o
Mostujte sa nama
Arhiva
Behaudin Selmanovic - Zene

Home · Arhiva ·
Novi broj · Obavjestenja · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 103-104 (14-15 - nova serija)

Godina XXIV maj-svibanj/juni-lipanj 1998.
Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Ismet Salahovic
LJUDI I GUSKE

Avgust 1993., avion, na finiji Zagreb-Oslo.

Na jednom od sjedista scucurio se Amir, sklopljenih ociju, a budan, braneci tako, od saputnika, vlastitu potrebu ze mirom i samocom. Tijelom visoko iznad osuncanih oblaka, a duhom totalno prizemljen, po ko zna koji put, premotava film golgote dozivljene u Mostaru. Sjeca se dragih, pobijenih ljudi, spaljenog stana kod "Ruze" i porodicne kuce u Podhumu, sjeca se dugih, besanih noci, podruma i orgijanja nocnih "vitezova". Vec pomalo otupio na svoju i tudju nevolju, ima cudan osjecaj, kao da se sve te strahote nisu desile njemu, vec nekom drugom.

Izgleda da, jos uvijek, ne uspijeva da povjeruje u toliko zlo, pa mu sve, sto je prozivio u posljednjih godinu-dvije, promice mislima poput ruznog sna na koji ce se, po budjenju, pozaliti najblizima. Istini za volju, nije bas ni lahko razumjeti da ti jedan Hrvat, u ime "tisucljetnog, povijesnog interesa i prava", danas, na kucnorn pragu, ubije tri clana porodice, a drugi, vec sutra, rizikuje vlastitu kozu, spasavajuci tvoj zivot.

Dogadjaji sto su prethodili njegovorn letu u nepoznato, smjenjivali su se vrtoglavo, takvom silinom i okrutnoscu da Amirov duh, jednostavno, nije bio u stanju da ih sve apsorbuje i racionalno poreda. U njemu kao da je proradio nekakav samozastitni mehanizam koji je, spasonosnom selekcijom, odbacivao sve na sto, neposredno ili posredno, nije mogao da utice.

U jednom trenutku, kao da se uglovi sklopljenih ociju jedva primjetno, razvukose u osmijeh za koji niko ne bi mogao pogoditi odrazava li radost, tugu ili, mozda, samo nedoumicu.

A Amir je, ustvari, bjezeci od sadasnje more, stigao do daleke 1968-me kad mu je jedna poznata firma ponudila izvanredne uslove da se, sa familijorn, trajno preseli u Svicarsku.

Dobro se sjeca kako je, plaseci se da prave razloge niko ne bi shvatio ozbiljno, izmislio postdiplomske studije kao obrazlozenje za odbijanje ponude.

Opredjeljujuci se, Amir, nocima, oka sklopio nije. Vagao je "argumente" i razmisljao kako tamo nema majke, sestre i brata za koje je bio vezan posebnim nitima. Nema Sule, Tale, Ene, Pinde, Mace ni ostalih prijatelja, nema lopte na Bunici, ni kupanja na Blatu, nema karata uz lozu, petkom uvece, nema...

Iako je to, mozda, nekome izgledalo van zdrave pameti, Amir definitivno "prelomi" i zakljuci da bi mu zivot u izobilju bio prazan bez mostarskih "sitnica". O slicnim ponudama, koje je, u narednih petnaestak - dvadeset godina, imao, nije vise ni razmisljao ozbiljno.

Upravo to je bio razlog Amirovom nedefinisanom osmijehu. Kao da se, bas u njegovom slucaju, drasticno obistinila ona narodna: "Kad sam mogo nisam htio, a sad hocu pa ne mogu."

Zaista je bilo nesto tragikomicno u citavom njegovom zivljenju i trenutnom stanju.

Uporno je odbijao da, na Zapad, ode kao trazeni inzenjer, a sada, u potpunu neizvjesnost, odlazi kao nezeljeni prognanik, sa malom torbicom, u koju nista, osim pribora za licnu higijenu, nije ni moglo stati. Iz potencijalnog gradjanina svijeta prometnuo se u stvora koji je izgubio i posljednje utociste na planeti.

Iz polusna ga prenu glas stjuardese sto najavi slijetanje u Oslo.

Posmatrajuci sve izrazenije obrise zemlje u kojoj ce potraziti utociste, Amir, u daljini, spazi i veliko jato divljih gusaka kako, u besprijekornom klinu, leti negdje daleko, u suprotnom smjeru. Prizor je trajao samo tren, ali se, poput noza, urezao duboko u vec ranjenu dusu.

I danas, 6 mjeseci poslije, luta pogledom po nebeskom beskraju, trazeci onaj velicanstveni klin, uporedjujuci sebe i svoje zemljake sa lijepim i snaznim pticama. Tragicna razlika je samo u razlozima seobe. Nasuprot prirodnoj potrebi i nagonu kod ptica, ljude su, na seobu i let u neizvjesnost, potjerali gruba sila, ludilo i zlocin.

Svaki put, kad na horizontu otkrije vijugavu pticju traku, Amir se, poput mjesecara, okrece za njom, prateci je do bola u ocima i isceznuca.

I jos dugo poslije, ne skida pogled s neba, tiho i sa strascu sapcuci uvijek istu molitvu. "O boze, osvrni se na roblje svoje, udahni mu snagu da pobijedi ovo neljudsko progonstvo. Ucini da nam zarastu ranjena krila i ponesu nas na jug, zajedno s divljim guskama!".

Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Lazar Drljaca - Rama

Home · Arhiva ·
Novi broj · Obavjestenja · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-1999 Casopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by © 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo