Tin Ujevic
 |
POBRATIMSTVO
LICA U SVEMIRU
Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe zive tvojim
zivotom,
I ono sve sto ti bje, cu i sto sni
gori u njima istim zarom, ljepotom i
cistotom.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje!
One u drugima zive.
Mi smo svi presli iste puteve u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
trazenja, i svim jednako se dive.
Sa svakim nesto dijelis, i vise vas ste
isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i cisti,
kao djeca sto ne znaju jos ni svojih
imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama
dijele,
i oni su nasi sami iz zajednickog vrela.
I hrana nam je duse iz nase opce zdjele,
i sebicni je pecat jedan nasred cela.
Stojimo covjek protiv covjeka, u znanju
da svi smo bolji, medjusobni, svi skupa
tmusa,
a nasa krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija dusa.
Strasno je ovo reci u uho oholosti,
No vrlo srecno za ocajnicku srecu,
da svi smo isti u zloci i radosti,
i da nam breme kobi pociva na plecu.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na
zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj
niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu sto
jezdi,
pa kad cu ipak biti tamo u mojoj biti?
Jer sam ipak ja, svojeglav i onda kad me
nema,
ja sam siljak s vrha zrtvovan u masi;
o vasiono! ja zivim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braci. |
|
