o
Mostujte sa nama
Arhiva
Ahmed Moustafa - Vragolasti konji (1993)

Home · Arhiva ·
Novi broj · Obavjestenja · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 106-107 (17-18 - nova serija)

Godina XXIV septembar-rujan/oktobar-listopad 1998.
Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Dr. Nurko Pobric
RAZVOJ IDEJE LJUDSKIH PRAVA
Povodom 50 godina Univerzalne deklaracije
o pravima covjeka

1. UVODNE NAPOMENE

Univerzalna deklaracija o pravima covjeka (u daljem tekstu: Univerzalna deklaracija) prihvacena je od OUN 10. decembra 1948. godine. Snazno je inspirisana Francuskom deklaracijom o pravima covjeka i gradjanina iz 1789. godine, mada od nje ide dalje, kako u "predmetu" tako i u konceptu regulacije ljudskih prava. Dato je posebno mjesto pravima i slobodama kojima je drugi svjetski rat nanio najvise stete (zabrana torture, zabrana rasne diskriminacije, pravo azila itd.). Zapravo, Univerzalna deklaracija obuhvata poduzi "spisak" prava; slobodu i jednakost u pravu bez razlike u pogledu rase, boje, pola, jezika, religije, politickog ili drugog misljenja, nacionalnog ili drustvenog porijekla, imovine, rodjenja ili drugih okolnosti, pravo na zivot, licnu sigurnost, slobodu kretanja, slobodu izbora stanovanja, slobodu misli, savjesti i vjerovanja, slobodu misljenja i izjasnjavanja, slobodu mirnog zbora i udruzivanja, pravo na ucesce u vlasti i slobodan pristup javnim sluzbama, pravo na jednaku zastitu pred zakonom, pravo protiv samovoljnog lisavanja slobode, zatvaranja ili progona, pravo na pravicno i javno sudjenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, prezumpciju nevinosti, pravo i slobodu sklapanja braka i osnivanja porodice..., pravo posjedovanja imovine, pravo na rad, pravo na slobodno vrijeme, pravo na obrazovanje, pravo na slobodno sudjelovanje u kulturnom zivotu zajednice...
(1)

Sama kvalifikacija Univerzalne deklaracije - "univerzalnost", upucuje da ona poznaje i priznaje jedan sistem zastite ljudskih prava koji treba da prevazidje nacionalne (drzavne) suverenitete, da ogranici pretjeranost drzavnih prerogativa, pospjesi razvoj svih naroda, pokaze ekonomsku i medjukulturnu zavisnost svih zemalja i stvori viziju ljudskih prava koja prevazilazi vrijeme jedne generacije i koja se projektuje ka covjecanstvu buducnosti. Univerzalna deklaracija, iako u pocetku kao svecana preporuka Ujedinjenih nacija imala je sama moralni i politicki znacaj. Danas su skoro sve njene odredbe postale izvor medjunarodnog prava, ne kao medjunarodni ugovor vec obicajna pravna pravila, ili kao opsta pravna nacela koja priznaju civilizovani narodi. "Opca deklaracija (Univerzalna deklaracija - N.P.) je temeljni i najznacajniji dokument o pravima covjeka".
(2)

Ustav Bosne i Hercegovine (Dejtonski ustav) u preambuli, kao "inspiraciju", uz ostale pravno- politicke dokumente, uzima i Univerzalnu deklaraciju, a u clanu II (poglavlje o ljudskim pravima i osnovnim slobodama) utvrdjuje skoro sva prava kao i Univerzalna deklaracija.

U kontekstu minulog ali i sadasnjeg, politickog i drustvenog stanja u Bosni i Hercegovini valja istaci da se u Bosni i Hercegovini desilo, i da se jos desava, masivno i masovno krsenje ljudskih prava, da je "na djelu" svojevrstan pravni nihilizam, u svim svojim manifestacijama, koji izaziva katastrofalne posljedice i iz razloga sto je bosansko- hercegovacko "politicko tlo" deficitarno razvijenom politickom kulturom, a uz to je i drustvo koje trenutno spada u tzv. postkonfliktna drustva. Moze se zakljuciti da "Ustav Bosne i Hercegovine (sto smo vec istakli - N.P.) predstavlja impresivan rezultat normativnog inkorporiranja, prije svega evropskih standarda postivanja prava covjeka. Sve sto je ostalo da se ucini je iskoristiti taj potencijal s punom odgovornoscu".
(3) Ali, i pored brojnih proklamovanih prava u Ustavu Bosne i Hercegovine i pravno- politickim dokumentima koji su inkorporirani u taj Ustav ili su njegov sastavni dio, ozbiljno se namece pitanje koliko je malo od proklamovanih prava ostvareno ili ostvarljivo. Uz mnoge uzroke koji limitiraju restituciju, zastitu i realizaciju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, je i sam Dejtonski ustav, koji ljudska prava obilno proklamuje. Naime, ustavna formula o konstitutivnim narodima, u uslovima nerazvijene pravne drzave, ili drzave uopste, a da ne govorimo o vladavini prava, moze predstavljati legitimaciju za diskriminaciju i dvostruke standarde u oblasti ljudskih prava.

U daljem dijelu teksta necemo se "baviti" Dejtonskim ustavom. Govoricemo o razvoju ideje ljudskih prava i to panoramski, s mozda pretencioznim ciljem - da tekst ovog priloga bude mali doprinos "politickoj pedagogiji". Povod za pisanje je jedan jubilej, sto je naznaceno i u podnaslovu.

Ahmed Moustafa - Trilogija arapskog konja (1980)

2. STA SU LJUDSKA PRAVA

Svako pravo, nije ljudsko pravo. Postoji objektivno pravo, kao skup pravila stvorenih od nadleznog zakonodavca, a koja su sankcionirana autoritetom drzavne ili medjunarodne organizacije. Za objektivno pravo u nekim jezicima postoji poseban izraz (engl. laww), kojim se ono odvaja od subjektivnih prava fizickih i pravnih osoba (engl. right). U nasem jeziku, terminoloska razlika ne postoji, mada, naravno, sadrzinska razlika izmedju objektivnog i subjektivnog prava, je jasno uocljiva. Subjektivna prava se "izvode" iz objektivnog prava. "Subjektivna prava sticu se ispunjenjem uslova koje pravo svake drzave propisuje".
(4)

Subjektivna prava stecena pod uslovima koje propisuje drzavnopravni poredak, mogu se klasifikovati na razlicite nacine, i po osnovu razlicitih kriterija, ali im je jedno zajednicko: ona poticu od drzave, od njenog ustavotvorca i zakonodavca. Covjek nema neko prethodno pravo na ta prava, koja mu drzavno- pravni poredak propisuje. Naravno, sloboda drzave u statuiranju (propisivanju) ljudskih prava ogranicena je okolnostima drustvene i politicke prirode, i u tom smislu, posebno u civilizovanoj drzavi, ni njoj (drzavi) nije dozvoljena samovolja (arbitrernost), pa se pri regulaciji ljudskih (i drugih) prava mora pridrzavati odredjenih politickih principa (nacela), kao sto su nacelo pravne sigurnosti, nacelo "nediranja" u stecena prava i sl. Ustvari, moderna ustavnopravna i politicka teorija istice da je za odredjivanje karaktera jednog ustavnog, odnosno politickog sistema najvaznije kakav polozaj u tom sistemu ima covjek (gradjanin), odnosno kako je u tom sistemu odredjen odnos: vlast- covjek (gradjanin). To je sustina politickog odnosa (politicke obligacije), a sve ostalo, u tom sistemu, u osnovi je instrumentalnog znacaja i nerijetko je sama prosta posljedica karaktera osnovnog politickog odnosa.

Notorna je politicka cinjenica da drzava moze odluciti da pojedina subjektivna prava ukine, a ako postoji nacelo pravne sigurnosti, ona ce omoguciti dalje uzivanje stecenih prava pod datim uslovima, ali je ni ovo nacelo ne sprijecava da donese odluku da se neka subjektivna prava (koja su vec postojala) ubuduce ne mogu sticati. Primjer za navedenu konstataciju su tzv. socijalisticke drzave, ciji su zakonodavni organi, poslije "revolucionarnih promjena", donijeli zakone kojima su mnoga subjektivna prava stecena u ranijem sistemu, ukinuta. Uzastopnim nacionalizacijama ukinuto je pravo privatne svojine na privrednim preduzecima, radnjama, nepokretnostima itd. Ukinuta su i mnoga neimovinska prava, narocito u politickoj sferi, kao pravo na politicko udruzivanje, zatim pravo na strajk itd. "Ako su sva prava koja covjek ima subjektivna prava ove vrste, onda je on u potpunoj zavisnosti od drzave kojoj je potcinjen."
(5) Reduciranje svih covjekovih prava na ona koja mu "podari" (oktroira) drzava ne zadovoljava neke osnovne moralne principe i dovodi u pitanje osnovne ljudske kvalitete. Zato se medju subjektivnim pravima izdvajaju ona prava koja nisu zavisna o drzavi i njenoj volji (ili u principu nisu zavisna), vec ih ljudsko bice ima samim tim sto je ljudsko bice. Ova prava nazivaju se ljudskim pravima. (Ponekad se upotrebljava i sintagma "prava covjeka" u istom znacenju).

Dakle, "ljudska prava imaju mnogo sire znacenje od pukog skupa pravila kojima se regulisu".
(6)

Vec poodavna detektirana je veza ljudskih prava i demokratije. Demokratija se ne svodi na ljudska prava, ali demokratije nema bez ljudskih prava. Ljudska prava su, kao i ustav, brana od apsolutne i neodgovorne vlasti, pa se zbog toga, ljudska prava, kao i organizacija drzave odredjuju ustavom (ljudska prava su standardna ustavna materija). Ustavi problematici ljudskih prava prilaze iz ugla dva razlicita shvatanja. Prema prvom, ljudska prava se tretiraju oktroiranim od strane vlasti. Prema drugom, ljudska prava su prirodna i neotudjiva od covjeka. U vazecim ustavima u svijetu preovladjuje drugopomenuta koncepcija o ljudskim pravima. "Shvatanje o autonomnosti osnovnih ljudskih prava bila su u samom sredistu borbe za ustavnost."
(7)

Ljudska prava su "prava otpora" drzavi, to su, takodje, "slobode otpora". Liberalna je ona drzava koja ostavlja pojedincu jednu "zonu" za njegovu privatnost, za slobodu akcije. Suprotno, drzava je totalitarna, ako tezi da intervenise u svim oblastima, ako ne priznaje razlike izmedju javnog i privatnog, ako ne dopusta svoje ogranicenje. U vezi s pomenutim, ljudska prava su jedan od najmarkantnijih pokazatelja principa modernog ustava i ustavnosti. "Tradicionalna ljudska prava su u odredjenoj mjeri promijenila svoju sadrzinu. Njihov glavni cilj nije vise da sama zaklone pojedinca od intervencije drzave. Njihov cilj postaje i zastita pojedinca od privatnih mocnika, posebno iz oblasti privrede."
(8) Aktuelnost uocene dimenzije ljudskih prava navedenoj u posljednjoj recenici citirane sentence, vise je nego ocigledna, ovdje i sada!

"Ljudska prava, prema tome, nisu pozitivnopravnog vec moralnog porijekla."
(9) Ona poticu iz poretka koji je superioran drzavno- pravnom poretku, koji ima nadustavni karakter. Kao takva, drzava ih mora respektovati, bez obzira da li je na to izricito pristala ili nije. Ovakav koncept ljudskih prava podrazumijeva covjeka kao autonomno i racionalno bice koje ulazi u drzavnu zajednicu s nekim pravima koja mu se ne mogu oduzeti.

Ljudska prava pojmljena na opisani nacin imaju jos neka obiljezja.
Prvo, ona pripadaju svim ljudima bez razlike po bilo kom osnovu. Zbog toga, njihov broj (broj ljudskih prava) je manji od sume mogucih subjektivnih prava u datoj drzavi u datom trenutku. U ljudska prava ne ulaze ona subjektivna prava koja imaju samo neke grupe ljudi ili pojedinci, a koji su ta prava stekli ispunjavajuci neke dopunske uslove. Kazano drugacije, ljudska prava su zasnovana na vrijednosti koja su priznata svakom covjeku, zato sto je covjek, a ne po osnovu nekih dodatnih osnova, ukljucujuci tu i zasluge. Drugo, nisu sva ni moralna prava koja pripadaju svakoj osobi ljudska prava. Ljudska prava imaju "politicku dimenziju", jer se ostvaruju u drzavi i odnose se na drzavu (ogranicavaju vlast drzave). Covjekova moralna prava, uglavnom su usmjerena prema drugim ljudima. Ako drugi ne postuju ta prava, slijedi moralna sankcija. Drzava po pravilu nece intervenisati. Medjutim, ako nepostivanje ljudske licnosti (kao moralne obaveze) "predje" dozvoljenu granicu koju zajednica moze tolerisati (kleveta, uvreda), drzava ce moralnim sankcijama pridruziti i one pravne (krivicne) i omoguciti covjeku da brani svoj ugled i na nacin sto ce zastitu traziti od drzave.

Najveci broj ljudskih prava usmjeren je prema drzavi - njima se ona ogranicava ili se od nje trazi djelovanje (zastita prava). Tipican primjer zahtjeva za nemijesanje drzave jesu slobode (na pr. sloboda kretanja, izrazavanja, okupljanja). "Drzava je pak duzna da djeluje kada se od nje trazi da stvori preduslove za dostojan zivot covjeka i ostvarivanje njegovih prava time sto ce npr. svakome obezbijediti besplatno osnovno skolovanje, minimum materijalne egzistencije, jednake uslove za sticanje sredstava za zivot itd."
(10)

Bitan problem ljudskih prava je njihov "katalog". Zapravo, problem je izjasniti se koja su prava ljudska prava. U pravno- politickoj teoriji za ljudska prava se kaze da su to osnovna prava, koja se mogu shvatiti i kao postulati (nacela) koja "nadahnjuju" nastanak novih ljudskih prava. Najpoznatiji postulati su oni proglaseni u Francuskoj revoluciji, a zapisani u Deklaraciji o pravima covjeka i gradjanina od 1789. godine. To su sloboda, jed-nakost i bratstvo. Pojedini teoreticari vrse vrijednosno rangiranje pomenutih postulata, dajuci prednost jednom od njih. Osim slobode, jednakosti i bratstva u "katalog" ljudskih prava, situiraju se i druga prava. Iz razloga pragmaticnosti i proracunljivosti drustvenih odnosa, a s ciljem odredjenja slobodne sfere pojedinca, u ustavima se cesto navodi popis osnovnih ljudskih prava. U pravnoj teoriji se navodi da najvaznije elemente tog popisa jos uvijek oznacava klasicna formula: "zivot, sloboda i vlasnistvo", kao najznacajnija (temeljna) ljudska prava, "premda, su, naravno, isto toliko znacajni i sloboda govora, vjeroispovijesti, tiska i okupljanja."
(11) (Naravno, ne bismo se slozili da je bilo koje ljudsko pravo jednako vrijedno pravu na zivot).

U pravnoj teoriji i jednakost, kao ljudsko pravo, skoro da se kvalifikuje univerzalnim. Tako se, na primjer, kaze: "Gotovo su se sve revolucije koje su izmijenile lik pojedinih naroda dogodile zato da bi se potvrdila ili unistila nejednakost".
(12)

I najranije spoznaje o politickoj organizaciji drustva pokazuju da covjek, u odnosu na druga ziva bica, ima, ili pretenduje na pravo na zivot. To pravo propovijedale su skoro sve religije a poznavali su ga i drevni pravni dokumenti (Hamurabijev zakonik).

Katalozi ljudskih prava, do sada su se utvrdjivali politickim dogovorima i imali su formu deklaracija, ustava, zakona i medjunarodnih ugovora. Ovi dokumenti su pravni izvori ljudskih prava. Za utvrdjivanje kataloga ljudskih prava narocito su znacajni medjunarodni dokumenti, jer oni pokazuju univerzalnost ljudskih prava. U novije doba, svaki ustav ima poglavlje o osnovnim ljudskim pravima. Medjutim, ne moze se pouzdano reci da su sva prava navedena u ustavima ljudska prava. Cesto se ne zna da li su ta prava neotudjiva ili predstavljaju ovlastenja koja se mogu (zakonom) oduzeti. Pored toga, neka prava priznaju se samo drzavljanima (gradjanima) a ne svim ljudima, pa stoga nisu ljudska, nego gradjanska prava. "Treba zato ponoviti da ljudska prava nisu to zato sto su navedena u izvorima prava vec da postoje nezavisno od njih".
(13) Suprotan prilaz je pozitivisticki, a skloni su mu (tom prilazu) pravnici neskloni teoriji. Mora se reci da sustina ljudskih prava, ipak, nije pozitivisticka. Ljudska prava imaju dublje, eticke izvore, pa kao takva ne bi smjela doci pod udar zakonodavca, poput "obicnih" subjektivnih prava. Zakonodavac ih ne bi smio ukinuti pa svom nahodjenju.

Ahmed Moustafa - Tri kocke bez prostora (1988)

3. PRAVNI DOKUMENTI

Prvi dokumenti u kojima se pominju ljudska prava, kako ta prava danas razumijemo, poticu iz 18. vijeka. Raniji dogovori i proklamacije koji se nerijetko pominju i kao dokumenti o ljudskim pravima se, u sustini, ne odnose na ta prava u smislu kako smo ljudska prava prethodno odredili. Ti dokumenti bili su "pravila vladanja", bez priznavanja, bilo kame, urodjenih prava. Neki stariji dokumenti sadrzavali su odredbe slicne savremenim propisima koji regulisu korpus ljudskih prava. Za primjer se moze uzeti pretpostavka nevinosti u krivicnom pravu (nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege). Ali, to nisu bila nicija prava nego pravican i racionalan nacin vladanja, koji se uvijek po volji suverena, mogao napustiti.

Era priznavanja ljudskih prava u drzavnim aktima pocinje Americkom i Francuskom revolucijom (Proglas nezavisnosti trinaest drzava Amerike od 1776. godine - "Deklaracija o nezavisnosti", Deklaracija o pravima covjeka i gradjanina koju je donijela Francuska Nacionalna skupstina 1789. godine). Za Deklaraciju o pravima covjeka i gradjanina u pravnoj teoriji se istice da u istoriji ljudskog roda predstavlja akt civilizacije, da su tvorci Deklaracije htjeli da ona ne bude obican zakon, pa ni ustav, nego da ona bude jedan univerzalni drustveni pakt, jedan univerzalni ugovor za sve ljude. "Deklaracija, u stvari, proklamuje nacela od univerzalnog znacaja i trajne vrijednosti i time se, iako donijeta u jednoj zemlji i u jednom vremenu, okrece svijetu i buducnosti".
(14) Deklaracija je uzeta kao preambula za ustav Francuske Pete republike iz 1958. godine, a francuski pravnici i politolozi smatraju da Deklaracija ima nadustavni karakter.(15)

Americka i Francuska revolucija, sa svojim deklaracijama o pravima i slobodama, sublimirale su u sebi ideje koje su se razvijale tokom jednog duzeg perioda i koje su tezile da covjekova prava i slobode ucine temeljem svakog politickog sistema, a da javnu (drzavnu) vlast stave u sluzbu covjekovih prava kao primarnijih od same drzavne organizacije. Umjesto logike "drzavnog razloga", ove revolucije i njihove programske deklaracije slijede logiku ljudskih prava.

Unosenje ljudskih prava u ustave pocinje 1791. godine, usvajanjem amandmana na ustav SAD od 1787. godine. To je ocigledno, posebno na osnovu I amandmana prema kome se Kongresu zabranjuje da donosi zakone koji diraju u ljudske slobode (one, dakle, prethodno postoje) ili izricite odredbe amandmana IX: (Nabrajanje u Ustavu izvjesnih prava ne smije se tumaciti tako da se ospore ili umanje druga prava koja je narod zadrzao).

Medjunarodni odnosi su pocivali (i pocivaju) na striktnom postivanju suverenosti drzave, a odnos vlasti prema sopstvenom stanovnistvu se smatrao unutrasnjom stvari svake drzave. Ovakav stav nemijesanja prekinut je izmedju Prvog i Drugog svjetskog rata. Najveci napredak u internacionalizaciji i standardizaciji ljudskih prava nastao je tek poslije Drugog svjetskog rata. Doslo je do tzv. humanitarnih intervencija, doduse, dosta rijetko i nesistematicno. Ipak, danas su mnoge zemlje poslije upornog odbijanja i zaklanjanja za "drzavni suverenitet" i tretiranje ljudskih prava (prava i sloboda gradjana) kao unutrasnje stvari svake zemlje, prihvatile da su ljudska prava element medjunarodnog pravnog poretka, te da je njihovo krsenje narusavanje medjunarodnih obaveza drzava. Kakav je doseg tzv. humanitarnih intervencija radi krsenja ljudskih prava, vidljivo je iz netom minulog ratnog iskustva u Bosni i Hercegovini.

I sada, u savremenosti, sukob nacela iskljucive unutrasnje nadleznosti drzava i medjunarodne zastite ljudskih prava predstavlja specifican, kompleksan, pa i veoma "zamrsen" odnos. Sukob "njegovog velicanstva" suverenosti drzave i univerzalnosti (bar deklarativno) ljudskih prava, i te kako je aktuelan i uocljiv. Pisuci 1993. godine rad: "Suverenitet drzava clanica EZ", Jasminka Hasanbegovic je, uz ostalo, napisala i ovo: "Moze se, naime, smatrati da je ono sto se danas desava balkanskoj Evropi, posljedica toga sto u Evropi ima Evropljana i evropljana, i sto su tzv. intelektualci i politicari medju ovim drugima potpuno anahrono shvatili i naciju i drzavu i suverenost. No, veliko je pitanje koliko i ona prva Evropa moze opstati i razvijati se u susjedstvu ove druge, koja pociva na suprotnim premisama."
(16) U kontekstu razmatrane teme o ljudskim pravima, masivnom i masovnom krsenju ljudskih prava na podrucju bivse Jugoslavije, posebno u Bosni i Hercegovini, indikativno je isticanje anahronog shvatanja nacije, drzave i suverenosti. Na srecu (ili mozda na zalost) "pitanje prava covjeka je u nekim slucajevima postalo politicko, diplomatsko i ideololko oruzje koje se koristi cas za ogranicavanje ekscesa politickih rezima, a cas za prevratnicke ciljeve ili destabilizaciju u nekim zemljama".(17)

Pomenimo jos neke dokumente koji tretiraju problematiku ljudskih prava, bez upustanja u analizu njihove sadrzine. To su: Povelja OUN, vec pomenuta Univerzalna deklaracija, Konvencija o sprijecavanju i kaznjavanju zlocina genocida, Zenevske konvencije, Evropska konvencija o zastiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, Konvencija o pravnom statusu izbjeglica, Paktovi o pravima covjeka, Medjunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije itd.

Ahmed Moustafa - Vjecni pejsaz (1987)

4. TEORIJSKA SHVATANJA

POZITIVIZAM: Najlakse je objasniti postojanje ljudskih prava pozitivisticki. Prema pozitivizmu, neka prava su ljudska prava zato sto je tako utvrdjeno nekim izvorom prava, kao sto je ustav ili medjunarodni ugovor. "Pravni pozitivizam usredsredjuje svu svoju paznju na jednu dimenziju pravne stvarnosti koja se, po njemu, moze tacno saznati i odrediti: umjesto "subjektivnog" pojma pravde on se obraca "objektivnom" i "naucno" odredjenom pojmu zakona".
(18) Pozitivizam zanemaruje okolnost da su ljudska prava odrediva upravo time sto ih covjek posjeduje bez obzira na pozitivno zakonodavstvo. Nisu uvjerljive ni tvrdnje pozitivizma da postoji jedan "naddrzavni" (medjunarodni) konsenzus o osnovnim ljudskim pravima, sto je rezultiralo i medjunarodnim dokumentima o ljudskim pravima. I u ovakvoj situaciji postoji mogucnost da se promjenama pravnih normi usljed novog politickog konsenzusa, ukinu neka ljudska prava. Medjutim, iz prakticnog razloga, pozitivistickom rezonovanju se mora prikloniti svako kada zeli da utvrdi tacan katalog ljudskih prava. "Ne moze se tvrditi da postoji neko konkretno pravo samo zato sto je to filozofski utemeljeno: oko toga mora da postoji izvjesna mjera saglasnosti, olicena u nekom izvoru prava".(19) Pozitivizam je morao da pretrpi neka ogranicenja u situacijama gdje drzava stvara i primjenjuje pravne norme koje su u pogledu nadleznosti i donosioca, kao i postupka donosenja, pravno valjane, ali su pa svojoj sadrzini i posljedicama nehumane, suprotne moralnim pravilima i nacelima. Treba teziti, cak ako se i pozitivist, sto je "sudbina" svakog pravnika prakticara, da pravna norma, njena primjena i interpretacija, moraju imati odredjenu "moralnu podrsku".

NATURALIZAM: Ljudska prava nalaze mnogo jace utemeljenje u prirodnopravnim teorijama. Doktrina prirodnog prava je jedna od najstarijih i najznacajnijih teorijskih misli, naprosto iz razloga sto za svoj "predmet" ima ljudsku licnost- covjeka. "Slijedi da samo covjek, a ne umjetne osobe, kao korporacije i drzave, moze svoja prava utemeljiti na prirodnom pravu".
(20) Kriticka ljudska misao ukazuje na cinjenicu da svaki politicki, ideoloski i drustveni koncept, a posebno koncept ljudskih prava, pretpostavlja i sadrzi u sebi ideju prirodnih prava. Prirodnopravne teorije polaze od toga da postoje pravne norme i subjektivna prava iznad i izvan propisa drzave. Ovo je osnovno polaziste svih prirodnopravnih teorija, koje se medju sobom razlikuju pa tome sto razlicito vide porijeklo prirodnog prava (transcendentalno porijeklo, ljudski razum, drustveni ugovor i sl.).

UTILITARIZAM: Prema shvatanjima utilitarizma (dominantno shvatanje medju liberalima 19. vijeka) drzava treba da je prozeta nacelom korisnosti. U odnosu na problem ljudskih prava utilitaristi su za takva pravila o ljudskim pravima za koja je iskustvo pokazalo da donose najvise dobra najvecem broju ljudi. Utilitarizam je, u stvari, jedna varijanta pozitivizma.

MARKSIZAM: Marksisti su u odnosu na postojanje ljudskih prava, uglavnom, polazili od jednog posve utopistickog i iluzornog stanovista, da u buducem, besklasnom i komunistickom drustvu nece biti ni potrebe za ljudskim pravima, jer ce svi ljudi biti slobodni i ravnopravni, a drzava ce "odumrijeti". Izvan ove utopisticke prognoze, u prakticnom djelovanju, marksizam je na ljudska prava gledao utiliratisticki i pozitivisticki. U nekim drzavama ciji je drzavno- pravni poredak i politicki sistem bio ideoloski utemeljen na rigidnom shvatanju marksizma, i pored ustava i ustavne proklamacije ljudskih prava, postojalo je surovo bezakonje i teror, te insuficijencija temeljnih ljudskih prava, odnosno njihovo masivno anuliranje (ova pojava cesto se oznacava terminom "staljinizam" iz opstepoznatih razloga). Ipak, marksisticka misao u domenu ljudskih prava ima zasluge u pogledu "pojacane svijesti o vaznosti ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava koja iziskuju djelovanje drzave u ime drustvene solidarnosti".
(21)

LITERATURA

1) Vidjeti sire: Sevima Sali i Zlatan Terzic: Medjunarodni dokumenti o ljudskim pravima, Sarajevo, 1996., str.32 i 33.
2) Juraj Hrzanjek: Medjunarodni i evropski dokumenti o ljudskim pravima, Zagreb, 1992., str. 14.
3) Dr. Zoran Pajic: Zastita prava covjeka pa Daytonskom Ustavu Bosne i Hercegovine, "Pravna misao", br. 3-6, Sarajevo 1997., str. 7.
4) Vojin Dimitrijevic, Milan Paunovic, u saradnji sa Vladimirom Djericem: Ljudska prava, Beograd, 1997., str. 24.
5) Ibid., str. 25.
6) Dr. Zoran Pajic: Prava covjeka- problem objektivne spoznaje, Godisnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, 1986., str. 175.
7) Vojislav Stanovcic: Slobode i prava covjeka i gradjanina, u: Enciklopedija politicke kulture, Beograd, 1993., str. 1058.
8) Ratko Markovic: Ustavno pravo i politicke institucije, Beograd, 1997., str. 558.
9) Vojin Dimitrijevic i dr., nav.rad, str. 26.
10) Ibid., str. 28.
11) F. von Hayek: Politicki ideal vladavine prava, Zagreb, 1994., str. 57.
12) Alexis de Tocquewille: O demokraciji u Americi, Zagreb, 1995., str. 211.
13) Vojin Dimitrijevic i dr., nav.rad, str. 31.
14) Dr. Pavle Nikolic: Deklaracija o pravima covjeka i gradjanina od 1789. godine kao akt civilizacije, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, br. 6/1989., str.685.
15) Vidjeti: Dr. Vojislav Stanovcic: Deklaracija o pravima i slobodama u Americkoj i Francuskoj revoluciji, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, br. 6/1989., str. 692.
16) Jasminka Hasanbegovic: Suverenitet drzava clanica EZ, u: Elementi Evropskog prava, Sarajevo, 1994., str. 5.
17) Alen Planti: Dinamika prava covjeka, "Gledista", br. 7-9, Beograd, 1989., str. 52.
18) Ljubomir Tadic: Filozofija prava, Zagreb, 1983., str. 148.
19) Vojin Dimitrijevic i dr., nav.rad, str. 43.
20) Franz Neuman: Demokratska i autoritarna drzava, Zagreb, 1992., str.290.
21) Vojin Dimitrijevic i dr., nav.rad, str. 56.

Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Ibrahim Novalic - Sipci i tepsija

Home · Arhiva ·
Novi broj · Obavjestenja · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-1999 Casopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by © 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo