|
Biti poshtovan ima svoj puni smisao samo u odnosu na nekog drugog. Ako ne bi postojali bar razlichiti stepeni poshtovanja, sam pojam bi bio besmislen. Ilustracije radi navodimo uchestvovanje u demonstracijama. Svaki uchesnik mozhe primijetiti kooperativan karakter sukoba izmedju demonstranata i policije. Sjetimo se prizora iz sukoba izmedju penzionera i policije u Zenici kada je ta ”kooperativnost” bila u funkciji vlasnika palica i golorukih demonstranata – ritual kome se nema shta dodati (mogao je biti i ritualniji, ali na shtetu demonstranata).
Ako bolje razmislimo, mozhe se rec'i da su stvoreni pogodni mitovi koji govore o tim suprotnostima kao i bilo koje ”primitivno” drushtvo. Nezavisno od alternativne kulture, mozhemo konstatovati da se u navedenom primjeru radi o monstrumima i ljudima. Da li zbog toga moramo da sebe definishemo u odnosu na suprotnost koja je ono neljudsko? Tachnije, u odnosu na ono prirodno ali otudjeno i na nezaustavljive tehnologije koje je chovjek stvorio. Pa shta je onda sa ”tri zakona ljudskosti”? To su u sushtini zapovijesti koje zabranjuju da se nanosi zlo ljudskim bic'ima.
Medjutim, josh uvijek ima istinskih ljudskih bic'a koja se razlikuju od nas. Nije dato nijedno zadovoljavajuc'e psiholoshko objashnjenje za divljashtvo s kojim su ”oni drugi” nemilosrdno unishtavali kulturu i zhivote onih koji su zbog takvih razlika svrstavani u ”necivilizovane”. Sada, kada je vjerovatno suvishe kasno, postoje slabi nagovjeshtaji promjene ponashanja.
Plauzibilno (lat. plausibilis – Klaic', Veliki rjechnik stranih rijechi) je tvrditi da dolazi do masovnih progona kada se poremeti uobichajena ravnotezha u drushtvu. Ove nedac'e pripisuju se zlim namjerama izvjesnih pojedinaca (ovako je presudio medjunarodni sud pravde u Hagu po tuzhbi BiH za genocid). Proshlo je (ili nije) vrijeme vjeshtica. Ova ponashanja su posljedica politichkih i ekonomskih promjena koje su poremetile relativnu ravnotezhu drushtva.
Druga znachajna karakteristika progona je chesto zachudjujuc'a odvazhnost i postojanost progonjenih. Vec'i dio bosanskohercegovachkih muslimana su prije bili spremni na torturu i smrt nego da izdaju svoju rodnu grudu i vjeru. Jedna strana tog fenomena je svakako to shto vjera predstavlja uporishte za lichni identitet.
Ne treba se chuditi shto je Aristotel definisao chovjeka kao politichku zhivotinju, to jest zhivotinju koja se od drugih zhivotinja razlikuje po tome shto zhivi u posebnom obliku drushtva – polisu. Za razliku od navedenog polisa, nashe drushtvo gleda na ove potrebe kao na neki suvishni izdatak, koji sebi dopushta nekolicina nastranih osoba i koji nema nikakve veze sa stvarnim interesima zhivota.
Nije teshko uochiti da izvjeshtachenost bosanskohercegovachkog drushtva dovodi do reakcija i do stvaranja raznih vrsta partija (chitaj nacionalnih stranaka) u kojima pojedinci mogu ”da nadju sebe”.
I na kraju, pravda nije umrla presudom ”sudija pravde” medjunarodnog suda u Hagu.
Zashto spominjemo pod navodnicima sudije pravde? Prije par mjeseci imao sam zadovoljstvo chitati knjigu autora Rudolfa-Rude Kraljevic'a ”Bosanska i vinogradarska bashtina (1800.-1878.)”, 2006., str. 171. u kojoj autor citira fra Buconjic'a koji kazhe:
”Eurodiplomacija je (medjunarodna diplomacija, SB), nekad i danas, uvazhavala samo tri stvari: svoj interes iznad svega; tudju snagu; malo, vrlo malo lazhnodemokratske forme i izvjeshtachene diplomatske uljudnosti”.
Navodjenjem ovog citata dat je djelomichan odgovor na postavljenu dilemu.
Pravda je, znachi, samo odlozhena do sudnjeg dana. Do tada, sabur narode!
Salih Buchuk, M.Sc.B.Sc.Ec.
|