|
LX
Danas je dan smrti Josipa Broza Tita. 4. Maj/Svibanj 1980. g.
Pokoj mu duši.
Allahrahmetile.
A ja odoh usniti san boljitku što stremi.
Bez Tita sa nama.
M...er..V..m...J....em! Jedino žalim što ih je slao u zatvore gdje su učili za buduće krmke. Mogao je to mnogo ljepše uraditi. Protjerati gamad. I razvališe SFRJ. I razvališe Bratstvo i Jedinstvo. I razvališe budućnost.
A ja odoh usniti san boljitku što stremi.
Jer, kako to lijepo reče jedan građanin ovdašnji: U Titovo vrijeme nisam imao demokratiju, ali sam imao pasoš i novac. Danas imam demokratiju, i ništa više!
Uživaj stoko ljudska!
LXI
U Sarajevu sin ubio majku.
U Ilijašu samozapaljivanje.
U Zagrebu se pojavio pedofil.
U Beogradu mafija prodaje Cecine porno snimke.
Godina je 2007. Prisjetite se kako je to bilo nekada davno. I da li je bilo?
LXII
Gledam neki dan kako jedna Viša medicinska sestra u TV kameru veli da će izdržati do kraja (štrajk 20.000 zdravstvenih radnika u Federaciji BiH – znate, to je onaj veći blentitet nečega što se zove zajedno sa Republikom Srpskom: Bosna i Hercegovina) i da će smijeniti premijera Brankovića (Federacije, op.a.) i Selmana (Srednjobosanskog kantona, op.a.). Jašta! I biće kao u onome aforizmu (parafraziram): Ne mogu vas ja nahraniti. Nisam konobar: Ja sam premijer. Dakako!
LXIII
Nekada davno (da li je zaista bilo davno?) su nam govorili glasno kako smo pred vratima komunizma. Samo što ih ne otvorimo… Onda je došao rat. I ponovo su nam pričali kako smo pred vratima slobode i demokratije. Samo što ih ne otvorimo… Sutra će sa Balearskih otočja holografskim nastupom njihove figure recitirati kako je sve bila laž. Da su nas prevarili. I konačno vrata otvorili. Sebi. Probudite se ljudi! Bilo vas je dvadeset i dva miliona. Sada ste na svim prostorima Balkana svedeni na jednocifrenu brojku.
Zbog slobode? Jok!
Zbog demokratije? Jok!
Zbog njih?... Naravno,
… ’ebe se njih kako se vi zovete. Da li ste Bošnak, Srbin ili Hrvat. Vi ste samo meso njihovih objeda. Reš pečeno. Onako kao janje za 1. maj. Onomad. U onom diktatorskom društvu.
LXIV
Sretoh neki dan Ahmeda, Milana i Maria. Tri jarana pred penzijom koje ni rat ne uspije zavaditi. I pucaju od smijeha. Blago ih upitah zbog čega se smiju a oni će onako u glas: Garda Cara Lazara… I opet prasnuše u smijeh.
Sjetih se da smo se smijali i onda kada nam nije bilo do smijeha. Desio se rat. Nestali su ljudi. Stvorile se zvijeri.
No, opet, ni ja nisam izdržao već samo dodah: Čuo sam. Bez toga oni ne mogu. Mislim, anamo oni.
Samo me pogledaše i ponovo u glas rekoše: Ni onda nisi smio nazvati stvari pravim imenom. Ne smiješ ni sada.
Bili su u pravu.
|