Dzemal Humo
PRLICEV PUCANJ U
HAJRUDINA
Dnevnik iz pakla |
Jablanica, nedjelja,
14. novembra 1993. god.
Neprekidni vijenac visokih dinarskih
planina, od Istre do Boke
Kotorske i dalje, sto se proteze
paralelno Jadranskom moru, gradi
teritorijalnu i klimatsku barijeru
izmedju Primorja i Zaledja,
u nasem slucaju Bosne i
Hercegovine i dalje - Panonije.
Mnogo vijekova pa i milenija, ove su
planine bile i civilizacijska barijera,
buduci da se stare anticke kulture, koje
su milenijima nicale na obalama Sredozemlja,
nisu mogle reproducirati i u
unutrasnjosti, pa odatle i historijski
pomak medju ovim prostorima, odnosno
njihovim izlascima pod reflektore
historijske pozornice.
Prvo anticko naselje, mogli bi smo kazati
i polis, na ovom dijelu Jadrana,
Narona pri uscu Neretve,
datirano je oko 500 god. Nove ere, pa Drijevi,
Gabela i poslije Pocitelj
na Neretvi, 500 god.
kasnije, uzvodno Mostar,
opet 500 god. kasnije, svoj opstanak i
razvoj morali su vezati za svoje Zaledje,
pa odatle i imperativ izgradnje
prikladnih komunikacija, odnosno puteva.
No, na ovom putu prema Zaledju, tj.
dolinama rijeke Bosne i Vrbasa,
isprijecio se cijeli grozd visokih
planina, sa vrhovima nekih od njih vise i
od 2000 metara nadmorske visine: Velez,
Prenj, Cabulja, Cvrsnica, Bjelasnica,
Bitovnja, Vran, Vranica, Ljubusa, Radusa
i dva planinska prevoja odnosno moguca
prelaza: Ivan i Makljen,
koji su cijelu zimu skoro stalno pod
snijegom, sto ce reci - neprohodni.
Izmedju najveceg broja ovih planina
probija se Neretva, sa
svojim mnogobrojnim pritokama i pritokama
ovih pritoka, ciji se brojni kanjoni,
odnosno obalni masivi, strmoglavo
obrusavaju u rijeku.
Neretva od svog izvora,
skoro polovicom svoga toka, tece pravcem
jugoistok - sjeverozapad, da bi se kod Konjica
predomislila, pa naglo skrenula
"nalevo krug" i umjesto da tece
u dosadasnjem pravcu, prema Vrbasu
i Savi, ona se skrenula
ka Jadranu. Naime, kada,
na karti, povucemo pravu liniju od Konjica
do Gornjeg Vakufa, onda
dobijemo skoro pravu liniju od izvora Neretve
do Jajca, pa i dalje. To
je stari tok Neretve,
cito sam to svojevremeno, ali je eto, u
nekom geolaskom dobu, gdje je vremenska
jedinica 100 miliona godina, kada su se
ove planine lomile, pretumbavale i
dzombosavale, promijenila svoj tok i
umjesto Crnog, odabrala
drugo, mnogo ljepse, Jadransko
more.
Kadgod prodjem Aleksinim Hanom,
a proso sam ovud hiljade puta, ona me
ogromna krecnjacka torta, sa stotinu
sedimentnih filova, uvijek odmami u
Praproslost, milijarde godina unatrag i
svaki put potakne, da sebi docaram taj
vakat, to vrijeme Nastanka, kada se
radjala, porodila i stasavala ova nasa
Primadona.
I od spomenutih prvih naselja i gradova
na uscu, odnosno donjem toku Neretve,
neimari su danima, mjesecima, godinama,
decenijama, stoljecima, evo i milenijima
gradili ovdje puteve pa pruge, jer im Bog
nije podario srecu ko Dalmatincima,
da kad umoce prst u more imaju vezu sa
cilim svitom. Islo se mic po mic, stopa
po stopa, prvo sohama, klinovima,
spicama, cuskijama, macolama, tokmacima,
stamplovima, lopatama, krasnama,
naramcima, traljama, tovarima, civarama,
japanerima, huntovima, kompresorima,
lagumima i minama, konjskim i volovskim
arabama, taljigama, saonama, buldozerima,
utovarivacima, damperima, barutom pa
dinamitom, parnim pa motornim valjkom,
asfaltnom bazom, finiserima. Prvo su
radili robovi, legionari, kulucari, pa
argati, zatvorenici i zarobljenici,
askeri, vojnici, dundjeri, kaldrmdzije,
klesari, duvardzije, cimermani,
lagumdzije, mineri, nitneri, svajseri,
kesonci, ronioci, monteri, armiraci,
betonirci, traseri, figuranti i paliri,
kiridzije, furmani i soferi, elektricari
i strojari, poslovodje i nadzornici,
tehnicari i inzinjeri. Hoo... ruk, hoo...
ruk, i tako milenijima.
Vode se prvo prelazile na gazu, na
mijehu, pa brvnom, ladjom, cuprijom na
lance, zicarom, catarom, kamenom na
cemer, gvozdjenom, armiranobetonskom i
evo sad ovim mostovima od prenapregnutog
betona, sto se lahko skontaju na
kompjuteru.
Prvo se pravile staze i bogaze, da se
samo pjesaku noga ne slomi u skripu, pa
onda putevi za konjanike, za natovarenog
konja, za karavan, za konjsku arabu, za
auto, za sleper, za Ciru, za elektricnu
zeljeznicu.
Uz puteve se gradili hanovi, karavan
saraji i karaule, jedni da putnicima,
kiridzijama, konjima i devama pruze
smjestaj, okrijepu i odmor, a drugi da ih
stite od uskoka, hajduka i svih drugih
haramija. Danas se uz autoceste grade
stanice i moteli, a njima patrolira
saobracajna murija u autima, i
helikopterima, da nas brani od nas samih,
sto mahnito i pjano zurlamo ovim dzadama.
Prvi karavanski put koji je proso ovom
regijom, tzv. Rimski put,
iso je od Usca kroz Gabelsko
- Capljinsko polje, peo se na Muminovacu,
iso Dubravama, u Nevesinjsko
polje, izlazio iz polja kod Luke,
pa, preko Zaborana i Boraka,
silazio na prostor danasnjeg Konjica,
gdje se put racvo prema Ivanu
i Makljenu, odnosno
rijekama Bosni i Vrbasu.
* * *
Izgradnjom Mostara i
njegovim postankom kulturnog, privrednog
i vojnog centra Hercegovine,
trasa ovog puta sada sa Dubrava
silazi u Mostarsko polje,
i Bijelim poljem ide na Porim,
pa Hanskim poljem, pa
podno Bahtijevice i
izlazi na stari put, kod Ratkamena.
Ovaj put se sada zove Mostarska
dzada, a on je i dalje samo
karavanski sve do 1875. god.,
kada se uz samo korito Neretve,
od Konjica do Mostara,
probija nova trasa i put do Sarajeva
i Prozora postaje sada
kolski, mjesto dosadasnjeg karavanskog.
Uz brojne preinake, dogradnje, osiguranja
i devijacije, te kompletno izmjestanje iz
Akumulacije, na dionici Konjic -
Jablanica, zadrzace istu trasu
sve do 1965. god., kada
se pravi novi put, od Bune
do Pocitelja, pa trasa i
ovdje vodi uz Neretvu, a
ne vise Dubravskom visoravni.
Put tada dobiva i svoj novi naziv tj.
kod, M-17.
"Paralelno" putu, gradi se i
zeljeznica uzanog kolosjeka - popularni Ciro,
pustena u saobracaj 1893 god.(?),
kojom smo najbrze za 7 sahata stizali u Sarajevo,
svi mrcavi, od silna gara, ko odzacari, i
podbuhli od ugljenmonoksida, kojim je
lokomotiva nemilice punila sve usputne,
mnogobrojne, tunele. Vozovi bi polazili
sa svojih polaznih stacija: Dubrovnika
i Zelenike u Boki
Kotorskoj i spajali se u Uskoplju,
vozili do Huma i primali
voz koji je polazio iz Bilece,
a od II svj. rata iz Titograda,
pa formirali kompoziciju u Gabeli,
primivsi voz iz Metkovica,
a od II svj. rata iz Ploca,
i stizali u Mostar,
najcesce, puni ko sipak i nama bi
preostalo samo da prestojimo u kupeu ili
hodniku ili, nerijetko, na papuci vagona
no izvanjoj strani voza. Ciro
je vozio i do Beograda,
kojeg smo prvo zvali Predstolnica a
poslije Glavni grad, dva dana i dvije
noci, 48 sahata, preko Visegrada,
Sargana, Cacka i Donjeg
Milanovca. Bio je, od 1938.
god., i jedan motorni, elitni,
koji je isao istim glajzom, skupi voz,
koga smo zvali Ludi Sarajlija.
Vozio je munjevito, i za nevjerovatna 4
sahata, prelazio put od Sarajeva
do Mostara. Danasnji,
elektricni, iso je 2 sahata. Motorni voz
je, zbog skupe karte, najcesce iso
poluprazan, i ja smo se i moja djevojka,
buduca mi supruga, 26. juna 1955. god. u
popodnevnim satima, dovezli sa njime iz Dubrovnika
u Mostar, sami samcati,
ne racunajuci, razumljivo, osoblje voza.
* * *
Ciro je bio Institucija.
Ne samo za nas djecu nego i za odrasle.
Ostao nam je, svima, u nezaboravnoj
uspomeni na vakat i vremena naseg
djetinjstva i rane mladosti, kad se
cijeli zivot oko sebe vidi ruzicasto, i
kad je isti garniran skoro samo pjesmom i
smijehom. Sa njime smo mogli, Bogati, ici
u nasih rodjaka nedaleko, u Capljinu
i Gabelu, a da ne kazem
i preko bijela svijeta, u Sarajevo
i Dubrovnik, na primjer.
Islo se, zbog duga puta, sa obaveznom
brasenicom, koja se uvijek sastojala od
peksimeta i gurabija u masnim fisecima i
jednom bocom, da se puni vodom u usputnim
stanicama. Tada su sendvici, konzerve,
naresci, pastete i osvjezavajuca pica
bili nepoznanice.
Na mostarskoj staciji smo uvijek, svi
ukucani, ispracali svoje najblize i dugo,
dugo mahali jedni drugim rupcima i njima
trali suze. Otpravnik vozova bi izaso iz
svog ureda, u plavoj uniformi sa crvenom
sapkom na glavi i saobracajnim znakom -
loparicem u ruci, stao mirno i dao 3
znaka, uzastopce: loparic pod lijevi
pazuh, loparic ispruzen predase dole i
loparic prema vozu, to je otpravnik davo
naredjenja voznom osoblju: paznja, svi na
svoja mjesta, polazak. A na celu
kompozicije stoji Gara, crna i uglancana
lokomotiva, sva u dimu i pari, hukce,
dahce, brekce, fukce, stenje, frkce,
sisti, susti, zvizdi, pisti, a iz nje
stotinu avaza: Pi..., pi...- Hu...,
hu...- Cu..., cu...- Fi..., fi...- Si...,
si... i ceka ko zapeta strijela, spremna
da zalaufa brojne poluge na svojim
kotacima i krene usjajenom strekom,
odnoseci nam najdraze, u neki tamo daleki
i nepoznati svijet.
To je slika koja mi se stalno ponavljala
i koju sam svaki put nanovo dozivljavo,
zamisljajuci sebe kako odlazim u Afriku,
u dzunglu, da svucem sa sebe sve svoje
rutine, pripasem macetu, pustim dugu
kosu, da drugujem sa Tarzanon,
majmunima, lavovima, tigrovima, slonovima
i inim stvorenjima tog divnog, meni
nadasve dragog i milog svijeta. I da
pobjegnem i od babe i od majke, od
njihovih zanovjetanja i zvocanja: te de
ovo, te nemoj sine ono; od domacih zadaca
koje moram uredno ispisat, inace me
sleduje cvoka od starije brace, te od
ovih nasih tijesnih sokoka i od ovog
svijeta koji neku svoju muku muci, a ja
je ne poimam i, eto, da odem iz ovog u
drugi slobodni i prostrani svijet, da se
rijesim toplog duseka i ciste posteljine,
do spavam na drvecu i na lijanama, plovim
dzunglama i prasumama.
A uz Ivan, od Konjica
do Bradine, zbog vrlo
velikog uspona, voz je iso na 3 sine:
srednja je bila nazubljena, za koju se
kvacili zubcanici sa obje lokomotive,
jedna ispred, a druga iza kompozicije,
koje su je gurale uzastranu, odnosno
kocile nizbrdo. Mladji covjek bi siso iz
voza i, malo zureci, iso snjim uporedo.
Ciru je, 1966.
god., zamijenio novoizgradjeni
glajz-pruga nominalnog kolosjeka,
elektrificirana i automatizirana, na svom
cijelom putu od Sarajeva
do Ploca. Odvojak za Dubrovnik
i Zeleniku nije gradjen.
Na ovako nemogucoj konfiguraciji terena i
za pute i za pruge, moralo se graditi,
evo milenijima, nebrojne propuste,
usjeke, zasjeke, nasipe, nadvoznjake,
podvoznjake, vijadukte, tunele i mostove,
pa se ne samo za ovu novu prugu, za koju
kazu: Pola u zraku, pola u mraku, vec i
za sve ostale saobracajnice na ovoj
trasi, od pamtivjeka do danas, to isto
moze reci. Razumljivo da se sve ovo,
uvijek, moralo placati velikim i teskim
parama, pa je tako osto zapamcen odgovor Mujage
Komadine u Gradskom vijecu, na
pitanje jednog vijecnika koliko ce pruga
kostati: Kilo baruta - kilo zlata. |
 |
Da bi se mogo, mozda u minijaturi,
docarati elementarni segment ovog
velicanstvenog neimarstva, pobrojacu samo
mostove, koji su bili u funkciji
neposredno pred ovaj rat, na pruzi i putu
M-17 i njegovim
odvojcima, odnosno prikljuccima, od Jablanice
do granice sa Hrvatskom,
kod Metkovica.
Po mom kontu, bilo je ravno 40
mostova, odreda velikih i skupih, a da ne
kazem i dizajnerskih, konstruktorskih,
arhitektonskih i historijskih rariteta, a
kod izvjesnih sve to zajedno:
- Na zeljeznickoj trasi imamo 7 mostova:
Gazela ispod Jablanice, preko Grabovke,
preko Drezanke, u Rastanima, Ortijesu,
preko Jasenice i preko Trebizata.
- Na trasi puta M-17 imamo 8 mostova:
Most u Jablanici uz elektranu, na
Aleksinu Hanu, Jasenjanski potok, Bijela,
Bijelo Polje, viadukt Suhodolina, na
Bregavi i Krupi..
- Preko Neretve tj. prikljuccima na M-17,
imamo 16 mostova: Lug u Jablanici, Donja
Jablanica, HE Grabovica, Dreznica, HE
Salakovac, Vojno, Carina, Musala, Stari
most, Luka, Tekija, Avijaticarski, Buna,
Zito, Capljina - stari i Capljina - novi.
- Na uscu pritoka u Neretvu imamo 9
mostova: na Doljanki, Glogosnici,
Grabovki, Drezanki, Cuprija na Radobolji,
Buni, Jasenici, Cuprija na Bregavi i na
Trebizatu.
* * *
Prije skoro pola stoljeca, ovaj put i ovu
prugu, gradile su i omladinske
radne brigade, iz cijele Jugoslavije.
Desetine hiljada omladinaca i omladinki:
seljaka, radnika, djaka, studenata,
radilo je u sve tri smjene: i po kisi i
po vjetru i celopeku, a okolne gore i
planine lomile se od pjesme: "Mi smo
drugu Titi obecanje
dali, izgraditi prugu jos ovoga
ljeta". To je bilo vrijeme i period,
nikad u povijesti dozivljen na ovom
prostoru, a nazalost, i vrijeme koje
buduce generacije nece imati srecu da
dozive. To je bio period svenarodnog
elana, poleta, entuzijazma, ponosa,
osjecaja osobnog digniteta i duboke vjere
u nasu pobjednicku i zbratimljenu
drustvenu zajednicu - Novu Jugoslaviju.
To je bilo vrijeme kada smo, za samo par
godina poslije zavrsetka rata, obnovili
sve popaljene i razrusene kuce i vratili
odbjeglu celjad u njih, kada su po
cijeloj drzavi nicale fabrike, putevi,
pruge, hidrocentrale, skole, stadioni,
bolnice, odmaralista.... ko gljive
poslije kise.
Samo par godina prije nego je ova zemlja
ponovo probeharala i livade nam se osule
poljskim cvijecem, pri povlacenju iz Mostara,
Njemci i ustase,
na svom putu bjezanja, srusile su sve
mostove i tunele, od Mostara
do Konjica: u Vojnu,
na Drezanki, na Aleksinu
Hanu, Prenjskim Vratima, u Rami
i Ostroscu, a iza
lokomotive prikacili, specijalno za ovu
priliku izradjenu ralicu i bucali njome
slipere, ko da su sibice, a ne
zeljeznicki pragovi od ljute strzevine.
Dan prije oslobodjenja Mostara,
tj. 13. februara '45, ustase su odvezli
jos jedan, u nizu mnogih, ovaj put
posljednji, transport, sa 80 i trojicom
gradjana, od kojih se uspio vratiti samo
jedan Vlado Miljan. U ovom transportu je
odveden i Alica - Dragan Mrkonjic,
cetrnaestogodisnjak, jedinac sin, jedine
mi sestre Azeme. U Sarajevu je 3 dana
pred oslobodjenje, tj. 3. aprila '45, na
Marindvoru, na drvoredu, objeseno 106
ljudi i zena, od kojih 17 Mostaraca, onih
iz posljednjeg transporta, sto je otiso
iz Mostara 13. februara.
U prepunom podrumu vile jednog ljekara,
zaboravio sam mu ime, na Skenderiji
u Sarajevu, i na okolnom
zemljistu, po oslobodjenju Sarajeva,
nadjeno je stotine iskasapljenih leseva,
i ovu sam tacnu cifru zaboravio: ruka,
noga, slomljenih lubanja, koje su se
kotrljale po zemlji, i virile iz plitko
iskopanih jama.
Eto, to je bio posljednji ustaski
pozdrav visokog ustaskog casnika i
Viteza, Maksa Luburica svojoj Bosni i
Hercegovini. I sada, pola stoljeca
kasnije, gledamo isti film u novoj
obradi, ali isti producent, isti
scenarij, rezija, glumci, slike,
stjegovi, muzika, mjesto dogadjaja. To
nas sinovi, djeca, amidzici, rodjaci i
komsije, Maksa Luburica, Jure Francetica,
Andrije Artukovica, Rafe Bobana i inih
zlocinaca i krvnika hoce da uljude i
uvedu u Europu. Prvo su ovi papci
uljudili i, kroz svoj antemurale
christianitatis, uveli u svoju Europu,
1941. god., sve mostorske Abrahame,
Haime, Davide i Isidore, pa onda Vase,
Spase, Jefte i Jovane, i sada, evo, uvode
Dzeme, Mirze, Ede i Emire. Ali, da bi nas
uljudili, moraju nas prvo, ko i ove nase
vjekovite komsije protjerati, pobiti,
zensku nam celjad silovati, pokrstiti,
zapaliti nam kuce, minirati dzamije,
polomiti basluke u haremima, a cuprije,
puteve i pruge razoriti.
Nastavak teksta |
|
