|
Da bi se popravio postojec'i vakuum u njegovanju kulta knjige, mnoge izdavachke kuc'e pribjegle su korisnom lukavstvu. Knjigu shtampaju kao aneks dnevnoj novini, uz jeftinu cijenu. Na taj nachin oni podizhu i obrazovni nivo svoga chitateljstva. Takva pilula djeluje ozdravljujuc'e na nashu duhovno zaparlozhenu sredinu, koja je najvec'im dijelom okrenuta zabavi kao tobozhnjem smislu zhivota. A zabava je najcheshc'e kich sa vishe varijacionanih obiljezhja. Rekao bih pogubnih za obrazovanje. On spada u svojevrsne atentatore na dobar ukus i kritichku mjeru. Kich posjeduje magnetna svojstva. Ona se manifestuju u spoljnim odsjajima: iluminaciji svijetla, razgolic'avanju zhenskih oblina i slichno. Svjedoci smo prekrivanja stvarnosti velom zabavljachkih ugodnosti. Neko to naziva zhivotom u ruzhichastom, a neko karnevalizacijom tashtine.
Kich je prisutan u svim vidovima medija. On se u njima emanira sladunjavoshc'u, koja ima za cilj da gane lazhnom osjec'ajnoshc'u i pritvornoshc'u. Reprodukuje se i kao destrukcija, ukoliko se zheli omalovazhiti sagovornik.
Mediji chesto sluzhe i kao mjesto ruzhenja neistomishljene strane. Na njen rachun ispaljuje se barazhna vatra uvreda vulgarnog tipa, vjerujuc'i da se tim nachinom ostvaruju poeni u sporu. Uvreda sama po sebi dijagramira nizak stepen obrazovanja, a uprazhnjava se najvishe u politichkim i drugim duelima, u koje posebno istichem emisije ”Ring”, ”Piramida” i dr. Mnogi uchesnici u raznim debatama ne posjeduju ni osnovni smisao za kulturan dijalog. Lako i bezobzirno ga narushe, iako su im usta puna rijechi o toleranciji i uvazhavanju.
Paradoksalno je ali tachno da je jedan dio nasheg intelektualnog stalezha obolio od prostakluka i mrziteljstva. Tamo gdje su na snazi takvi porivi, dijalog je nemoguc'. Nijesam vidio da je nekome u emisijama ili javnosti uskrac'eno da pljuje na neistomishljenika. To nazhalost postaje neka vrsta stereotipa, u kome su podjednaki ”producenti” lichnosti iz vlasti i opozicije. Nije moje da upuc'ujem ”prestupnike” na promjenu u ponashanju, ali se ipak usudjujem da kazhem da se vlastita duhovna individualnost ne mozhe bogatiti na takvom razboju.
Jedna od velikih smetnji za neshto shto smatramo mislec'im u razvoju duha je – politichki govor. On do te mjere opsijeda medije da u njemu ima malo mjesta za individualna stanovishta. Politichka pragma ga protjeruje. Daje mu nametljivost propagandnog efekta. A kad je neshto nametljivo, izoblichava prirodu komuniciranja. Tu se dijalog pretvara u prisilu jacheg, a oponent u subjekt diskvalifikacije. Moramo se navikavati na neistomishljenike. Ako ne poshtujemo to nachelo, onda se blokira svaki put do istine.
Duh istomishljenika je vrsta kolektivnog monologa. Zato nema svojstvo tolerancije, ma o chemu se raspravljalo. Obavezna saglasnost prozheta je suzhavanjem mishljenja politichkoj pragmi, shto je zapravo cilj ”mentora”. To stvara psihologiju poslushnosti, koja chesto dobija oblichje pravila. Rijech je o opasnoj vrsti instrumentalizacije za koju je kriva politika i njen mehanizam presije. Izmishljaju se tabu teme kao vrsta upozorenja da nije uputno izlagati se rizicima raznih vrsta – od premjeshtanja na manje vazhnije mjesto, do gubljenja posla.
Medijska rijech gubi oshtricu kritichnosti zbog straha oci navedenih posljedica. Ne znam koga treba obrazovati da takve pojave ne dobiju osnazhenje. Mislim da obrazovanje nedostaje politicharima, jer zatvaraju dijaloshku komunikaciju sa neistomishljenim sagovornikom. Misle da je njima dato pravo na konachnu rijech, iako se pod njenim plashtom kriju mnoge nevoljne stvari. Niche kazhe da sve istine koje se prec'ute postaju otrovne. Mediji bi morali da imaju u vidu tu mudru filozofsku misao.
I kad j e rijech o jeziku, mediji su prosto zatecheni. Svi mi znamo da je jezik sushtastveno bic'e naroda. Ako otudjujemo jezik otudjujemo mnoge dobre vrline, pochev od naravi, iskustva, mjere i obzira. Jezik sa ovih nashih crnogorskih prostora polako izmiche svom prirodnom znachenju i zapuc'uju se, ne od sada, u tkivo tudjeg jezika ne bi li tamo dobio shto naglashenije vazhenje. Ono se izborom tudjeg nasljedja ne mozhe nac'i. Mozhe se nac'i tashtost, lazhna kindjurenost i mnogo shta drugo shto ne spada u vrline nashih ljudi. Mnogi nashi pisci postali su zdushni iznevjerachi jezika.
Iznijec'u nekoliko primjera iz kojih se to mozhe vidjeti. Imena junaka pricha i romana sa nashim lijepim imenima, preobratismo, zarad amero-prestizhnosti, a u sushtini duhovne ubogosti i praznorjechja, u Dzhoja, Ronalda, Dejvida, Dzhozefine, Barbare, da c'e se nashi potomci pitati u kojoj su zemlji zhivjeli njihovi preci.
Ako hoc'u da kupim hljeb, to mogu u pekari zvanoj Kristofer, pic'e mogu da popijem Kod Frenklina. Skoro svaki kafic', a tako je i sa prodavnicama mjeshovite robe, filmoteka, diskacha i slichno, nosi ime stranog porijekla, da nekad, u shetalishnom zanosu, pomislim da sam u Dalasu ili Atlanti. Kad se prenem iz zanosa, vidim da ja to shetam Balshic'evom, Hercegovachkom, Manastirskom ili nekom drugom ulicom u Podgorici ili Nikshic'u. Mediji ne biljezhe moju shetnju, ali bi mogli da zabiljezhe moje chudjenje shto je to tako.
Volio bih da ovu moju opazicu shvate u kljuchu da je jezik neshto najdragocjenije shto imamo. I zato sam revoltiran na sve shto je pozajmilo tudju pelerinu. Tudjim pismom nashi brzoruki firmopisci i objeshenjaci, hoc'e da kazhu da su neko i neshto. Zar to ne mogu da urade pod vlastitim imenom ili imenom kraja iz koga potichu, a ne da potezhu tudja imena chiji smisao ni sami ne znaju. Misle da je tudje ime viza za uspjeh!
Zagledajte se u natpise firmi. Tamo se kochopere tudji nazivi, u svjetlosnoj boji. Takva socio-slika grada odvec' mi zasmeta. Ne govori li ona o gubljenju nasheg duhovnog identiteta, prema kome smo postali ravnodushni. Pa i nashi mediji koji prate nash zhivot svakidashnji, ne uochavaju i ne osudjuju ovo nashe jadno zorenje tudjim duhom i ruhom.
Vlada uvjerenje da je uchenje vazhna komponenta obrazovanja. Tu chinjenicu moramo prihvatiti uslovno, jer obrazovanje ne tiche se samo ono a shta se uchi nego i kako se uchi. Ako se budemo slijepo drzhali nametnutih normi, makar one dolazile iz evropskog ambijenta, plashim se da c'emo zanemariti nashe crnogorsko duhovno nasljedje i podlec'i ukalupljivanju stranih rjeshenja, ogrnutih biznis-velom, u stvari duhovnom praznikavoshc'u. Nasheg chovjeka krase individualne sklonosti i neuputno ga je opterec'ivati uvezenim maglovitim dobrom koje zbog navedenih indikacija ima zatamenjeno kulturoloshko sochivo.
Vec' shest decenija neprestano fokusiram trenutke aktuelne egzistencije i izlazhem ih putem eseja ili zapisa kao priraslost minulim vremenskim krugovima. I mogu rec'i da mi je najblizhe ono vrijeme dobrovoljnog omladinskog rada kada smo svi bili bliski jedni drugima. U nekim medijima posprdno se govori o tome. Takvima bliskost ne godi. Lichno mislim da se ne treba lishavati dodira sa izvorom tako upamc'ene proshlosti. Zahvac'en stanjem ekstaze Ruso ovako sagledava dozhivljaj proshlosti: Oduzmite chovjeku pamc'enje i on nec'e vishe imati ljubavi.
Svakoj velikoj proshlosti treba nac'i genezu, ozhivjeti je, vrac'ati joj prvobitnu snagu. I na njenom primjeru oplodjavati, kroz medije, nashe bogato istorijsko i duhovno nasljedje. To ne znachi da ne treba posezati za drugim nasljedjem. Treba. Ali ono ne bi smjelo da ima kolonijalnu boju!
Akademik Zharko Djurovic'
|