Muhamed Elezovic
OSVAJANJE NAJVECEG
VRHA
Povratnicki
"raport" iz Stoca |
Povratak!- Da li je moguce?
Protjerani Bosnjaci iz Stoca, ponovo
slobodno hodaju svojim, nekada ljupkim i
pitoresknim gradom! Poslije grozomornog
iscekivanja i neizvjesnosti, poslije
Pilot programa kroz koji se cijedio i
posljednji gram strpljenja, dosao je,
konacno, i taj zudjeni dan. I to,
prelijep, kristalno vedar proljetni dan,
jos uvijek cudljive, postdejtonske 98.
godine.
Uzunovici, najduza ulica u gradu. Nekada
je ovom dzadom vodio glavni trgovacki put
za Dubrovnik. Danas kroz Uzunovice vodi
put nade i povratka Bosnjaka, Hercegovaca
na svoju rodnu grudu, pod svoje nebo, na
svoju ocevinu i djedovinu. Ulica
prognanika i ocajnika, postaje ulica
povratnika…
Ovo naselje, iako se obnavlja i jedva
nazire iz rusevina i goretine, ostavlja u
covjeku, narocito strancu sumoran utisak.
Sve nove kuce su minirane! Na sve strane
zjape razvaline, kao opomena na zla i
tegobna vremena. Kao pouka da ljudska
stanista, nikada vise, i nigdje u svijetu
ne budu - ljudska mucilista.
U Uzunovice se, ipak, vraca zivot. Tu je
ambulanta i logisticki centar. Odavde
polaze stolacki autobusi
"Bregava-transa" koje voze
stari i iskusni soferi Beco Zaklan,
Ibrahim Djulic, Husnija Sejtanic i Hasan
Muratovic.
Dolazimo na Cupriju. Autobus je krcat.
Sve poznata i draga lica. Nase komsije i
oni najhrabriji, medju njima su i starci
i djeca. Prvi prizor je uzasavajuci:
netom zapaljene kuce iz kojih su se jos
dizali sablasni stubovi dima - kuce
dobrih Stocana Behmena, Oglica,
Rizvanbegovica...
Ljudi negoduju... puni su srdzbe i gnjeva
prema onim kabadahijama koje, i dvije
godine poslije Dejtona ruse i razvaljuju
ono sto miroljubivi svijet zeli da
izgradi na ovim, nazalost jos uvijek
uzavrelim prostorima.
"Ljudi, budite mirni, dostojanstveni
i bez najmanje primisli na revansizam...
Danas osvajamo najveci vrh na svijetu, a
to je KUCNI PRAG, apeluje na suzdrzanost
i sabur Muho Sefo.
Ispred nas je autobus za Osanice,
Borojevice i Barane. Povratnici su sjetni
i radosni, u isto vrijeme. Sama pomisao
da se vracaju svome topraku, razgaljuje
im lica.
U Pogledju, neko se nasali i dobaci da je
ovo - "Garavi sokak". I,
stvarno, ova je ulica prva spaljena u
Stocu, o cemu svjedoce ugljenisane kuce
nasih susjeda Drage Biberdzica, pa onda
Bobe Kurilica, Zorana Pecelja, Save
Belovica, Rane Muratovica i dr. To su
bili djecaci iz moje ulice. S njima sam
isao u skolu i pravio prve korake u
zivotu. Osjecam se nelagodno i bolno, ali
me iz sjecanja i prisjecanja na bosonogo
i sretno djetinjstvo otrgnu Rasim Dedic
zvani Bosanac: "Sta si se pokunjio,
evo nas pod Mahalom, dolazimo u
Kukavac".
I tamo su sve kuce pored ceste
devastirane i opljackane. U logistici, na
vrh Kukavca primarno sljedovanje, zatim
lopate, krampe, kariole. Sa mnom su fini
jarani Faruk Pitic - Pita, Salko Mulac,
Ejub Fejzic - Geja... Svoje prvo
prebivaliste smo nasli u kuci Avdice
Mehmedbasica koja nije puno ostecena.
Avdica i njegova zena su veoma
gostoljubivi, sto nam svima olaksava prve
povratnicke dane.
U Poplasicima, medu Stocanima zaticemo
briznu i plemenitu viceguvernerku HNK
Fatimu Leho, koja je toliko puta, u
ratnom i poratnom periodu ispoljila svoju
dobrotu, visprenost duha i umijesnost u
rukovodjenju:
"Ja, prosto, ne umijem, jer svaki
put mi usfale prave, adekvatne rijeci da
objasnim taj dozivljaj, to ushicenje kada
se, nakon toliko ratnih drama i golgote,
kao i beznadnih iscekivanja ponovo dodje
na svoj, makar razruseni kucni prag i
kada se ponovo upiju svi zvukovi i mirisi
zavicaja. Sve sto oci vide, usi cuju,
toliko je bolno, ali blisko, prisno i
drago, da svaki, pa i najsitniji detalj
izaziva toliko asocijacija, tuznih i
zalosnih, ali i onih koji krijepe dusu i
cula, bude nadu"...
Stocani koje sam sretao, razlicito su
raspolozeni. Jedni su pricljivi, veseli,
drugi sutljivi, utonuli u sebe i svoje
brige koje donosi svakodnevica. Ali, sama
cinjenica da se doslo u Stolac, na
Bregavu, sve ih ujedinjuje u pogolemu
grupu povratnika, beskucnika, bezemljasa
i pogorelaca koji ce danas-sutra graditi
i dogradjivati svoj voljeni Stolac, gdje
ce se celjad okupiti i zapoceti, zapravo
nastaviti zivot dostojan covjeka.
Starica Naila zaputila se u Stolac sa
svojim sinom Dzevadom, iz Sarajeva.
Nevjerica i bol su u njenim ocima:
"Allahu dragi, zar su ova zlodjela
sa Stocem mogla da ucine ljudska
bica" saputala je, kao da iza ledja
osjeca gonioce.
"Neno, sto si, tako, skrusena,
govori glasnije... Stolac ce biti ono sto
je vazda bio: slobodan i otvoren
grad" - neko je bodri.
S povecom grupom prijatelja i saradnika u
Stolac je dosao veliki humanista i
narodni ljekar dr Mehmed Kapic. Obilazio
je zgarista i rusevine, razgovarao s
ljudima, slusao njihove ispovijedi.
Popularni doktor je donio i tepsiju
pecenja, da pocasti svoje sugradjane.
Mnogi Stocani radovali su se ponovnom
vidjenju s nasim poznatim ljekarom,
hirurgom - ortopedom Kapicem cija topla
rijec, ponekad, zna biti dragocijena
koliko i medikamenti. Cekali su ga prvi
pacijenti poslije rata u Stocu.
Bilo je lijepo slusati tog dobrocudnog
covjeka, s neizbjeznom lulom i kratkom
bradom:
"Stolac ima svoju dusu, svoju
bogomdanu prirodu i svoje starine. Stolac
je neunistiv, Stolac ce, opet, bljesnuti
svom ljepotom, uprkos onim koji su ga
ubijali i rusili. Ovom danasnjem,
presrecnom danu, najvise bi se radovali
Stocani kojih vise nema medju zivima. Za
njima cemo tugovati, nikada ih necemo, i
ne smijemo zaboraviti. U obnavljanju
Stoca, necemo biti sami. S nama je Bosna
i Hercegovina, s nama je svijet. Vidite,
ni ja nisam sam. Deset automobila nasih
prijatelja danas je s nama.... tu su
Amerikanci, Iranci, Srbi i drugi koji su
dobrovoljno dosli u Stolac, da vide, da
cuju, da pomognu".
U drustvu s dr Kapicem bijase i direktor
Poliklinike u Sarajevu iz Islamske
Republike Iran dr Mehran Shafie (Sefi).
Ugledni gost i humanitarac, ocigledno,
bio je uzbudjen i potresen:
"Koliko god je tuzno, i ruzno,
vidjeti ovako ranjeni grad, toliko je
radosno i impresivno vidjeti povratak
ovih ojadjenih ljudi svojim domovima koji
sada djeluju kataklizmicno, ali uz pomoc
Allaha Dzellesanuhu sve ce opet biti
izgradjeno. Samo, budite slozni i
homogeni"…
Samo jedan put u zavicaj vodi, put
ljubavi i prijegora, put prastanja i
nezaborava. Valja nama preko Inat
cuprije, preko dola, preko bola, a s onom
starom, narodnom:
- Cuvaj Stoca, ne daj Pocitelja,
ni Mostara ne ostavljaj sama... |
|
