecu mogucnost vanbracne zajednice u
islamu. Prema tome, bi rastumaceno, rijec
je o teskoj potvori. Ako ne moze biti
takvoga braka, ne moze se ni roditi
dijete koje, uza sav grijeh izvanbracnoga
zaceca i laznoga predstavljanja, treba
postati jos i vladar najvecega carstva na
Dunjaluku. Zato, treba u zindanu zadaviti
majku i njezinoga sina iz Rumelije. Ili
ih, svezane izmedju cetiri konja,
rascejreciti na sve cetiri strane na
jednome od gradskih trgova. Time ce se
samo ucvrstiti ugled Stambola. I to u
najodsudnijem casu.
Nepodmitljiviji tumaci serijata, koliko
god takva veza bila pokudjena, mirili su
se s istinom da - i vanbracno - dijete
postoji. Tim nepobitnije ukoliko je
stvarni sultanski potomak.
Stroga istraga, provedena u najvecoj
tajnosti, potvrdi sve navode pridoslica
iz Rumelije. I kradimice odaslani
mufetisi ne vratise se iz Arada s
drukcijim saznanjima.
Tek se javise muke. Mada se podudaralo
sve sto se moglo dokazivati i po tome se
nikako nije moglo tvrditi suprotno - da
Hamid nije sultanov vanbracni sin, nejma
potvrde, ni u nagovjestaju, da je sultan
slao novac majci svoga sina. Jest da je
darivao i dok nije rodila, jest iz
njegove hazne slato i toj zeni koja ima
sina Hamida. Ali, nejma ni nepouzdanoga
traga da je Sabit- han potpomagao zenu
zato sto je majka njegovoga sina, time i
nimalo pouzdanoga dokaza da je Hamid
sultanov sin.
A sta ako i nije?
Ali, sta ako jest? Sta?!
Medicina treba presuditi!
Ni znameniti lijecnici ne donijese sud.
S mladicevom krvlju podudarale su se
osnovne osobine iz skorene krvi uzete iz
sultanovoga tijela pri pretragama nakon
same smrti. Ne racunajuci s ovakvim
razvojem situacije, lijecnici su pri
prvotnoj obdukciji obradili samo ono sto
ih je tada zanimalo - ima li tragova
otrova. Svjeze izvadjena krv tada, zato
sto i nije bilo razloga, nije pohranjena
po propisima. Sada bi bilo nepouzdano
utvrdjivanje ostalih bitnih sastojaka.
I iz ostalih dijelova Carevine koje je
Sabit posjecivao kao princ dok ga je
Umihan- hanuma u potaji sklanjala
zavjerenicima s ociju i cesto mijenjala
mjesta boravka kako bi mogucim uhodama
zabacivala trag, moglo bi se - i s
jednakim odlikama - javiti na stotine
pretendenata na njegovo prijestolje.
Naslo bi se i barem nekoliko vanbracnih
mladica za koje se u glavnoj carskoj
blagajni mogu naci dokazi da je
darezljivi sultan, iz razlicitih povoda,
slao njihovim majkama novcanu pomoc.
Bio je takav stvor. Gdje god je bio i cim
bi se naculo ko je medju njima, obracali
su mu se da pomogne znajuci da nece biti
odbijeni. Sasvim je razumljivo da, u
mnostvu onih koji su je trazili i kojima
je odobrena pomoc, bude i zena s
vanbracnom djecom.
Ali, sta ako Hamid jest sin, a s buducim
sultanom zbijaju se cudna provjeravanja?
Kako ce se provesti oni koji sada
podgrijavaju sumnju?!
A sta ako nije? Ne moze Carstvo spasti
dotle da dovitljiva zena, iza cijeg nauma
i ko zna ko moze stajati, proglasi svoga
sina sultanskim sinom a da je se sultan
nije ni dotaknuo. Ni rukom. Cak ni
pogledom. Mogao je samo, primajuci
redovno u svojim odajama ojadjene - i ne
pogledavsi je - saslusati. Ili je, sto je
jos dolicnije, nije ni slusao. Da, cak,
uopce ni osluhnuo njezinu pricu o teskoj
sudbini, nego samo polupokretom prsta
stavio do znanja pisaru da se i njeno ime
ukajti na uobicajeni spisak za slanje
pomoci.
Sta god insan umisljao, Dragi Bog morao
je sazdati Ovaj svijet prema pravilima
koja onemogucavaju da se dogadjaju ovakvi
propusti. Svijet je uredjen po
jednostavnim zakonitostima i treba se
ravnati prema njima. Samo sto ljudski
soj, nemocan u svojoj umisljenosti, sve
zakomplicira, nalazeci u takvome pristupu
umnost svoga poslanja.
O svemu mora postojati prosto rjesenje! I
da se utvrdi je li Hamid ili nije Hamid
sultanske krvi.
Oboje ne moze biti. Jedno jest. Ili jest
ili nije sin sultana Sabita.
Kakvo god bilo, rjesenje mora postojati i
u ovome slucaju. Mora da ga ima. Samo ga
treba naci. |
 |
Najugledniji alimi, tjerani nevoljom,
dugo su mozgali. Na kraju, na ulema-
medzlisu, zakljucise da rjesenje moze
znati Mustafa Ejubija, zvani sejh Jujo.
Ali, kad se, okupljeni u glavnoj
diwanhani, zagledase izmedju sebe,
shvatise da je odsutan stari sejh.
- Gdje je?
- U Bosni.
- Otkud on u Bosni?
- Iz Bosne je.
- Bosnjak?
- Kakav moze biti drukciji u Bosni,
Bosnjak.
- Sta tamo radi?
- Odavde je postavljen za muftiju u
Mostaru.
- Otkud on u Mostaru?
- Vratio se.
- Vratio?
- Vratio.
- Sto se vratio?
- Njegovi su stihovi: Kad ne bi bilo
ljubavi za domovinu, nasi bi zavicaji
ostali pusti.
- Pjesma je pjesma! A on, bas se vratio?
- Vratio se na svoje. Nije ga se moglo
odgovoriti. I, htio se vratiti samo kao
dervis. Ovdje se nije pristalo da se
takav covjek tamo vrati pod tim uvjetima.
Ali, kako se i on zainadio i po svaku
cijenu htio nazad, morao je prihvatiti
makar da bude muftija u Mostaru.
- Kad je otisao?
Ispostavi se da je proslo mnogo vremena,
duze i od deset godina, otkako je otisao.
Jos 1692. godine postavljen je za kadiju
u Mostaru... Cak je minulo punih petnaest
godina!
- Nije moguce da ga toliko nejma medju
nama.
- Samo se cini da nije davno otisao.
Ostalo je njegovo znanje. Prisutan je
svojim znanjem, pa se nama cini kao da
nije ni odlazio.
- A i nije tako. Evo, nejma njega, a mi
ne mozemo rijesiti problem.
- Nije njegova krivica. Sve sto je znao,
prenosio je drugima. Krivnja je u onima
koji nisu pamtili. I sto se mislilo da se
uvijek moze osloniti na njegovo znanje
time sto ce ga se priupitati.
- Kad ce se vratiti?
- Vratio se.
- Dobro, vratio se u Bosnu. Ali, kad ce
se vratiti iz Bosne?
- On je iz Bosne i svojim jedinim
povratkom smatra povratak u Bosnu. Iz
Bosne se ne misli vracati u Stambol.
- I sve tolike godine takav ucenjak
truhne kao muftija u Mostaru?!
- U Mostaru se ne moze truhnuti. Mostar
je uvijek svijetao, topal, suncan grad.
Ali, vise nije ni muftija. Odmuftijao je
koliko je najmanje morao, pa jedva
pristao da ostane muderris na Karadjoz-
begovoj medresi. Bio i to koliko se
najkrace toga mogao prihvatiti. Pa se i
toga mahnuo. Sklonio se u Blagaj. Sejh je
tamosnje tekije.
- Svasta!
- Jasta! Bosnjak je. Svojeglav. Uz to,
ucenjak...
Nije bilo druge nego se otputiti u
Blagaj. Po savjet. Brze je nego poslati
po njega pa cekati da pod pratnjom dodje
u Stambol. Starac je i treba ga
postedjeti puta. I to ne samo radi njega.
Visa sila je u pitanju. Najvisi drzavni
interes. Hica je. Najveca koja moze biti.
S njime bi se samo usporilo putovanje u
povratku.
Valja mu otici na noge i izloziti
problem. Pa, ako objasni tako da se moze
rijesiti bez njegovoga prisustva, bez
njega pohititi nazad. Ako i sam moradne
doci u Stambol, poduzeti sve da sto brze
stigne. Ali, ako bude tako, pripaziti da,
po svaku cijenu, ostane u zivotu.
Izaslanstvo ce predvoditi stambolski
kajmekam, osobno. |
 |
Bi dojavljeno stambolskom kajmekamu da ga
ceka sejh Jujo. Biva, nije ga se trebalo
cekati do sutra. Stigao je istoga dana.
Stambolija odmah zatrazi da dervisinu
izvedu pred njeg. Ali mu bi receno da je
dervis vec, da se tako izraze, izveden.
Sam je dosao u cador. Samo se ceka na
kajmekama pa da se uvazenome sejhu
obrazlozi razlog posjete. A koliko ce se
cekati na odgovor i hoce li ga biti, i na
to treba sacekati!
Biva, uzoholile se ove Bosnjacine. Svoji
na svome, obiknuli se, u cas i po se
razrahatili u svojoj Bosni. I prosti
strazari se uzoholili, pa bi s kajmekamom
tjerali sprdnju!
Ali, neka... Neka! Izdurati i taj susret
pod cadorom, pa makar! Jos samo to.
Poslije ce biti zavrseno.
Kroz odskrinuti cadorski otvor ugleda da
je sejh Jujo suh. Upalih i zivih ociju.
Uvijen u kostrijetni gunj, iako je velika
vrucina. Tankih usana. O vratu mu visi
teslim- tas, osmougaona alabasterna
plocica, i po njoj tausiran srebreni
ukras s dvanaest nedoradjenih tirkiznih
kamenova; znamenje derviske predanosti
Bogu. Sjedi podvijenih nogu i vrti
prstima kroz potpuni tespih, sa devedeset
i devet merdzanli bobaka... Onakav je
kakvim ga je mogao zamisliti; da mu je
naumpadalo jos i da ga zamislja... Samo
sto nije trljao bradu. I sto i ne pokusa
ustati kad se kajmekam pojavi pod
cadorom.
Kajmekam uznastoja da ga ne uznemiri
derviska drskost zaklanjanja za
pridrzavanje sunneta u neskakanju na noge
ni pred glavnim sultanskim izaslanikom.
Ipak, zato mu li i ne nazva selam? Samo
zadize svoju desnu, kajmekamsku saku. Ali
je ne prinese srcu. Ruka mu se zadrza u
zraku.
Bi mu odgovoreno na isti nacin.
Zatim kajmekam, da se ne bi dalje izlagao
posramljivanju, onom sakom pridrzanom u
zraku, da se ne bi razmetao ni pokretima,
pokaza na izaslanika velikoga vezira:
- Suud- efendija... - prostenja.
Pokazani i shvati da ga ovlascuje da
govori. Ali, ipak, pogledom preleti po
preostaloj dvojici Stambolija. U njihovim
ocima nadje odobravanja. Potom, potanko,
da iza njega niko nista nemadne potrebe
dodavati, izlozi razlog susreta sa
sejhom.
Saslusavsi, sejh odsutje. Valjda onoliko
koliko mu je trebalo. Vec bi i
progovorio, tamam je i zaustio, da se ne
umijesa Suud- efendija:
- Mozemo li racunati s tvojim odgovorom?
I, ako mozemo, koliko ce ti trebati
vremena? Odnosno, je li potrebno da s
nama podjes u Stambol? - pa Suud-
efendija sebe prekide u pitanjima, i sam
uvidjajuci da se opet javio kad je vec i
sejh htio prozboriti.
Sejh- Jujine oci bljesnuse:
- Sasvim ce biti dovoljno da vama iznesem
odgovor. Vi ga mozete prenijeti. Sve je
vrlo prosto. Nece trebati moja prisutnost
u Stambolu... Mogu odmah odgovoriti... I
odmah cu vam reci sta treba uciniti. To
je i jedino sto se moze uciniti u ovakvim
prilikama. I sto se i cini. Moja pocetna
sutnja samo je trebala pokazati
zaprepascenost saznanjem koje nije
pitanje jer vas dolazak meni znaci
potvrdan odgovor. Ali cu vam, kad sam vec
povucen za jezik, naglas izraziti ono sto
sam pomislio: Zabezeknut sam! Cudim se, i
nacuditi se ne mogu, da je u Stambolu
pamet toliko nisko pala! Eto... Ali sam
vam to htio odsutiti. A sad cujte sta vam
je ciniti...
Sejh kaza da treba iz kabura izvaditi
tjelesne ostatke sultana Sabita, sto vise
nece biti posebno skrnavljenje, jer je
mrtvo tijelo ionako vec sjeceno. I u casu
s vodom staviti jedno sultanovo rebro i
ukapati nekoliko kapi mladiceve krvi.
Objasni da misli na krv mladica koji se
izdaje da je sultanov sin. Ako se krv
razidje u vodi, nije mu sin. Ako kapi
krvi odu pravo na rebro i zalijepe se za
njeg, jest, sin mu je.
Dalje se cula sutnja. I potraja dok se ne
oglasi ovlasceni pregovarac
Suud-efendija. Pitao je vec se odupiruci
rukama o silte i pripodizuci se na noge:
- To je sve?
- Sve.
- Nista jos?
- Samo to. I samo tako. Nikako drukcije.
- Mi... Mozemo li ici?
- Po volji vam. Sto se mene tice, mozete
ostati dokle zelite. Sto se tice moga
odgovora, mozete pohititi u Stambol.
Svako je svoje zaduzenje, u nastaloj
strci spremanja na povratak, odradjivao s
preciznoscu. Otuda je bio samo privid
zatalasani metez hitrine pospremanja. To
je bila samo sasvim uvjezbana pedanterija
ljudi koji su svojim djelanjem
opravdavali sto se bas njih u Stambolu
odabralo za ovakvo putovanje. Samo je
kajmekam uporno ponavljao sejhove rijeci:
- Casa. Rebro. Voda. Krv. Kapnuti.
Zalijepiti.
Zurio je uprazno:
- Prosto! Ne moze biti prostije!!! Boze
Veliki, zar je radi ovoga trebalo
potegnuti ovoliki put!?! Nije ga se moglo
cuti. Samo je u mislima premetao
cudjenje...
(Odlomak
iz pripovijetke SEJH I SMRT U STAMBOLU,
iz knjige u rukopisu- tipkopisu KUCA NA
DRINI) |
|
