|
Ahmet Burek sluzhio se svom dostupnom literaturom koja obradjuje Livno i livanjski kraj u turskom periodu. No on nishta ne prihvac'a zdravo za gotovo, sve vaga i promatra, mjeri iznova svojim arshinom, i kada se njegova mjera ne slazhe sa mjerom prethodnih uvazhenih i manje uvazhenih historiografa – ne libi se da pobije i odbaci njihove teze i tvrdnje, podastre svoje argumente i stavove. Takvih momenata u knjizi nije malo i, rekao bih, oni su zachin i drazh, odgovor i smisao ove knjige. Navest c'u nekoliko primjera.
U zavrzlamama oko Bistrichkog grada i Hlivna, koje su mnogi autori smjeshtali jedan kraj drugoga, ili ih poistovec'ivali, Burek ukazuje na brojne Bistrice u Bosni tog vremena i podastire Darovnicu bosanskog kralja Stjepana vojvodi Hrvoju Vukchic'u i njegovom sinu Baoshi, pisanu u Sutisci 1400. godine. Darovnica Bistricu oznachava selom u livanjskom kraju. Gdje se ono nalazilo, nije poznato.
Pomenuta Darovnica interesantna je i po imenima tri roda koje je Klaic' prenio pogreshno i nekorektno. Upisao je: Rajchic' umjesto Gaichic', Galop kao Galup, Utihjerchic' kao Utih Jarchic' (ime i prezime). Na bazi ovog Klaic'evog teksta razvila se teorija o Rajchic'ima – vladarima Bistrichkog grada na mjestu gdje je danashnje Livno. Po toj teoriji Rajchic'i su po dolasku turske vlasti preshli na islam i svoje prezime preveli u Firdus (perz. firdews = raj). Na Rajchic'e, po njima, podsjec'a i livanjska mahala Rajchevac.
Ova teorija, po Bureku, nije odrzhiva. Firdusi se javljaju vrlo kasno, tek u drugoj polovini 17. st. i to u kninskom kraju, a u livanjskom tek krajem tog stoljec'a. Rajchevac i Rajchic' su vrlo chesta imena na velikom prostoru, od juga Srbije do Gospic'a i Slavonije i nisu niposhto livanjska specifichnost. Na podruchju sela Bojmunta postoji lokalitet Rajchevac, u Podgredi Rajcheva kosa. Treba uzeti u obzir i moguc'nost da je u formiranju naziva ovog toponima mogla biti i rijech raja, pa bi Rajchevac oznachavao sirotinjsku mahalu. Ovo ima smisla, obzirom na vrijeme kada se toponim prvi put javlja u pisanim dokumentima (1755), ali nikada u sluzhbenim. Rijech raja je balkanski turcizam nastao od arapske rijechi ra’ijje, pl. ra’aja. Uobichajeno se ovim imenom zove obespravljeni i sirotinjski dio stanovnishtva.
Vratimo se, na trenutak, josh jedanput Darovnici bosanskog kralja Stjepana. U njoj je zapisano: Vladko Gaichic' od Bistrice. Klaic' je sluchajno ili namjerno rijech Gaichic' preinachio u Rajchic' i na njoj zasnovao tezu o poistovec'ivanju Hlivna i Bistrichkog grada, shto je pogreshno. Grad i naselje sa ovim imenom ne spominje se u turskim dokumentima.
Nije malen broj historiografa koji su obradjivali livanjske dzhamije. Neki su bez dokaza i argumenata tvrdili da su pojedine dzhamije prvotno bile crkve. Za Starogradsku dzhamiju tvrdili su da je nekad bila crkvica sv. Petra. Mezar kod nje Dzhaja proglashava grobom biskupa i knjizhevnika fra Pavla Posilovic'a iz Glamocha (rod. 1597., umro sredinom 17. st.). Nevjerojatno je, kazhe Burek, da je Dzhaja mogao i pretpostaviti da bi polovicom 17. st. jedan krshc'anin, posebno biskup, bio pokopan uz dzhamiju, i to Carsku.
Fra Lovro Karaula, a poslije Andjelka Kaic' i dr. kategorichno su tvrdili da je na mjestu dzhamije Glavice bila crkva sv. Luke, a Sahat-kula njezin zvonik. Te tvrdnje, s dosta argumentacije, odbacio je Ahmet Alichic'. Njegove stavove potvrdila su i arheoloshka istrazhivanja vrshena pochetkom devedesetih godina proshlog st. kao i otkopavanje harema uz dzhamiju, 1999. godine. Sve je to Ahmetu Bureku pomoglo da i on odbaci tu tezu. Skidanje zvona sa Sahat-kule 1878. naziva poharom i pljachkom.
I u tekstovima Ahmeta Alichic'a o livanjskim dzhamijama chesto se, pod utjecajem narodne predaje, pojavljuju pogreshke. Rijech je, naravno, o nestanku nekih dzhamija, a koje je uvijek unishtio i zapalio hajduk Janko (Starogradska, Tepet, Borusha, Atlagic'a…). Mnogi su autori bez provjere prihvac'ali ove Alichic'eve navode. No, kazhe Burek, i Starogradska i Borusha dzhamija su dochekale dolazak Austrije, i obje su se u 20. st. srushile same od sebe zbog zapushtenosti i nebrige. Za Tepet i Pashinu poznato je da su stradale u dva napada mletachkih snaga krajem 17. st. Tada su zapaljene i Begluk dzhamija i Perkusha, ali su obnovljene.
Sa Alichic'em se Burek ne slazhe i kada je u pitanju Perkusha dzhamija. Alichic'ev starac Nezir Saltaga iznosi predaju po kojoj su ovu dzhamiju podigla sedmorica brac'e Perkovic'a iz Priluke kod Livna. Tu su imali imetak, i kada se jedan od njih razboli, videc'i prolaznost svijeta i zemaljskog blaga, dozva ostalu brac'u i reche im da shtogod otkinu od svog imetka i poshalju pred dushu. Tako napravishe dzhamiju, pa potom preselishe iz Priluke u mahalu koja se razvijala kod dzhamije. Po tim Perkovic'ima ostade u narodu ime Perkusha za dzhamiju. Uz to, dodaje Alichic', naziv Perkusha treba trazhiti u historiji predturskog Livna. Burek smatra da ime dzhamije potjeche od imena Perak ili Perko jer ga nalazimo u turskim popisnim defterima. U defteru iz 1574. dzhamija je upisana pod imenom Perka Mehmeda (turski oblik imena Muhamed), a 1604. Mehmeda Perko-zade (Perkovog potomka).
Kada smo vec' kod dzhamija zadrzhimo se, nakratko, i kod dzhamije Sinan-chausheve, zv. Dzhumanusha. Neki istaknuti historiografi zapisali su da se u ovoj dzhamiji prvi put u Livnu klanjala dzhuma i da je po dzhumi nazvana Dzhumanusha. Ahmet Burek je naziva Djemanushom – onako kako je i narod zove i kako je upisana u katastarske i gruntovne knjige. Je li narod Dzhumanushu pogreshno izgovarao kao Djemanushu ili teza o prvoj dzhumi i Dzhumanushi ne pije vode – teshko je odgovoriti. No tako postavljeno pitanje i bez odgovora neshto znachi.
Isto tako, termin Gazilarsko (groblje/greblje) Ahmet Burek pishe kao Kadilarsko. Tako ga narod izgovara, tako je zapisano i u katastarskim i gruntovnim knjigama. Podsjetimo, to je groblje koje se nalazi pokraj danashnje bolnice i u koje su pokopane gazije – junaci. Je li i ovaj termin narod iskrivio, ili je, mozhda, Kadilarsko njegovo pravo/ispravno ime?
Neki autori su Veis-kulu pokushavali smjestiti chak u rimsko doba, te kao dio fortifikacije starog Bistrichkog grada. Burek je vrlo precizan: Veis-kulu je izgradio bosanski pasha Sejdi Ahmet-pasha 1659. god., kada je popravio gradske bedeme. Nakon Drugog svj. rata kula gubi svoje prvotno ime pod utjecajem srpskog nacionalnog romantizma i narodne pjesme pa je u upotrebi cheshc'i naziv Vujadinova kula. Od posljednjeg rata ovaj naziv je potpuno nestao, ishchezao. Kod ovdashnjeg stanovnishtva kula se najcheshc'e naziva Velikom kulom, a Klanac-kula Malom kulom.
Ima li previshe historije u ovom historiografskom tekstu, preobilja fakata i realija, pricha i predaja, ili svega toga nema u dovoljnoj mjeri?
Ima taman toliko koliko treba. Klishki sandzhak je u zhizhi promatranja i fokusiranja autora. On je na periferiji Osmanskog carstva, ali je i na dohvat ruke Mletachke republike, Austro-Ugarske, a u jednom trenutku i Francuske. Njegove granice, poput harmonike, skupljaju se i shire, dishu.
Kada su jedni u prilici da ih prekroje i skrate, drugi se nadu u neprilici, pa ih ne daju i brane.
Otuda stalne pogranichne charke, pohodi i pljachke, ispadi i upadi, bjezhanija i jangija, arzi i arzuhali, vjere i prevjere, bune i sukobi, vihori i ratovi, borbe za vlast i prevlast; stizhu carski i katil-fermani, shalju se uhode da pripreme pohode, vode se vojne i vojne da osvajaju i brane, slave se pobjede, oplakuju porazi, vrshe smaknuc'a i promaknuc'a, haraju hajduci, kuga i kolera… Rijetki su mushkarci koji umiru kod kuc'e, prirodnom smrc'u, pa su groblja uglavnom sa zhenskim mezarovima.
Ima neshto shto me asocira i podsjec'a na ovo danashnje vrijeme. U svim tim zavrzlamama i kolopletima pojedinci se izvanredno snalaze. Tajnim putevima krijumchare se robe iz Venecije, konji i volovi kradu i odgone kao danas automobili, mafija suradjuje na svim stranama granice, nema za nju crte razdvajanja, vrshi se otkup i trampa roblja, napadaju karavani, globi i pljachka shto do ruke dodje…
U ovoj tami ima li ishta svijetlo? Ima, ima. Zasvijetlit c'e, vidjet c'ete, otpretani korijeni brojnih livanjskih porodica, ljepota toponima livanjskog kraja, Bushatlijin iftar za siromahe tokom Ramazana, slasni plodovi prvih zasadjenih dudova, prvo sijanje kukuruza u livanjskom kraju, zalaganje Ibrahim-bega Firdusa za izgradnju fratarske kuc'e (1836), molitva fojnichkog hec'ima fra Jake Krizhanca nad teshko bolesnim Alibegom Atlagic'em, posljednjim izdankom ove porodice (molitva je pomogla, pa je Alibeg pozhivio josh dvadesetak godina); zasvijetlit c'e i uvodjenje obaveznog shkolovanja djece u Bosni i Livnu (1846), prva varnica zhelje za bosanskom autonomijom, zalaganje baruna Lazurinija da zaustavi odseljavanje livanjskih muslimana u Tursku, itd, itd.
Kameno Hlivno, iako se pojavljuje u vrijeme inflacije i poplave pisane rijechi, posebno u historigrafiji, predstavlja, siguran sam, vrlo vrijednu knjigu. Ona c'e s periferije odletjeti u samo sredishte beha literature ove vrste. Medju pitama bit c'e burek. Autorov pregalachki desetogodishnji rad mora poluchiti rezultate. Sudec'i po gradji koju on josh ima i imajuc'i na umu njegove ciljeve i namjere, ochekujem u dogledno vrijeme i nove knjige iz kompjutora ovog autora. Kameno Hlivno ubrzat c'e njihovo rodjenje.
|