|
 Godine prolaze, a ja nikako da se snađem. Privid je, naime, i velika varka, da je to lako. Ali, kako? Jest da sam mu znao svaki damar. Ljudski sam ga poštovao iako mu sve nisam, baš, do kraja priznavao. On je to i shvaćao i razumijevao.
Mnogi misle da taj ogromni kvantum raznolikih potvrda, slika i podataka, tu pretrpanost vlastite duše i pojmovnog sistema o nečemu, ili nekome, treba samo istresti iz sebe i … mirna Bosna. I sam čovjek, taj određeni čovjek, taj konkretni ja, u prvi mah misli da je sve, odista, tako, da će se na lak način brzo rasteretiti i svoju obavezu, kao prijatelj i pisac, na taj način valjano uraditi.
I, naravno, prevari se. Dešava se nešto što čovjek mora i da prizna i da shvati. U tom traganju za drugim, počinje da otkriva i svoje vlastito biće, svoje unutarnje kodove i neuhvatljivo podsvjesno gomilanje spektralno iznijansiranih spoznaja kojih, faktički, i nije bio svjestan u prethodnom otaljavanju surovih i kompleksnih životnih tokova.
Počinje da događa i svojevrsni mirakel. Čudno i neočekivano čudo!
Kad sam saznao da Profesor nije više među živima, da je otišao u trajnu tišinu, moje reagovanje pretvorilo se u veliki unutarnji jauk koji traje dok i sam trajem. Odjednom sam počeo da shvaćam ko, u stvari, jest Esad Eso Kreso, ta ljudina od čovjeka i muzički monument. I zbog čega sam ga cijenio, s njim se susretao, dane trošio, kojekakve, pa i prevruće razgovore vodio, drugovao i ljutu grožđastu tekućinu uništavao.
Bilo je to, naravno, njegovo umjetničko stvaralaštvo, ali i nešto više – njegova neizmjerljiva principijelnost koja je prerasla u svojevrsni imidž. Isti prema svemu i svakome: u uzvišenosti i padu, hvalospjevu i kuđenju, u naletu bijesa i blagom nadahnuću, prema titularu i nepismenom, vjerniku i ateisti, čistaču i akademiku, prema onima koji su ga hvalili i onima što su ga kudili, koji nisu shvaćali njegovu britku, na specifičan i lapidarno kazanu misao, isklesanu oštrinom navaljanog životnog iskustva, ponesenog s obala hirovite Neretve i donesenog do skuta mirnije Bosne, u grad ispod stare Tvrđave, gdje naraste i osta, ali ne do kraja. Grad na tri rijeke posta i njegova konačna bol.
Sve više se uvjeravam ”da nema većeg bola nego sjećati se sreće u nesreći”, kako je, uostalom, govorio i veliki Dante. No, u čovjeku postoji i nešto veće od gole spoznaje, od želje da zaboravi, da sreću stavi na marginu i uz to eliminiše sve radosne trenutke koje je proživio, kao ja s čovjekom kakav je bio Esad Kreso, kome je jednog aprilskog dana 99. ta sjeverna zemlja – Zemlja lala – Holandija, postala vječni sarkofag.
Čovjeku ostaje da vrišti i da se sjeća. Jer, dok se sjećamo, mi, u stvari, i sami živimo.
Sjećam se!
Govorio si: ”Sve je ton. Cijeli život je jedan ogromni ton. Jedan zvuk. I sve je, u stvari, odzvučje! A ono je u kontrapunktu!”
Sjećam se!
Govorio si, a svaka riječ ti je imala posebnu težinu. Kao giviht na kantaru, ali onom apotekarskom kad miligrami određuju sudbinu. Govorio si da je veliki Ajnštajn bio ateista i ukleti antimilitarista i da je kao takav bio protiv svih vojski. Govorio si da je govorio ”da bi od svih vojnih formacija jedino zadržao – vojni orkestar.”
Dodajem: ”I ja bih, ali samo pod jednim uslovom da tim orkestrom diriguje dobojski Mostarac Esad Kreso i da sva vojna lica sviraju i pjevaju, a ne marširaju i pucaju; da Dobojem i Mostarom, umjesto razornog i smrtonosnog cijuka raznih zolja, osa, maljutki, VeBeeRova, PAM-ova, PAT-ova, kašikara, tuna, orkana, škorpiona, kalašnjikova, brauninga, heklera, rječju – sijača smrti, odjekuju raskošni tonovi pjesme Domenika Modunja ’Volare’, ili zvuci nenadmašne melodije američkih crnaca ’Tiger rag’ koje si sa svojim orkestrom tako često i uspješno izvodio.”
Sjećam se!
Poslije koncerta djela jugoslovenskih kompozitora (Ivana Zajca, Borisa Papandopula, Brune Bjelinskog…) koji je u Mostaru održan prije mnogo godina, a na kojem su Mostarski simfoničari izveli i Kresinu kompoziciju ”Orkestarska priča”, ostalo je zapisano:
”Te večeri Mostar je vječnošću zaogrnuo još jednog svog umjetnika, tu kraj Starog mosta rođenog, koji je sve do odlaska na muzičko školovanje, s Neretvom drugovao i s mirisnim beharima stasao. Dirnuti ljepotom Kresinog djela odjednom su se prepoznali preplanuli dječaci, skakači s mostarskih mostova, trkači za krpenjačom, ali i drugovi s tamburama iz ’Abraševića’. U orkestru koji je izvodio ’Orkestarsku priču’ treptala su srca Mahe klarinetiste, Muamera sa pikolom, Jovana s oboom, a cijela sala živjela je dušom umjetnika koji je svoje snove snatrio u Doboju i filigranskim strpljenjem slagao u zvuke koji su te večeri osvojili sva mostarska srca.”
Dug i topao aplauz bili su te večeri logičan slijed bogatog i rijetkog muzičkog stvaraoca koji je u tišini Doboja vajao svoje kompozicije potvrđujući nepresušno bogatstvo i osebujnost umjetničkog stvaranja. U svijet autora jugoslovenske ozbiljne muzike koraknuo je Kreso i te mostarske večeri otvarajući teška vrata umjetnika rezervisana samo za najbolje. Možda je bilo suđeno da dječak iz Tikvinog sokaka, sa Ograde, tu u gradu, u kome je prohodao i naučio ”noriti”, zapliva vodama svojih snova, ljubavi i opredjeljenja.
Sjećanje i tuga za izgubljenim prijateljem, s kojim se život, ali i njegova velika nepravda, kobno poigrao ”kad mu vrijeme nije”, u naponu stvaralačke zrelosti, pokušao sam da iskažem u svom novom romanu ”Nema više, fajront”, koji sam, upravo, posvetio Esadu Esi Kresi – virtuozu formiranog zvuka, ali i neprimjerenog ljudskog principa.
Ferid Čehić,
Upsala, Švedska
|