Antun Branko Simic
SEVDALINKE |
| |
U kafanicama starog
naseg grada
Mlade i snazne lole provode svu
zimu,
Tu se sladje zivi. I tko mnogo
strada,
Zaboravlja na sve u duhanskom
dimu.
Pa dok se ibrici redaju niz
stole,
I crne se kave dime i cudno disu,
Jakim glasom mlade popijevaju
lole.
Strasno tijelom krecu. Kose im se
njisu.
Boze, kako nase pjesme skladno
zvone
Sevdalinke tuzne i bone i
monotone;
U njima je tuga zime i smijeh
ljeta,
Jeka nasih brda, naseg vjetra
glasi.
Kad u aksam dan se iza kuca gasi,
I s munara hodze gradu zalost
jave,
Tako lijepo bude: pomole se glave
Razdraganih bula na pendzere
stare;
Turci na sokaku zastanu i sute
S dostojanstvom mirnim. Svatko
slusa i slusa.
I sve jace i jace tuguju munare.
I sve sladje plovi niz sokake
zute
Sevdalinka pjev ko odjek nasih
dusa. |
|
|
