|
Budimo se u isto vrijeme
Ja trljam oči još snene,
on bjelinom beskraj odjene.
Oba hodimo dvanaest časova i više.
Navečer, ja stariji za jedan dan,
on uvijek isti – zaspi, ne diše.
Budimo se kad i proljeće
On se pretvara u ljeto,
ja kopnim kao snijeg
Sazrijevam, kao jesen.
On uvijek zrenje obnavlja,
ja sam kraći za jedno doba.
Hladim se, kao zima.
On otiče s potocima,
ja ostajem usamljen i beživotan.
Bjelina dana umire u sumraku
|