Ismet Salahovic
LJUDI I GUSKE |
Avgust 1993., avion, na finiji
Zagreb-Oslo.
Na jednom od sjedista scucurio se Amir,
sklopljenih ociju, a budan, braneci tako,
od saputnika, vlastitu potrebu ze mirom i
samocom. Tijelom visoko iznad osuncanih
oblaka, a duhom totalno prizemljen, po ko
zna koji put, premotava film golgote
dozivljene u Mostaru. Sjeca se dragih,
pobijenih ljudi, spaljenog stana kod
"Ruze" i porodicne kuce u
Podhumu, sjeca se dugih, besanih noci,
podruma i orgijanja nocnih
"vitezova". Vec pomalo otupio
na svoju i tudju nevolju, ima cudan
osjecaj, kao da se sve te strahote nisu
desile njemu, vec nekom drugom.
Izgleda da, jos uvijek, ne uspijeva da
povjeruje u toliko zlo, pa mu sve, sto je
prozivio u posljednjih godinu-dvije,
promice mislima poput ruznog sna na koji
ce se, po budjenju, pozaliti najblizima.
Istini za volju, nije bas ni lahko
razumjeti da ti jedan Hrvat, u ime
"tisucljetnog, povijesnog interesa i
prava", danas, na kucnorn pragu,
ubije tri clana porodice, a drugi, vec
sutra, rizikuje vlastitu kozu,
spasavajuci tvoj zivot.
Dogadjaji sto su prethodili njegovorn
letu u nepoznato, smjenjivali su se
vrtoglavo, takvom silinom i okrutnoscu da
Amirov duh, jednostavno, nije bio u
stanju da ih sve apsorbuje i racionalno
poreda. U njemu kao da je proradio
nekakav samozastitni mehanizam koji je,
spasonosnom selekcijom, odbacivao sve na
sto, neposredno ili posredno, nije mogao
da utice.
U jednom trenutku, kao da se uglovi
sklopljenih ociju jedva primjetno,
razvukose u osmijeh za koji niko ne bi
mogao pogoditi odrazava li radost, tugu
ili, mozda, samo nedoumicu.
A Amir je, ustvari, bjezeci od sadasnje
more, stigao do daleke 1968-me kad mu je
jedna poznata firma ponudila izvanredne
uslove da se, sa familijorn, trajno
preseli u Svicarsku.
Dobro se sjeca kako je, plaseci se da
prave razloge niko ne bi shvatio
ozbiljno, izmislio postdiplomske studije
kao obrazlozenje za odbijanje ponude.
Opredjeljujuci se, Amir, nocima, oka
sklopio nije. Vagao je
"argumente" i razmisljao kako
tamo nema majke, sestre i brata za koje
je bio vezan posebnim nitima. Nema Sule,
Tale, Ene, Pinde, Mace ni ostalih
prijatelja, nema lopte na Bunici, ni
kupanja na Blatu, nema karata uz lozu,
petkom uvece, nema...
Iako je to, mozda, nekome izgledalo van
zdrave pameti, Amir definitivno
"prelomi" i zakljuci da bi mu
zivot u izobilju bio prazan bez
mostarskih "sitnica". O slicnim
ponudama, koje je, u narednih petnaestak
- dvadeset godina, imao, nije vise ni
razmisljao ozbiljno.
Upravo to je bio razlog Amirovom
nedefinisanom osmijehu. Kao da se, bas u
njegovom slucaju, drasticno obistinila
ona narodna: "Kad sam mogo nisam
htio, a sad hocu pa ne mogu."
Zaista je bilo nesto tragikomicno u
citavom njegovom zivljenju i trenutnom
stanju.
Uporno je odbijao da, na Zapad, ode kao
trazeni inzenjer, a sada, u potpunu
neizvjesnost, odlazi kao nezeljeni
prognanik, sa malom torbicom, u koju
nista, osim pribora za licnu higijenu,
nije ni moglo stati. Iz potencijalnog
gradjanina svijeta prometnuo se u stvora
koji je izgubio i posljednje utociste na
planeti.
Iz polusna ga prenu glas stjuardese sto
najavi slijetanje u Oslo.
Posmatrajuci sve izrazenije obrise zemlje
u kojoj ce potraziti utociste, Amir, u
daljini, spazi i veliko jato divljih
gusaka kako, u besprijekornom klinu, leti
negdje daleko, u suprotnom smjeru. Prizor
je trajao samo tren, ali se, poput noza,
urezao duboko u vec ranjenu dusu.
I danas, 6 mjeseci poslije, luta pogledom
po nebeskom beskraju, trazeci onaj
velicanstveni klin, uporedjujuci sebe i
svoje zemljake sa lijepim i snaznim
pticama. Tragicna razlika je samo u
razlozima seobe. Nasuprot prirodnoj
potrebi i nagonu kod ptica, ljude su, na
seobu i let u neizvjesnost, potjerali
gruba sila, ludilo i zlocin.
Svaki put, kad na horizontu otkrije
vijugavu pticju traku, Amir se, poput
mjesecara, okrece za njom, prateci je do
bola u ocima i isceznuca.
I jos dugo poslije, ne skida pogled s
neba, tiho i sa strascu sapcuci uvijek
istu molitvu. "O boze, osvrni se na
roblje svoje, udahni mu snagu da pobijedi
ovo neljudsko progonstvo. Ucini da nam
zarastu ranjena krila i ponesu nas na
jug, zajedno s divljim guskama!". |
|
