o
Mostujte sa nama
Arhiva
Ahmed Moustafa - Vragolasti konji (1993)

Home Arhiva
Novi broj Obavjestenja Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 106-107 (17-18 - nova serija)

Godina XXIV septembar-rujan/oktobar-listopad 1998.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Dzemal Humo
ESO HUMO U KABULU
Dnevnik iz pakla

Jusa Niksic - Ubijeni Hajrudin

Mostar, nedelja 30. maja '93.

Evo me u ovoj velikoj zgradurini, 5-6 stubista i 50-tak stanova, sto ce strci izmedju Fejiceve i Titine ulice i Zvijezdom je zovu. Svojom duzinom, a narocito visinom, kucetina odudara od nizih, susjednih, zgrada pravljenih po mjeri covjeka pa ona i susjedna joj kuca, Razvitak, narusavaju visestoljetnu graditeljsku tradiciju lijeve obale Neretve, od Carine do Tekije. U stanu sam odbjeglog pukovnika Bulatovica, ima 3 dana, odkako sam zdimio sa one na ovu, nasu, stranu. Na vratima mi stana pise Vojna policija, a u jednoj sobi drincaju 3-4 Ljiljana koji, najcesce po noci, idu nekud sa oruzjem, a nema ih, nekad, ni po danu. To su nakvi specijalci, valjda.

Prvu heftu, kao i onu predhodnu, racunajuci sa danom "D" (9. maj), proveo sam u svojoj kuci na Rondou, sam samcat. Do 5. maja su mi, moji, donosili hranu, a, sad ih vise nema. Dolazili su mi, doduse, neki pvijatelji: dolazio Enver kroz bascu, ponio mi nesto hrane, ali ga bojovnici stimali i dobio je takav degenek, jadnik, da ce cutit jugovinu dok je ziv. Na Alu i Edinu puco, sa Doma kulture, Mladen Misic, zapovjednik 4. bojne i oni jedva zivi kutarisali.

A po kuci mi, od zore do mrkle noci, servane bojovnici vojne policije HVO-a u grupama: 3, 4, 5. njih i po 10-tak puta dnevno, "traze oruzje"!

Na avliji u suterenu nam je privezan krasan primjerak rasnog dobermana - Astor, Esin, a posebno Mirzin, ljubimac. I cujem, jedno popodne, dva metka iz pistolja, dole pod mojim prozorom. Znam - ubise Astora; sad ce se lesinari dati na svoj, strvinarski poso i raznosit sve iz radione.

Po noci dolazi kamion, neugasen motor brunda pred kucom, a bojovnici vuku, nose, tovare, "sve za zivog hadzije". Kada su opustosili suteren, red je doso na stan na I katu pa na stokove repromaterijala slozene u potkrovlju i na nastresnici iza kuce.

* * *
Eso je odsluzio Specijalce u Nisu i diplomiro Arhitekturu '86 god. Gluhario je jedno dvije godine; radio i zanimo se sa svacim i nicim: crncio nekoliko puta na bausteli, skako padobranom, pilotiro jedrilicu i letece krilo, ronio ronilackom opremom u Neretvi i gornjim jezerima: interveniso na podvodnim zatvaracima na hidroelektranama i vadio utopljenike, statiro skupa sa Mirzom po Hercegovini, Lici, Plitvickim jezerima.... zundo po kaficima, svadjo se sa ocem zbog malog djeparca i nerijetko previjo kuci obloge, na modricama, sto bi ih fasovo u carsiji.

I Mirza je odsluzio Specijalce u Nisu i zavrsio tri godine Gradjevine i batalio studije; nema perspektive, kaze. Jedno je vrijeme istovaro vagone na Zeljeznickoj stanici, bio je dubler: penjo, se uz liticu iznad Vrela Bune, skako po jurecim vozovima "u preriji", zvali ga Ameri sa sobom u US-a, onda se dao na kompjutere, izradjivo vrlo uspjesno softvere, pa i to izgustiro. Naposljetku se vas dao na alpinizam i penjanje uz okomite litice.
I onda se obojica, zajedno, dali na poso, crnacki. A posla je bilo na pretek. I pored ocite privredne recesije, kafici, kao drugi, sitan biznis, poceli su nicati po Mostaru, ko gljive poslije kise. Za dvije godine je radiona, u suterenu nase kuce na Rondou, bila krcata masina, alata, pristroja.....

Prvo su poceli sa stolarijom, ali posto se danas, najcesce, poslovi pogadjaju po sistemu Kljuc u ruke, djelatnost se postepeno prosirila i na druge zanate: bravariju, limariju, plastiku, modelastvo..., tako je nikla radiona sa sirokim spektrom poslova.
Ubrzo su formirali projektno- konstruktorski biro za izradu projekata i radionickih nacrta i otvrili prodavnicu zeljezne galanterije i elektricnih alata u Cernici; sve za dvije godine.

U sva ova tri pogona radili su njihove sulkolege iz gimnazije: neki su vec bili diplomirali, neki razvukli, a neki batalili studije. Neki su imali oceve inzinjere ili vrsne majstore u Sokolu pa im je, uz njihov savjet ili asistenciju, svaki tehnicki problem bio lahko rijesiv.
Uglavnom, radilo se danonocno, ali sve uz osmijeh i zajebanciju, u atmosferi koju samo moze pozeljeti mlad covjek. Probudi me nocu u 1, u 2, u 3, u 5 zuka masina podamnom, a ja vas cvatem, ko i svaki roditelj rad vidi da mu djeca o hajru calise. A pored svega lova- do krova.

Mirza ne bi skido, sa sebe, kombinezon i po 10-tak dana, sem kad ide na kupanje ili na spavanje. On je asketa u svemu, u svojoj sobi spava na luft madracu, ljeti samo u kupacim gacama, a zimi u vreci za spavanje, razumljivo, samo na podu. Nista u svojoj sobi nema sem ormar krcat: skijama, skafanderima, sljemovima, gojzericama, vjetrovkama, uzadima, derezama, karabinima, capinima....

U ovim poslovima Mirza je zahuktala lokomotiva, a Eso dirigent orkestra, otprilike su imali raspodjelu duznosti slicnu ovoj kakvu danaa imaju na vatrenim linijama odbrane Mostara.

I, evo, gledam sada ove golovrate orlusine kako cerece i halapljivo zderu svoj plijen, pa da covjek ne svisne, od muke. Nije meni zao ovog sto oni razvlace, ni najmanje, ali mi je zao onog vakta u kojem su mi sinovi, a i brojne njihove kolege, nasli svoj smisao zivljenja, dok je, u isto vrijeme, na moju veliku tugu i zalost, masa njihovih akrama tumarala po carsiji praznih dzepovu i jos praznijih dusa.

Sve se ovo desavalo u vrijeme kad je djavo odnio salu, kad su Jugi otkazivale sve bremze, na nizbrdici. Vozd Milosevic je, u Srbiji i Crnoj Gori, sve uzde uzo u svoje ruke. Sa Bezistana, sa Kosova, na 600 godisnjicu Kosovske bitke, na Vidovdan, 28. juna '89., pred milion i po okupljenih Srba iz cijele Jugovine, porucio svim Nesrbima da oni, Srbi, znaju svoja, oteta, prava izboriti i oruzjem, ako ustreba. To je bila prva puska u tzv. Antibirokratskoj- jogurt revoluciji.

Zaredali su mitinzi "sloge i prijateljstva" ili "dogadjanja naroda". Prvo u Novom Sadu, gdje je smjenjeno sve pokrajinsko rukovodstvo, pa u Zutoj Gredi o Titogradu, gdje je smjenjeno crnogorsko rukovodstvo, na Uscu u Beogradu, gdje se, takodje, okupilo milion i po ljudi, na Prtrovoj Gori u Hrvatskoj, u Gacku, Nevesinju, Bileci, ... Nepregledne kolone autobusa prevozile su, svakodnevno, najcesce jedbe te iste mitingase, od kojih je nemali broj bio iz Hercegovine pa i Mostara, sa kraja na kraj Jugoslavije.

Crkvena procesija, sa stotinama popova u svecanoj odori, poje i bogoradi po istocnoj Bosni noseci mosti Svetog save po Zvorniku, Bratuncu, Vlasenici, …

U Hercegovini se, ravno poslije pola stoljeca, vade kosti Srba i Nesrba, iz ustaskih jama i uz zvucna crkvena opijela, u masovnu prisutnost audiovizuelnih medija, sahranjuju u novoizgradjenu - zajednicku kriptu, Prebilovcima, gdje su vec udareni temelji velikog Srpskog hrama i podignut Zid placa. Znamo dobro svi mi Nesrbi cemu ovo sluti i od svega nam se ovog dize kosa na glavi.
I evo ti sad; tjerali su zeca a istjerali vuka, ovo je ustasama doslo ko kec na jedanest; safa vise nema srbskog uha u Dolini Neretve, od Visica do Bradine, a svi su hatemice pojurili na prvi zov svog Vozda i onog durmitorskog grmalja. Boze, Boze, zavrnute li im pameti.

Jakub Hadzic - Unistena bastina
 
Sredili ustase stvar sa Srbima, bas ko u onom ratu sa Cifutima u BiH i Hrvatskoj i, evo, sada sredjuju sa nama, sa "cvijetom hrvatskog naroda". Hoce prvo da nas, "uljude" pa da nas onda "uvedu u Europu" ali tek posto svi predhodno prodjemo kroz cistiliste, tj. ahiret.

Bas ko u onom ratu sto su radili sa Srbima. Pitali oni, Srbi iz Korduna, fratra zasto ih bijiu kad su ih prekrstili, a on im veli da mu Crkva nalaze da im duse spasi ali ne i tijela. To slicno govori, sada, moj prvi komsija iz Cima i bivsi mi prijatelj, fra Miljenko Lasta, krsteci mnogohrojne Muslimanke po Mostaru.

* * *
Ceribasa ovih HVO bojovnika, sto mi vrsljaju po kuci, je jedan dvadesetpetogodisnjak, Stanko Kresic iz Sovica, povrh Cima, sirova i bahata momcina; puco mi u tasnu kad je nisam mogo odmah, na njegov zahtjev, otvoriti.

Jedan, iz ove bratije, dodje jednom sam, sjede polovinom guzice na pisaci sto pa me pita:
- Za koju si ti stranku?
- Nisam za Tvoju, velim ja, ja smo i Tvoj otac u istoj stranci.
- Niste, on je u mojoj stranci, veli bojovnik.
- Nije, kazem mu ja, Tvoj otac u Tvojoj stranci. On bi sada puno vise volio da si Ti na svome redovnom poslu, da dodjes s posla kuci, da rucas, da se malo odmoris, a onda sa zenom i djecom calisis nesto na svom imanju, a ne da te iscekuje kad ce Te, nedo Bog, kuci, mrtvog u vreci, donijeti. Svi smo mi roditelji u istoj stranci.

Suti bojovnik, trepce ocnim kapcima i nista ne zbori.

* * *
Odmah sjutradan, poslije cetnickog napada na Mostar, prije godinu dana, kazem sinovima:
- Eto vidite, sad znate sta su cetnici, ali ne znate sta su ustase, cuvajte se, i nista im ne vjerujte, ista je to, u dlaku, koljacka bratija.
- Znamo Stari, ne brini se Ti.
- Kako znate, Boga vam vaseg, nisu vama ubili tri brata, ko meni, pa da znate koji su to zlocinci i sta sve od njih moras ocekivati?.
I evo, ovih dana, stalno razmisljam o tome, sta im tada rekoh. No to je tada ipak bila samo moja slutnja, a ovo je sada gola realnost.

Moji su, svi, kutarisali na onu stranu, za njih ne brinem, razmisljam o svojoj, mogucoj, sudbini.

Ubice me sigurno, govorim sebi, dok mi se onaj jezivi ustaski slogan iz '41. "Vez' u lance, goni u Surmance", stalno vrti po glavi. Ali nece me voditi i bacit u jamu - to je zanovetli, ovdje ce me ubit. Mogu me upucat iz masinke, mogu me zaklat, rascijepiti mi glavu sjekirom, ili politi benzinom i zapalit da izgorim, zajedno sa kucom. Za divno cudo, nicega se ovog ne uzasavam; bilo sto odaheru, racunam, trajace vrlo kratko vrijeme dok ne izgubim razum, odnosno svijest i gotovo. Ovima se danas plaho zuri i nemaju oni puno vremena za izivljavanja, pa to bolje po mene. Nabio sam, racunam, 67 godina, niko nece reci jazuk mu njegova mladost. Zato, kazem sebi, primi ovo ko svoju sudbinu, nemoj pred njima, cmizdrit, pizdit i kukumcavit, dzaba ti je da im stope ljubis. Glavu uzgor. Putuj igumane, ne brini za manastir, ponavljam u sebi toliko puta.

Udjose, jednom, njih trojica, i odmah me ejdan, sa vrata pita:
- Gdje ti je bio stariji sin, u junu '86. ?
Hm... Bogati, kakvo je ovo pitanje, razmisljam sta mu na ovo odgovorit.
- Da imam steku Marlboroa dao bih Ti je kad bi mi znao kazat gdje si Ti bio tada. Ja ne znam gdje je bio prije mjesec dana, a kamoli da znam gdje je bio prije 6 godina.
- Bio je u Kabulu, imamo mi cvrste dokaze, veli bojovnik.
- Ma kakvom Kabulu, Bog s tobom. Preso sam ja cijelu zemaljsku kuglu i razgovarao sa desetinom mojih kolega i prijatelja, koji su, takodje, obisli cijeli svijet ali nikad nisam cuo da je neko bio u Kabulu.
- Jes', jes', znamo mi to sigurno.
- Dobro, velim, neka bude Tvoja starija.

Pripovjedam ja ovo Esi, kad sam ovamo doso, a on mi kaze da u tome zehra istine. Mirza je. te, '86. godine, statiro na jednom filmu, sto su ga Ameri snimali u Podvelezi. Film je obradjivo temu Palestinaca pa se Mirza i Edo Kajan slikali sa onim palestinskim mahramama oko glava, a ustase nasli te slike, kad su vrsili premetacinu u Kajana.

* * *
Dan prije nego ce me odnijeti iz kuce, u predsoblju se pojavi jedan bojovnik, koga do tada, medju ovom stalno vrsljajucom bratijom, nisam vidjo. Zastade momak pred otvorenim vratima, pokuca na njih i pita je li slobodno. Da covjek ne povjeruje, svojim ocima ni usima.
- Jeste, velim, klimnuvsi malo glavom i gledajuci ga sa krajnjim nepovjerenjem.
- Kako ste, jeste li dobro?
- Pa dobro sam, velim i ibretim se.
- Treba li Vam nesto, ne bojte se, nista se Vama nece desiti, kaze bojovnik.
- Pa, vjerujem da nece nista dok ste Vi ovdje ali, cim zamaknete iza kuce, doce drugi i siju mi zavrnut.
- Treba li Vam nesto, ne bojte se, Vama nista nece biti.
Ma, vidim ja "da nesto nije u redu" pa mu ponudih da sjedne na seciju i velim da nisam ja od onih koji na svaki susanj napune gace, ali sam toliko star da dobro znam kakav je ovo vakat doso.
Na njegovo ponovno pitanje, sta mi treba, rekoh, ako je pusac, da mi da jednu cigaretu.
- Sta, jednu cigaretu, donit cu Vam ja steku cigara, sta jos treba?
- Ma, sine, nije ovo normalno stanje i da Vam dam 10 maraka pa da mi, preko puta kupite ono sto mi treba. Zar nisu sve prodavnice zatvorene?
- Imamo mi magazin iz kojeg nasa bojna trebuje, kazite sta cu Vam donijet?
- Pa, eto, dehidriro sam, ako ima jedan tetrapak mlijeka i koja narandza ili jabuka.
- Vidim ja da Vi nemate nista ni jesti, kaze bojovnik, dize se i nesta kroz vrata.

Dodje momak poslije 20-tak minuta i nosi punu kesu svega i svasta. Kaze mi, na moje pitanje, da je on N.N. iz Livna, da je automehanicar, u vojnoj je policiji, dosli na pojacanje u Mostar i da mu je jedinica kod HIT-a. Presuti mi pitanje "zasto nije na polozaju?" Reko sam mu da cu mu pisati ocu, ako prezivim, da je odgojio sina sa kojim se svaki roditelj moze ponositi.

Ode N., doce nocas na sijelo, da eglenisemo. Nije doso, a mene su sjutra odveli u Djacki dom.

Kada su me iznosili iz kuce, vidim na jednom bojovniku moje, nove, oputne opanke, sto sam ih sebi, birvaktile, skrojio za lova. Htjedoh mu nesto dobaciti, ali se "ujedoh za jezik": Suti i ne izazivaj sudbinu, jadan nebio, kazem sebi.

* * *
Sa Rondoa me, bolnickim kolima, poslije nekakvog lutanja po Mostaru, odvezose u Djacki Dom. Dom je, do nazad mjesec dana, bio prihvaliliste za nase muhadzire iz Podvelezi i Nevesinja, a sada su ustase, unj, postavile svoju posadu, sve muskarce sposobne za vojsku nekud odveli, ostali samo starci, zene i djeca i eto sada i ja, jedini Mostarac medju njima. Za rezim u Domu, ne moze se reci da je konclogorski. Moze se, sa dozvolom, izaci i nesto kupiti pa i primiti posjetu. Dolazili i stranci, iz Medija i sa puno peripetija i zanovjetanja, neke od njih, pustali do nas, ali ne i u moju sobu. Uredio ja, sa nasim, da ih i meni presvercaju. Napiso ja jednu govoranciju, prevo je na angleski, nabiflo je edjbeile i saspem je u diktofon, kad mi ga prinesu. Naruzio ja, pored ustasa - fasista i Medije i Medjunarodnu zajednicu, sto se samo motaju, blehnu u nas, a nista nam ne pomazu.

Smjestili me u jednu veliku sobu, nas 10-ak, 15. Dodje jednog dana Komandir i kaze mi da predjem u jednu malu sobu, gdje cu biti sam. Odmah sam pristo, jer mi je bila muka sto svoje fizioloske potrebe obavljam u krevetu, posto mi kolica ne mogu proci kroz uska vrata, na WC-u. Komandir mi rece da zaerezavam vrata u sobi i da nikoga, sem njega, ne pustam unutra. Rekoh mu da je ereza ko babin zuh, a onda on postavio strazu, danonocno, pred moja vrata.

Pricali su mi, ovi moji nesretnici, da je, kad su Ljiljani napustili Dom, sve u njemu ostalo intakta. Kad je doso HVO, bojovnici su ga za tren ispraznili.

Odnijeli su sve iz njega: frizidere, zamrzivace, sporete, autoklave, ves masine, masine za susenje, za peglanje, za sivanje, za drotanje parketa, usisivace, sobne klimatizere, radijatore, telefone, telefakse, televizore, videorikordere, pisace masine, kompjutere, tepihe, posteljinu, stolove, stolice, ormare, te svu ostalu opremu iz kancelarija, ucionica, veseraja, spavaonica, stacionara, ambulante. U Domu se nalazilo i skladiste odjece i hrane Merhameta, kojeg su takodje ispraznili.

Dvadesetog maja prolomi se strasna eksplozija, strese se Dom, iz temelja. Pomislih da je to supersonicni avion nisko proletio i "probio zvucni zid", sto se sada, nerijetko, desava. Rekose mi, poslije, da je na kat vise nas uletio kompletan kamionski motor. Ustase su naime, dovukli punu cisternu dinamtta i uputili je, ispred Gimnazije, na Titov most, ali je ova skrenula i udarila u Banku i skoro je cijelu razorila.

Istu vecer, tj. 20-og maja u 19 i 30, HTV je prenijela reportazu CNN-a na kojoj se vidi kako mi gori kuca na Rondou. Neki bojovnik nazove Mirzu motorolom i kaze mu neka pogleda reprizu u 22 sata i vidjece kako mu gori kuca i otac u njoj.

Sjutradan je bio neki sastanak HVO-a i Ljiljana, uz prisustvo Medjunarodne zajednice, na njihovoj strani, na kojem je i Eso prisustvovo. Bili su tamo i engleski i turski ambasadori u Zagrebu i vazdan nekakvih glavesina. Pod dojmom sinocne CNN reportaze i poruke putem motorole, kad je Eso uso u sobu za pregovore i ugledo tamo generala Petkovica, komandanta HVO-a, zgrabio ga za prsa, mlatno njime o zid i reko mu da ce pobiti 100 njegovih bojovnika, ako bude istina da su mu oca zapalili.

I kao sto je senator i cenzor Katon stariji, u Rimskom senatu, poslije svakog i bilokakvog svog govora, uporno ponavljo: Ceterun censeo.... da Kartaginu treba razoriti, tako je i Eso, na nebrojenim pregovorima i prije i poslije svakog svog izlaganja pa replike, uporno govorio: Vi ste meni kucu i oca u njoj zapalili.

Za par dana o moju sobu udjose trojica u bojovnika i kazzu mi da mi je stariji sin ubio 6 bojovnika- zarobljenika.
- Nije, kazem ja, to nije istina.
- Jes', nije, jes', nije.
- Kako mozes govoriti da nije kad mi imamo pouzdane podatke da , jes'.
- Poznam ja moje sinove, uceni su oni da ni mrava ne zgaze, da ni gusterici rep ne otkinu, ni cuki da cvoku cvoknu, a nekamoli da biju bespomocne robljenike. A da nije ni to, nama Muslimanima nije u adetu da bijemo prave- zdrave ljude, velim im ja.

Mostar 1990 - Mostar 1994 (foto iz Smail Balic - Kultura Bosnjaka)

Poslije pola sahata dodje druga grupa i zametne se ista prica: te jes', te nije, te jes', te nije. Dodje i treca grupa, a meni prekipi.
- Nije 6, nego 16, velim ja, ovi vasi, sto su bili prije vas, tvrdili mi da mi je sin ubio 16 bojovnika, sad ce doci neki vasi treci i tvrdit da ih je ubio 100 i 6. Dogovorite se vi, koliko ih je moj sin ubio.
(Pricace mi rodica Mina Muminagic, poslije dva mjeseca, da se i u Tasovcicima pricalo, prije nego su ih Hrvati protjerali, da su mene ustase zapalili, a Eso ubio 12 njihovih zarobljenika.)
Otvorise se vrata na mojoj sobi, ujutro 24. maja, i stoji jedan povisok covjek i pita je li ovdje Humo.
- Vi ste vec peti, od jutros, sto provjerava je li ovdje Humo, jeste, a ko ste Vi, molim Vas, velim ja njemu.
- Ja sam Marinko Tadic, ministar za skrb i izbjeglice u Vladi Hrvatske Republike Herceg - Bosne, a na slijepocnici mu podobra modrica. Gledam ga, a mrak mi se navlaci na oci.
- Bas lijepo, cast mi je vidjeti novokomponovanog "miniatra". Lijepo Bogami, a odakle ste Vi "ministre", ako smijem znati?
- Iz Studenaca, kod Capljine, kaze "ministar".
- Eto Vi "ministar" iz Studenaca i ministrujete u Mostaru, stolnom gradu Hrvata, a ja camim ovdje u zatvoru, ni dvjesta metara od kuce koju ste mi zapalili, samo zato sto sam Musliman, a svima su vam puna usta o saradnji sa nama Muslimanima. Cujte "ministre", ne znate vi dusu Mostara niti poznajete one tamo srsljene, na koje ste ograisali. Na onoj je strani jos 30.000 dusa i dokle tamo jos samo jedno uho miga, Mostar nece biti ni stolni ni hrvatski grad. Uvrtite to vi sebi u svoje usijane glave.

"Ministar" se premjesta sa noge na nogu, a ja vidjeh da sam van pameti. Vidi i "ministar" da sam presvratio i da sa mnom nema razgovora, poceka malo i ode. Pokajo sam se, strasno, zbog ove nesmotrenosti, sto ga ne pustih da kaze sto je doso pa da mu onda citam lekciju. Ali, to je bilo jace od mene, jednostavno sam otkacio kad sam vidio pred sobom "ministra" iz Studenaca.

Da mi je "ministar" dolazio sa razlogom doznacu odmah po prelasku na nasu stranu. "Ministar" je, naime, dan ranije, bio u nekoj hrvatskoj delegaciji na nasoj strani. Kad su oni izlazili iz UNPROFOR- ovih oklopnjaka, onda je nasa raja probila kordon njihovih bezbjednjaka. Neko je zgrabio Vladu Seksa za berikat i poco ga daviti. Nasa ambasadorka u Zagrehu, Turkovicka, skocila je da brani Seksa, ali je dobila vojnicku cizmu u guzicu da se odmah prilijepila na trotoar. E tada je i moj "ministar" fasovo modricu na obrazu i sjutra, eto, doso kod mene, u Dom.

Ustase su, inace, od prvog dana, pokusavale cosati i samnom i sa oba moja sina.

Odmah s pocetka '91. Hrvati su prisli formimnju "svoje drzave", pa su tako i Elektroprivredu rascijepali, prisvojili sve do cega su sligli. Formirali su i "svoje" hidroelektrane na Neretvi, na kojima, sam radio sve do penzionisanja, '91. Mada sam primo svoju redovnu penziju, oni su mi slali jos i moju punu platu, svakog mjeseca, razne poklone, invalidska kolica i redovno mi dolazili u kucnu posjetu, zvali me na savjetovanje u Neum, oktohra 1991. god. i trazili mi da napisem referat o izgradnji malih hidroelektrana u Herceg- Bosni, sto sam, razumljivo, eskiviro.

I Esu i Mirzu zvali su dva puta na razgovor, u martu '92... I nudjeno im da predju iz Armije BiH u HVO, razumljivo uz brojne beneficije: visoki cinovi i ostalo.
- Hajde, kazem im ja jednom, hajde ozbiljno, prihvatite izaov i budite, tamo, nase krtice, skupa samnom.
- Nemoj, stari, Bogati, nemoj nas jos i na to natentavat. Znnamo mi ratovat ali to ne znamo. Nismo mi studirali glumacku akademiju, ali i da jesmo- gluma je u realnom zivotu sto puta suptilnija od one na daskama. Cini mi se da bih se tamo, medju njima, ponaso ko slon u izlozbenom salonu porculana; kako se god okrenes razbijes jednu skupu kinesku vazu. Tamo je zvjerinjak, u kojem, da boravis, moras tesku i dugotrajnu dresuru da prodjes, veli jedan od njih.
- Pa jeste, jeste. Nisam, vala, ni ja, bas, posve siguran da bih i ja, svaki put, dobio prolaznu ocjenu, mada mi se cini da poznajem sve njihove marifetluke, udusu, mozda i bolje od dosta njih samih, saglasih se i ja s njim.

Pa sama cinjenica da me jos nisu ubili kada su vec pobili toliko Mostaraca, mnogo njih i od velikog ugleda, da me nisu odveli ni u Dretelj ni na Helidrom, pa tvrdnja onog Livnjaka da meni nece nista biti te posjeta ovog "ministra" govori u prilog moje hipoteze da bi ustase i pored toga sto su mi kucu poharali i zapalili, jos uvijek zeljeli cosati samnom.

Sve mi je ovo sinulo kroz glavu, kad je "ministar" Tadic zatvorio vrata za sobom. Ali nazalost, suvise kasno. Zadnja pamet, macku pod rep.

* * *
Sjede, jednom, na stolicu pored moga kreveta, jedan mlad bojovnik, krsan, blag, vidi se da je gradsko celjade, pa me pita:
- Boga Vam, kako Vama sve ovo izgleda?
Klepnem ga malo po koljenu pa mu kazem:
- Moj sine, nikakvog iskrenog razgovora ne moze biti medju dvojicom ljudi kada jedan bespomocan sjedi na krevetu, a u drugog je kaljasnikov, sa punim redenikom, u krilu.
Odsuti on jedan tren, zagrli me, osmjehnu se, pa veli:
- Izvinite, molim Vas.

Jednog dana Komandir mi kaze da se digla velika prasina zbog mene, niko ne zna sta je bilo samnom, ni njegovi sefovi u policiji, jer im ni on nije (!) kazo da ja camim u Domu pa mi veli da napisem jedno kratko pismo i da ce ga on dati Esi posto ga vidja na Pregovorima, gdje on vrsi obezbjedjenje. Esi su pokazali, na jednom sastanku, to pismo, pozno mi rukopis, vidio da sam ziv i da sam u Domu ali je tvrdio da to nije moj rukopis pa se i dalje, u susretima sa ustasama i Medjunarodnom zajednicom, svaki put prisjetio i senatora Katona.

Desetog dana po mom dolasku u Djacki dom, pocese protjerivati ove nesretnike, sa desne na lijevu obalu. Sva strka i zbrka, bojovnici vicu i galame po hodnicima i sobama, zene, djeca i starci uz stepenice niz stepenice, skupljaju svoju sirotinju, hucu, dozivaju, zapomazu; opsti metez.

I u ovoj halabuci uleti mi u sohu Eso, sa jos jednim hrmbalijom, zgrabise me i samnom niz stepenice. Odmah, tu iza Doma, u Radicevoj ulici kod Vranice, ubacise me u UNPROFOR-ov oklopnjak i gas do daske. U ovom kokosinjcu: Eso, Sejo Pintul i 3 - 4 vojnika. Kazem: - Good morning everybody, a Sejo mi kaze da su ovo Spanjolci, a ja cu: Buenos dias, mucacos. Klimaju vojnici glavama i smijure se. Jurimo kroz Zuanicevu, taremo lipove grane povaljane po ulici i preko novoizgradenog mosta na Musali, stizemo za nepunih 15-tak minuta pred Narodnu hanku - SDK, u kojoj je smjestena Komanda 41. brigade.

Iznose me iz oklopnjaka i pozdravljam UNPROFOR-ce, sa jos par spanjolskih rijeci koje znam: Gracias e adios senjores.

(Moja generacija Mostaraca zivjela je jedno vrijeme sa Spanijom i za Spaniju. Sjecam se kad su nasi odlazili '36. i '37. u Spaniju i kad su se vracali '39 i '40. Tada je vas Mostar pjevo La kukavacu i Oj Madrid, glavni grade Espanjole. '52. god. u Mostaru, u kinu Zvijezdi davani su filmovi iz meksicke revolucije: Viva Zapata i Mama Huanita. Danima se nije moglo doci do ulaznice, puna kinosala, mahom zena, jos uvijek najveci broj u zarima, avazile placu i pjevajw Mamu Huanitu. To cijelo ljeto, u ljetnim bascama Veleza, Pariza i Lire i na terasi hotela Neretve, muzike su trestale Mamu Huanitu).

Kad sam ugledo Ljiljane, prvi put u mom zivotu na okupu, srce da mi iskoci od radosti, svih bih ih, odjednom, zagrlio i cmoko do besvijesti, a oci mi pune suza.

Da mi je onda, ili bilo kad, postrojio neko dvije cete vojnika, jednu bojovnika i jednu Ljiljana, od kojih, recimo, nikog ne poznajem, kladim se da bih Liljane prepozno, izpika.

Ne razlikuju se oni ni po uniformama, ni po stasu, pa puno ni po fizionomijama, nego se ocito razlikuju po cehri. Nurli im cehre, svaka im se dlaka na glavi cakli, kako bi znala kazat moja, rahmetli, majka. Oni su, tamo, hladni, mrki, zatvoreni use, odbojni, jednom rijecju - glotni.

Ja, Bogami, ni do dan- danas, ne upitah Esu odakle mu ideja da dodje po mene, u osinjak, ravno u dusmanske sake. Jer, da su ga, nedo Bog, prepoznali pa uhvatili, rascerecili bi ga, zivog, na komade. Vjerovatno pa nikad, za ovo, necu ni upitati, jer sto mi god kaze, za mene, njegov odgovor nece biti racionalan, nego, u najbolju ruku, empirijski.

"Dnevnik iz pakla" Dzemala Hume, na zahtjev autora, nije lektorisan.

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Ibrahim Novalic - Sipci i tepsija

Home Arhiva
Novi broj Obavjestenja Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo