|
Ahmet Burek služio se svom dostupnom literaturom koja obrađuje Livno i livanjski kraj u turskom periodu. No on ništa ne prihvaća zdravo za gotovo, sve vaga i promatra, mjeri iznova svojim aršinom, i kada se njegova mjera ne slaže sa mjerom prethodnih uvaženih i manje uvaženih historiografa – ne libi se da pobije i odbaci njihove teze i tvrdnje, podastre svoje argumente i stavove. Takvih momenata u knjizi nije malo i, rekao bih, oni su začin i draž, odgovor i smisao ove knjige. Navest ću nekoliko primjera.
U zavrzlamama oko Bistričkog grada i Hlivna, koje su mnogi autori smještali jedan kraj drugoga, ili ih poistovećivali, Burek ukazuje na brojne Bistrice u Bosni tog vremena i podastire Darovnicu bosanskog kralja Stjepana vojvodi Hrvoju Vukčiću i njegovom sinu Baoši, pisanu u Sutisci 1400. godine. Darovnica Bistricu označava selom u livanjskom kraju. Gdje se ono nalazilo, nije poznato.
Pomenuta Darovnica interesantna je i po imenima tri roda koje je Klaić prenio pogrešno i nekorektno. Upisao je: Rajčić umjesto Gaičić, Galop kao Galup, Utihjerčić kao Utih Jarčić (ime i prezime). Na bazi ovog Klaićevog teksta razvila se teorija o Rajčićima – vladarima Bistričkog grada na mjestu gdje je današnje Livno. Po toj teoriji Rajčići su po dolasku turske vlasti prešli na islam i svoje prezime preveli u Firdus (perz. firdews = raj). Na Rajčiće, po njima, podsjeća i livanjska mahala Rajčevac.
Ova teorija, po Bureku, nije održiva. Firdusi se javljaju vrlo kasno, tek u drugoj polovini 17. st. i to u kninskom kraju, a u livanjskom tek krajem tog stoljeća. Rajčevac i Rajčić su vrlo česta imena na velikom prostoru, od juga Srbije do Gospića i Slavonije i nisu nipošto livanjska specifičnost. Na području sela Bojmunta postoji lokalitet Rajčevac, u Podgredi Rajčeva kosa. Treba uzeti u obzir i mogućnost da je u formiranju naziva ovog toponima mogla biti i riječ raja, pa bi Rajčevac označavao sirotinjsku mahalu. Ovo ima smisla, obzirom na vrijeme kada se toponim prvi put javlja u pisanim dokumentima (1755), ali nikada u službenim. Riječ raja je balkanski turcizam nastao od arapske riječi ra’ijje, pl. ra’aja. Uobičajeno se ovim imenom zove obespravljeni i sirotinjski dio stanovništva.
Vratimo se, na trenutak, još jedanput Darovnici bosanskog kralja Stjepana. U njoj je zapisano: Vladko Gaičić od Bistrice. Klaić je slučajno ili namjerno riječ Gaičić preinačio u Rajčić i na njoj zasnovao tezu o poistovećivanju Hlivna i Bistričkog grada, što je pogrešno. Grad i naselje sa ovim imenom ne spominje se u turskim dokumentima.
Nije malen broj historiografa koji su obrađivali livanjske džamije. Neki su bez dokaza i argumenata tvrdili da su pojedine džamije prvotno bile crkve. Za Starogradsku džamiju tvrdili su da je nekad bila crkvica sv. Petra. Mezar kod nje Džaja proglašava grobom biskupa i književnika fra Pavla Posilovića iz Glamoča (rod. 1597., umro sredinom 17. st.). Nevjerojatno je, kaže Burek, da je Džaja mogao i pretpostaviti da bi polovicom 17. st. jedan kršćanin, posebno biskup, bio pokopan uz džamiju, i to Carsku.
Fra Lovro Karaula, a poslije Anđelka Kaić i dr. kategorično su tvrdili da je na mjestu džamije Glavice bila crkva sv. Luke, a Sahat-kula njezin zvonik. Te tvrdnje, s dosta argumentacije, odbacio je Ahmet Aličić. Njegove stavove potvrdila su i arheološka istraživanja vršena početkom devedesetih godina prošlog st. kao i otkopavanje harema uz džamiju, 1999. godine. Sve je to Ahmetu Bureku pomoglo da i on odbaci tu tezu. Skidanje zvona sa Sahat-kule 1878. naziva poharom i pljačkom.
I u tekstovima Ahmeta Aličića o livanjskim džamijama često se, pod utjecajem narodne predaje, pojavljuju pogreške. Riječ je, naravno, o nestanku nekih džamija, a koje je uvijek uništio i zapalio hajduk Janko (Starogradska, Tepet, Boruša, Atlagića…). Mnogi su autori bez provjere prihvaćali ove Aličićeve navode. No, kaže Burek, i Starogradska i Boruša džamija su dočekale dolazak Austrije, i obje su se u 20. st. srušile same od sebe zbog zapuštenosti i nebrige. Za Tepet i Pašinu poznato je da su stradale u dva napada mletačkih snaga krajem 17. st. Tada su zapaljene i Begluk džamija i Perkuša, ali su obnovljene.
Sa Aličićem se Burek ne slaže i kada je u pitanju Perkuša džamija. Aličićev starac Nezir Saltaga iznosi predaju po kojoj su ovu džamiju podigla sedmorica braće Perkovića iz Priluke kod Livna. Tu su imali imetak, i kada se jedan od njih razboli, videći prolaznost svijeta i zemaljskog blaga, dozva ostalu braću i reče im da štogod otkinu od svog imetka i pošalju pred dušu. Tako napraviše džamiju, pa potom preseliše iz Priluke u mahalu koja se razvijala kod džamije. Po tim Perkovićima ostade u narodu ime Perkuša za džamiju. Uz to, dodaje Aličić, naziv Perkuša treba tražiti u historiji predturskog Livna. Burek smatra da ime džamije potječe od imena Perak ili Perko jer ga nalazimo u turskim popisnim defterima. U defteru iz 1574. džamija je upisana pod imenom Perka Mehmeda (turski oblik imena Muhamed), a 1604. Mehmeda Perko-zade (Perkovog potomka).
Kada smo već kod džamija zadržimo se, nakratko, i kod džamije Sinan-čauševe, zv. Džumanuša. Neki istaknuti historiografi zapisali su da se u ovoj džamiji prvi put u Livnu klanjala džuma i da je po džumi nazvana Džumanuša. Ahmet Burek je naziva Đemanušom – onako kako je i narod zove i kako je upisana u katastarske i gruntovne knjige. Je li narod Džumanušu pogrešno izgovarao kao Đemanušu ili teza o prvoj džumi i Džumanuši ne pije vode – teško je odgovoriti. No tako postavljeno pitanje i bez odgovora nešto znači.
Isto tako, termin Gazilarsko (groblje/greblje) Ahmet Burek piše kao Kadilarsko. Tako ga narod izgovara, tako je zapisano i u katastarskim i gruntovnim knjigama. Podsjetimo, to je groblje koje se nalazi pokraj današnje bolnice i u koje su pokopane gazije – junaci. Je li i ovaj termin narod iskrivio, ili je, možda, Kadilarsko njegovo pravo/ispravno ime?
Neki autori su Veis-kulu pokušavali smjestiti čak u rimsko doba, te kao dio fortifikacije starog Bistričkog grada. Burek je vrlo precizan: Veis-kulu je izgradio bosanski paša Sejdi Ahmet-paša 1659. god., kada je popravio gradske bedeme. Nakon Drugog svj. rata kula gubi svoje prvotno ime pod utjecajem srpskog nacionalnog romantizma i narodne pjesme pa je u upotrebi češći naziv Vujadinova kula. Od posljednjeg rata ovaj naziv je potpuno nestao, iščezao. Kod ovdašnjeg stanovništva kula se najčešće naziva Velikom kulom, a Klanac-kula Malom kulom.
Ima li previše historije u ovom historiografskom tekstu, preobilja fakata i realija, priča i predaja, ili svega toga nema u dovoljnoj mjeri?
Ima taman toliko koliko treba. Kliški sandžak je u žiži promatranja i fokusiranja autora. On je na periferiji Osmanskog carstva, ali je i na dohvat ruke Mletačke republike, Austro-Ugarske, a u jednom trenutku i Francuske. Njegove granice, poput harmonike, skupljaju se i šire, dišu.
Kada su jedni u prilici da ih prekroje i skrate, drugi se nadu u neprilici, pa ih ne daju i brane.
Otuda stalne pogranične čarke, pohodi i pljačke, ispadi i upadi, bježanija i jangija, arzi i arzuhali, vjere i prevjere, bune i sukobi, vihori i ratovi, borbe za vlast i prevlast; stižu carski i katil-fermani, šalju se uhode da pripreme pohode, vode se vojne i vojne da osvajaju i brane, slave se pobjede, oplakuju porazi, vrše smaknuća i promaknuća, haraju hajduci, kuga i kolera… Rijetki su muškarci koji umiru kod kuće, prirodnom smrću, pa su groblja uglavnom sa ženskim mezarovima.
Ima nešto što me asocira i podsjeća na ovo današnje vrijeme. U svim tim zavrzlamama i kolopletima pojedinci se izvanredno snalaze. Tajnim putevima krijumčare se robe iz Venecije, konji i volovi kradu i odgone kao danas automobili, mafija surađuje na svim stranama granice, nema za nju crte razdvajanja, vrši se otkup i trampa roblja, napadaju karavani, globi i pljačka što do ruke dođe…
U ovoj tami ima li išta svijetlo? Ima, ima. Zasvijetlit će, vidjet ćete, otpretani korijeni brojnih livanjskih porodica, ljepota toponima livanjskog kraja, Bušatlijin iftar za siromahe tokom Ramazana, slasni plodovi prvih zasađenih dudova, prvo sijanje kukuruza u livanjskom kraju, zalaganje Ibrahim-bega Firdusa za izgradnju fratarske kuće (1836), molitva fojničkog hećima fra Jake Križanca nad teško bolesnim Alibegom Atlagićem, posljednjim izdankom ove porodice (molitva je pomogla, pa je Alibeg poživio još dvadesetak godina); zasvijetlit će i uvođenje obaveznog školovanja djece u Bosni i Livnu (1846), prva varnica želje za bosanskom autonomijom, zalaganje baruna Lazurinija da zaustavi odseljavanje livanjskih muslimana u Tursku, itd, itd.
Kameno Hlivno, iako se pojavljuje u vrijeme inflacije i poplave pisane riječi, posebno u historigrafiji, predstavlja, siguran sam, vrlo vrijednu knjigu. Ona će s periferije odletjeti u samo središte beha literature ove vrste. Među pitama bit će burek. Autorov pregalački desetogodišnji rad mora polučiti rezultate. Sudeći po građi koju on još ima i imajući na umu njegove ciljeve i namjere, očekujem u dogledno vrijeme i nove knjige iz kompjutora ovog autora. Kameno Hlivno ubrzat će njihovo rođenje.
|