|
Budimo se u isto vrijeme
Ja trljam ochi josh snene,
on bjelinom beskraj odjene.
Oba hodimo dvanaest chasova i vishe.
Navecher, ja stariji za jedan dan,
on uvijek isti – zaspi, ne dishe.
Budimo se kad i proljec'e
On se pretvara u ljeto,
ja kopnim kao snijeg
Sazrijevam, kao jesen.
On uvijek zrenje obnavlja,
ja sam krac'i za jedno doba.
Hladim se, kao zima.
On otiche s potocima,
ja ostajem usamljen i bezhivotan.
Bjelina dana umire u sumraku
|