|
Aiša
Po jednom telegramu Aiša je iznenadno otišla u Maroko. Njen bivši muž bio je ubijen udarcem noža u jednoj tuči.
Obitelj, veoma siromašna nije mogla nastaviti brinuti se za njenog sina, sad kad je otac bio mrtav.
Presretna da može preuzeti svoje dijete, nije ništa rekla. Administrativni postupci bili su dugi i skupi.
Mislila je na Jana ali mu nikad ne bi dala neki znak. Aiša je bila takva, slobodna da čini ono što ona hoće i kako ona hoće. Tijekom godina ona je živjela skučeno, u lišavanju od svega. Njen muž, iako ga je držala zavodljivim, bio je potpuno podvrgnut svojoj majci, i konačno jedna mala ništarija. Njena osobna sreća bila je imati to dijete. Kad bi njena svekrva htjela podići ruku na njega, to bijaše jače od nje; sva mržnja koja se godinama nakupljala u njoj izbila je na površinu. Ona je staroj vještici počupala sve kose na glavi. Bez milosti za njenu starost, njen bijes posta tako nemilosrdan da su susjedi morali ju spasiti od te furije. Pred ogoljenom lubanjom i poniženjem koje je doživio od svoje majke njen se muž odlučio razvesti od svoje žene u koju je još uvijek bio vrlo zaljubljen. Svekrva dodade još jedan drugi uvjet, za njenog života Aiša nikad neće moći vidjeti svojeg sina. Aiša je gotovo umrla od tuge. Odluči otići u Europu zaklevši se da će već jednog ili drugog dana doći po svoje dijete.
Četiri mjeseca kasnije ona uze avionsku kartu posljednjim novcima i ode u sinovljevoj pratnji.
Kroz avionsko okno vidjela je more i mislila na Jana čija joj slika izroni u mislima.
On je zaista ljubazan, pomisli ona, kad se slijedećeg trenutka vratila na kolodvor, ako ne bude ondje ići ću ja k njemu.
Na obali Escauta2
Jan je ostao samo sjena onog nekadašnjeg ionako prozračnog, nije gotovo uopće jeo, nije se brijao.
– Aiša je mrtva, ona je mrtva kričao je put galebova koji su odlijetali odnoseći eho njegovih riječi.
Hodao je uzduž rijeke, izgubljen. U daljini su se nizali brodski jarboli, ali osjećalo se da magla neće zakasniti baciti svoje neprozirne sjene na to mjesto, uostalom veoma šarmantno pod vedrim i ozvjezdanim nebom. Na čas Jan nije više sanjao, imao je ogavni izgled sirote lude. Nastavio je kričati:
– Ona je mrtva, mrtva, tko će mi ju vratiti ?
Dugo je fiksirao jednu točku.
Jedan podrugljivi glas, kao iz tmine, izdera se put njega:
– Tko je mrtav?
– Aiša, moja lijepa Aiša, reče on kao da odgovara samom sebi.
Odjeknu prostački smijeh. Podrugljivi glas nastavi: Drž’, drž’, veoma zanimljivo, to nije ime jedne blondinke.
Jan se okrenu, naljućen usprkos svojoj smetenosti. Pred njim se ustobočila jedna grupica mladih iskreveljenih lica, očiju obrubljenih crnilom, obrijanih malo suviše visoko, čeličnog izraza, s cipelama na ogromnim petama.
– Što vi hoćete? Ja hoću samo malo mira. Ja čekam Aišu. Odlazite.
– Naravno da ćemo otići, mi smo samo u prolazu Ali znaš, nema ničeg za nas bolje nego pomoći jednom jadnom tipu, naročito kad traži jednu Aišu.
Aiša i njen sin radosno su čekali u pivnici. Ona je znala da bi Jan mogao propustiti čekati ju, i da je možda imao prječih briga. Na svaki način, bila je odlučila otići kod njega i izmoliti oprost za jedno tako dugo odsustvo.
– Čekaj me, od mah ću se vratiti, idem do kioska i vraćam se, ti uzmi bombona, reče ona sinu.
Ona je listala po nekakvim revijama čekajući da dođe na red. Jedna joj slika u novinama privuče pažnju, jedan je čovjek ležao na leđima, na njegovoj zgužvanoj odjeći jedan nespretni napis. Ostade zapanjena: njeno ime bijaše napisano na onome koji je imao izgled žrtve.
Ona kupi žurnal. Nije dobro razumijevala flamanski, ali jedan jezivi predosjećaj joj nagna srce da zalupa.
Nađe ime pokraj riječi Schelde3, Jan Krkhoven. Jedva zadrža krik, a novine joj ispadoše iz ruku.
Ona se vrati k svom djetetu i ne ostade više ni minute u Anversu.
Trebalo joj je vremena da se povrati iz šoka i zaključi da se bar mogla raspitati., možda to nije bio njen Jan, ali strah joj je bio prevelik i nije se mogla varati tom pogledu.
Sjeti se da je prva stvar koju je učinila dolazeći u Bruxelles, bilo je otići kod frizera i ošišati se na dječačku frizuru kod prvog frizera na kojeg naiđe. Kasnije je shvatila da se tako osjećala oslobođenom tereta kosa i slobodnija. Jan ih je dugo vremena promatrao, divio im se, ljubio. Imala je dojam da su se Janove oči zaklopile onog časa kad su i njene kose pale.
Ona je otišla ne pogledavši na tamnu masu koja je ostala iza nje ležati na tlu.
Biografija:
Autorica romana ”Zeida niotkuda” (1985), ”Kad vidiš more” (1988) i ”A grad, o njemu ti govorim” (1990) Leila Houari, rođena je u Casablanci 1959. godine a u Belgiju dolazi 1966. da bi se pridružila sa sestrama, braćom i majkom ocu koji je radio u Belgiji.
Godine 1979. vraća se u Maroko i udaje, no doživljava razočarenje. Vraća se u Bruxelles i počinje se baviti animacijiom u okvirima raznih sociokulturnih projekata gdje nalazi i građu za svoja djela. Godine 1996 preseljava u Pariz gdje stječe veliki ugled kao spisateljica drama i romana, filmskih scenarija i kao redateljica.
Prijevod: Tomislav Dretar
____________________
1 Na Zapadu nezaposleni radnici, koji primaju novčanu pomoć, dužni su se u određeno vrijeme prijaviti općinskoj administraciji kao dokaz da negdje ne rade ”na crno”, i to se zove stavljanje točke, poantiranje ili poantaža.
2 Najveća belgijska rijeka koja se ulijeva u Sjeverno more.
3 Flamanski naziv za rijeku Escaut. Čitava ta oblast zove se Sheldeland (Scheldeland), a tu je i rodno mjesto velikog flamanskog i francuskog pjesnika Emilea Verhaerena koji simbolizira raskid sa starim pogledom na umjetnost tako i Aišina gesta.
|