|
 Polako odlaze. Jedan za drugim. Ne odlaze… bolje je rec'i crkavaju, zbog onoga shto se dogodilo … i josh se dogadja. Sve poznata imena, sve zasluzhni, sve dragi, sve prijatelji, sve Raja. Sve Mostarci. I shto je najgore… sve ljudine.
Jedan od njih, zadnji, ali na zhalost ne i posljednji u plejadi onih koji se mogu okititi svim onim ljudskim i rajinskim superlativima, otishao je i Ismet Salahovic' – Rodjo. U Arendalu, u Norveshkoj, daleko – predaleko, ali dovoljno blizu da bismo ga se sjec'ali. Otishao je 03.04.2007. Bijashe utorak. Kazhu da samo sretni ljudi i veliki ljudi, umiru utorkom.
Bili smo drugari i prijatelji. I vishe od toga, ako se to uopc'e mozhe. I na to sam ponosan. Medjutim, kako nisam mogao sudjelovati zadnjem oproshtaju od njega, smatrao sam svojom potrebom i obvezom napisati ovo kratko slovo oproshtaja, u moje ime, ali i u ime svih onih koji su ga poznavali, shtovali i voljeli, a koje se prochitalo na komemoraciji u Arendalu, kao zadnji pozdrav chovjeku, koji je svojedobno, na sebi svojstven – iskren mostarski nachin, obiljezhio jedno proshlo mostarsko vrijeme.
Tuzhni skupe i dragi prijatelji,
znam da ste se sastali danas, okupljeni u Arendalu, daleko … daleko, na nekom tuzhnom mjestu gdje se obichno rastaje od dragih i voljenih, kako bi ste se oprostili od zemnih ostataka nasheg dragog prijatelja i drugara, jednog sasvim obichnog, ali velikog chovjeka, chovjeka kojemu ”sve shto je ljudsko nije bilo strano”, chovjeka kojemu je zhedj za Neretvom i zhudnja za Mostarom, ”Velezhom”, Bosnom i Hercegovinom i nadasve onom pravom Mostarskom rajom, bila neizmjerna, od nasheg Ismeta Salahovic'a-Rodje, pa neka mi bude dopushteno, kad vec' ne mogah podijeliti ove tuzhne chase sa svima vama, da se iskazhe ovo moje skromno slovo sjec'anja i oproshtaja, u ime svih onih koji su ga voljeli, cijenili, s njim drugovali i koji, evo, za njim tuguju diljem Svijeta, kad je, na kraju, josh samo to ostalo.
Dragi nash Isma, proshlo je vrijeme.
Ti si, na nashu veliku zhalost, prije nas potroshio onaj svoj broj koraka, koji od Tvorca Tebi bijahu ”zapisani”, dok nas nashe troshenje koraka josh cheka, ali to je razlogom shto:
”I kobna mis’o moriti nas stade.
Shto smiraj dana ne nosi nama veselje no jade?
Shto nashe bashche ostashe bez grana i slatka ploda
Shto radja i zrije na vatri srca i
gdje su jorgovana vijenci plavi i
gdi je kletva… gdi je?
Vaj, vjetar huji … a mi mislimo na te
I sve te gledamo, kroz suzu shto lije,
Gdje beresh krupne… raspukle… granate”.
(A. Shantic')
u Gradu nashe mladosti… Kao nekad.
Prebirajuc'i po sjec'anjima, trazhec'i prave rijechi dostojne oproshtaja od Tebe, ne mogu se ne sjetiti nasheg djetinjstva, djechashtva i mladosti, pa i nekog zrelijeg doba u Gradu, sad vec' nasheg sjec'anja, kojega smo svi, skupa s Tobom, gradili i izgradili… Na diku nashih predja, na ponos nashe djece, a na sramotu onih koji ga urushishe i josh ga rushe na razlichite nachine.
Kako zaboraviti, iako si Ti za moju generaciju bio tada ”velika raja”, nashe bosonogo djetinjstvo i bure niz ”shtreku” i loptanje iza Gimnazije i violonchelo u Muzichkoj shkoli i rukomet u ”Izvidjacha” i sve same petice kod nashih dobrih i strogih profesora i pushtanje niz Treshajbe i skakanje s Guska i ”uvaljivanje” u kajsije u Hadrovic'a bashchama … ? A ”nema vec'e boli, do sjetiti se sretnih dana provedenih u siromashtvu”, zapisa jednom Premudri.
Kako zaboraviti povratak sa studija i ukljuchivanje svim srcem u organiziranje zhivota i rada u Gradu nasheg sjec'anja, onda kad mu je to najvishe trebalo, ukljuchivanje u njegov privredni, kulturni, drushtveni i sportski zhivot… pa sve do onog spashavanja malih plivacha na Bijelim vodama, neke davne godine, koji su ostali zameteni u snijegu, a koje si Ti, sa rahmetli Farukom Dizdarevic'em, kao najstariji, spasio od sigurne smrti, ne pitajuc'i se niti chasa mozhe li se to uopc'e izvesti?
Kako zaboraviti i nashe ”Rodjene” i osvajanje Kupa Marshala Tita i jednu maestralnu generaciju, koju je stvorio rahmetli Maestro – Sula, koja je plijenila svojom igrom i sharmom, a kojoj si i Ti dao veliki dio sebe?
Kako zaboraviti ono ljeto u Lumbardi, kad si vec' bio nachet teshkom bolesti, a ”kenchijao” s nama kao da si najzdraviji?
Kako zaboraviti … nabrajanje svega onoga shto je MOSTARSKO i RAJINSKO, a chemu si Ti dao, na samo Tebi svojstven nachin, chitavo srce i dushu, daleko bi me odvelo.
Dragi nash Isma, mi znamo, isto kao shto si i Ti znao da:
”Zemlja je smrtnim sjemenom posijana,
al’ smrt nije kraj!
Jer, smrti zapravo i nema… i nema kraja.
Smrc'u je samo obasjana staza uspona
od gnijezda do zvijezda.”
(M. Dizdar)
Mi znamo da:
”U Mostaru si volio jednu
Svjetlanu, jedne jeseni,
dok su padale, svu noc', neke modre mostarske kishe”,
(P. Zubac)
kao shto smo i mi vo jeli i josh volimo svoje svjetlane.
I znamo da:
”Bosna, da prostish, zemlja jedna
imade.
I posna i bosa da prostish,
I hladna i gladna
I k tomu, josh, da pros tish,
prkosna… od sna”,
(M. Dizdar)
koja je davala i daje prave ljude, ali, na zhalost, ponekad i one
druge.
I znamo da:
”Ima jedna zvijezda sjajna, na
nebesim negdje trepti.
Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom hlepti.
Srce samo zvijezdu trazhi … ideja je vjechna, sama.
Adamovo stremi pleme, k njojzi krvlju i suzama.
Niko ne zna kad se rodi.
Mozhda pravo onog sata
kada su se strashnom lupom zatvorila rajska vrata.
Il’ su lazhni ideali, ili lazhe ovo doba.
Ko c'e otkrit sjajnu zvijezdu,
s ovu stranu nasheg groba?”
(S.S. Kranjchevic')
|